Pop-glazba u duhovnom zanosu

Premda je Božić mnogo češće nadahnjivao suvremene glazbenike (toliko često da su se božićni album i božićni hit pretvorili u zasebnu marketinšku i podžanrovsku kategoriju), ugođaj Uskrsa kao najvećega kršćanskog blagdana u mnogo se manjoj mjeri provlači opusom popularne glazbe. Razloga je mnogo, a jedan djelomice izvire iz jednostavne činjenice da se božićna ikonografija i idilična atmosfera obiteljskoga zajedništva mnogo lakše uklapaju u potrošačku groznicu isteka godine.

Ipak, u ožujku 1978. njujorška rock-pjesnikinja i kantautorica Patti Smith (pod zastavom Patti Smith Group) objavila je album Easter – Uskrs. Bilo je to njezino treće ostvarenje u karijeri koja je (unatoč zavidnoj potpori kritike) tek tada dobivala puni zamah, ponajprije zahvaljujući uznositoj, himničnoj skladbi Because The Night, koju je tada supotpisala s Bruceom Springsteenom. Ta ljubavna rock-budnica bila je okidač njezina kasnijeg uspjeha omogućivši joj lakši nastavak karijere koja se, s prekidima, proteže do danas. No drugu stranu ploče otvarala je jednako zanimljiva Privilege (Set Me Free), njezino tumačenje pjesme koju su Mel London i Mike Leander još 1967. napisali za britanski film Privilege.

Omot albuma Easter Patti Smith

Bila je to obrada, ali ne bilo kakva – Patti Smith je skladbu, nakon početnih taktova crkvenih orgulja, nadogradila adaptacijom biblijskih citata, Psalam 23: „The Lord is my shepherd. I shall not want. He maketh me to lie down in green pastures.“ (Gospod je pastir moj / U ničemu ne oskudijevam / na poljanama zelenim daje mi lijegati...). Naravno, izravne duhovne referencije utkane su u ideju i izvedbu albuma Easter na mnogim razinama, ne samo u spomenutoj skladbi nego (uz ostalo) i naslovnoj temi, ali i u vizualnom dizajnu. Na unutarnjoj strani ovitka prikazana je fotografija Pattina pjesničkog heroja, mladog Arthura Rimbauda, koji pozira na dan prve pričesti.

Unatoč uobičajenim predodžbama i nerijetkim predrasudama, kompleksnost popularne glazbe teško je odgonetnuti bez uvažavanja njezine duhovne komponente. Tko god je pogledao biografski film Elvis, pamti sekvence Presleyja koji u dječačkim danima upada u duboki zanos svjedočeći crnačkom duhovnom obredu. Njegov zapaljivi koktel rhythm and bluesa i countryja zauvijek će ostati uronjen u duhovno koliko i svjetovno – oduzmete li joj gospel, rock-glazba bila bi mlaka, bezlična. U autobiografiji Tek djeca Smith ističe da „umjetnik traži dodir sa svojim intuitivnim osjećajem za bogove, ali da bi stvorio umjetničko djelo, ne može ostati u tom zavodljivom i izvantjelesnom okrilju. Mora se vratiti u materijalni svijet da bi djelo nastalo. Stvar je umjetnikove odgovornosti kako će uravnotežiti mističnu komunikaciju i umjetnički rad“. Prema tome, popularna je glazba često – u studiju i na pozornici – sazdana od svjetovnog i duhovnog. Za Muddyja Watersa blues je bio „religija“, a svatko tko je barem jednom svjedočio ekstatičnoj trosatnoj koncertnoj svetkovini Brucea Springsteena (koji je svoju publiku običavao pozdravljati riječima „braćo i sestre, dobrodošli u prvu Crkvu rocka!“) zna o čemu se radi.

Njegov heroj Bob Dylan 1964. napisao je polemičku pjesmu With God On Our Side (Dok je Bog na našoj strani), a koncem 70-ih preobratio se na kršćanstvo. S pozornice je počeo držati male propovijedi, a albumskom trilogijom Slow Train Coming, Saved i Shot of Love posve je zbunio publiku i kritiku. Dylanova duhovna potraga kulminaciju doseže 1997, kad je u sklopu velikoga koncertnog slavlja u Bologni pred Ivanom Pavlom II, izveo tri pjesme, među kojima i Knockin’ On Heaven’s Door. Zauzvrat, Sveti otac pred okupljenim je rokerskim mnoštvom izrekao odgovor na pitanje iz Dylanova ranog klasika Blowin’ In The Wind „Kolike putove čovjek mora prijeći, da bi zaista postao čovjekom?“ On glasi: „Jedan. Samo jedan, Kristov. Put istine i put života.“ Fotografija Boba Dylana i Ivana Pavla II. čvrsto stisnutih ruku nosi simboličku težinu zbližavanja dotad udaljenih svjetova.

Dylan karijeru možda nije počeo pjevajući u crkvenim zborovima, ali mnogi proslavljeni pjevači i pjevačice jesu – od Arethe Franklin, Elvisa Presleyja i Diane Ross do Snoop Dogga. Popis je dug i nezamisliv bez Sama Cookea, koji je – uz Raya Charlesa – „izveo gospel iz crkve“, dodao mu tematsku svjetovnost i postavio kamen temeljac modernoga soula. Povijest i suvremenost popularne glazbe prošarane su mnoštvom duhovnih aluzija, ne samo stihovnim; prisjetimo se da je slijed akorda u epohalnoj baladi Bridge Over Troubled Water Paul Simon strukturirao po melodijskom obrascu Bachova korala.

Ipak, tek se s pojavom „kršćanskog rocka“ može prepoznati sustavna namjera širenja Božje riječi uz pomoć standardnih rock-alata. Iako se žanrovskim pokretačima smatraju kalifornijski The Crusaders (ne brkati ih sa slavnim jazz-sastavom), manje je poznato da je i Hrvatska na tom polju dala svjetski doprinos. Grupu Žeteoci osnovali su 1966. tadašnji studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Mijo Gabrić, Josip Pustički, Mato Dukić i Mijo Bergovec, a njihov po mnogočemu pionirski pothvat, debi album To nije tajna iz 1969, rezultat je suradnje Glasa Koncila i zagrebačkog Jugotona. Glazba im se oslanja na ondašnju beat-tradiciju, stilski blisku Grupi 220, ali, dakako, s duhovnim motivima. Uspjeh albuma To nije tajna potaknuo je još nekoliko Jugotonovih reizdanja, a u formatu CD-a objavila ga je 2009. Croatia Records.

A danas? Duhovnost unutar hrvatske popularne glazbe artikulirana je u stvaralaštvu izvođača kao što su kutinski kantautor Dalibor Prochazka, ili pak Andrej Grozdanov, koji su (zbog jednakog broja bodova) podijelili prošlogodišnji Porin u kategoriji najbolje popularne duhovne glazbe. Uostalom, iz kojeg je god kuta osluškivali i s kojom je god temom povezali, sva je glazba – pa i popularna, od antiknoga bluesa do tehno-popa – refleksija duha. I takvoj joj se valja prepustiti.