Pjesništvo vraća jezik u njegovu oživljenu, „uskrslu“ stanju

Ivan Rogić Nehajev, rođen 1943, jedan je od naših najvažnijih pjesnika u zadnjih pola stoljeća i začetnika hrvatskoga poetskog postmodernizma, a nagrađen je, između brojnih drugih nagrada, glavnom domaćom nagradom za pjesništvo – Goranovim vijencem. Također, lucidni je esejist opremljen vrhunskom teoretskom spremom, ali i živim reagiranjem na svakodnevicu, sociolog i znanstvenik koji je slojevito ušao pod kožu hrvatskih gradova i društva te jedan od osnivača Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar. Nakon što su mu proteklih godina objavljene dvije knjige izabranih pjesama i neke izvorne zbirke pjesama, nedavno mu je Hrvatska sveučilišna naklada objavila i novu poetsku zbirku Prašinarski zapisi na putu od mlijeka, koja je i neposredan povod za ovaj razgovor. 

Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

U kratkom pogovoru Prašinarskim zapisima na putu od mlijeka sugerirate da je ona svojevrsni nastavak vaše prijašnje knjige Rapave kajde, objavljene prije nekoliko godina. Po čemu je riječ o „nastavku“?

Ma, zapravo, svaka je iduća knjiga nekom vrsti nastavka onih prije napisanih. Prije mnogo godina, ne mogu reći kada, volio sam uporabiti sintagmu: pisati po napisanom. Nije riječ o mehaničkoj privrženosti kontinuitetu – on je teško jasno odredljiv. Posrijedi je, recimo, veza sa širim obzorom doživljaja, spoznaje i odnosa spram tvarnosti jezika. Po njemu se autorski kruži, pa i nije neobično što se neki tekstovi mogu držati nastavcima drugih. Odnos knjiga što ih spominjete može se tako pročitati. U kratkom pogovoru Prašinarskim zapisima upućujem na jednu jednostavnu, količinsku činjenicu. Po njoj se u tim Zapisima „nastavak“ vidi u 6 novih ciklusa po 17 tekstova. Sve skupa, u objema knjigama, dobiva se 17 ciklusa po 17 pjesničkih tekstova. Recimo, neka vrst cjeline.

U Prašinarskim zapisima na putu od mlijeka ima dosta kozmičkih slika. Afirmira se svojevrsna svjetlosna prostornost. No ne odustajete ni od „tamne“ tjelesne konkretnosti. U kojoj ste mjeri, ipak, promijenili neke naglaske u odnosu na raniju poeziju?

Koliko mogu nazrijeti, najjasnija je promjena tematska. U Prašinarskim zapisima autorski se krećem nebom. Toga u prijašnjim tekstovima ima manje. Na drugoj strani, ne može se odustati ni od, kako velite, „tamne“ tjelesne konkretnosti. Ona se, konvencionalno, adresira na Zemlju. Recimo da je paradoks u tome što je i Zemlja – na nebu, nebesko tijelo. Pa je autorsko landranje nebom u isti mah i autorsko landranje zemljanom tvarnošću. Odatle u naslovu Prašinarski (zapisi). Istom iskustvu pripada i prostornost koju spominjete. Najčešće je vežem s prostranošću. Dobro se zna kako bez te prostranosti nema ni živa tijela ni njegove sposobnosti „pretakanja“ života u slobodu, slobode u život. Prva „vješalica“ te prostranosti je, znate i sami – odličan ste pjesnik, nebo kao neka vrst „tvornice“ svjetlosti, pa, stoga, i prostranosti.

Koje su vam motivske dominante u Prašinarskim zapisima? Na što u sadržajnom smislu vaša autorska senzibilnost najviše reagira? Znamo otprije: Sredozemlje, tjelesnost, gradska i nebeska landranja, posudbe iz mitskih predaja?

Ne može se reći da svega toga nema ni u Prašinarskim zapisima. Već sam rekao da je blisko o vlastitom autorskom poslu misliti kao o radioničkom kruženju po obzoru osjetljivosti gdje se, nerijetko paradoksalno, spajaju tvarnost jezika, raznolike spoznaje i doživljajne zgode i, dakako, „obrtnička“ svijest o tehničkim obvezama svojstvenim književnom tekstu. Ovdje, u knjizi, lako je vidjeti, više je „astronomije“ nego u prijašnjim tekstovima te više pitanja o temeljnoj baštini živa tijela: uskršnjoj baštini. Odsiječe li se ta uskršnja baština od živa tijela, dobijete ono o čemu se priručno govori u različitim tehnoznanostima. Tamo je tijelo, ovako ili onako – mrtvo tijelo, pa i nije jasno zašto bi se ičemu u njemu ili s njim radovali. Ako ništa drugo, bez te uskršnje baštine naša bi tijela, a i tvarnost oko njih, propala u neizlječivu – dosadu. To je, uostalom, zorno vidljivo u raznolikim, a navodno „epskim“, tvorevinama tzv. kulturne industrije. Možda je bolje zamišljati živo tijelo kao „slobodna suhozidara“ i pješaka s nogama na nebu.

Kako vidite takozvanu formalnu oblikovnu stranu Prašinarskih zapisa? Tekstove u knjizi žanrovski određujete kao zapise u zapisnicima, dijelite ih u 6 ciklusa po 17 pjesama, pišete takozvane lažne sonete ili pjesme s dvjema do trima strofama, izostavljate velika slova i točke…

Već sam rekao: toliko ciklusa po toliko pjesama nastavak je prijašnje knjige i tamo postavljenih odnosa. Uporaba tzv. lažnih soneta ili duljih strofa prirodno se nameće u strukturiranju barem minimalne čitljivosti tekstova inače tematski svezanih s nemalim područjima planetarne nejasnoće, gdje, nerijetko, glavnu ulogu imaju specijalistički tekstovi čitljivi samo ekspertima. Prije dosta godina napisao sam više tekstova tematski zauzetih nekim kozmičkim asocijacijama. Pokazalo se da bez neke vrsti sonetne „higijene“ takvi tekstovi lako mogu otklizati u nered bez pokrića. Recimo da je ovdje riječ o radioničkoj orijentaciji. Pa sama konkretna formalna rješenja nadolaze iz jezičnog tkiva. Volim strujanja jezika zamišljati pomažući se prispodobom o valovitoj morskoj površini. Tu su tragovi konačnosti: točke, velika slova, primjerice, zapravo, bez živa temelja. Vjerovati u to nekom je vrsti, kao što znate, pjesničkog privilegija. U pisanju drugih tipova teksta taj se privilegij samo rijetko prihvaća. Ne treba u okviru toga privilegija zaboraviti ni autorsko pravo na jezičnu igru. Nisu sva formalna rješenja u pjesništvu „funkcionalna“ po nekim izvanjskim, tehničkim ili teorijskim, očekivanjima. U doticaju s onim „kaotičnim“ kretanjem teksta, srodnim kretanju morske površine, autorsko pravo na jezičnu igru je bez konkurencije.

Bujnost i obilje određuju osnovne obrise vašeg poetskog jezika, ali i doživljajnosti koja želi ostati konkretna. U kojoj mjeri nastojite koristiti i označiteljsku i označeničku stranu u poeziji, kao i njihovu međusobnu napetost, kako je to jedanput dobro primijetio Branko Maleš?

Takve su rasprave svojedobno bile, kao što znate, česte u kritičarskim osvrtima. Radilo se u osnovi o mijenama jezičnih „markera“ što su prije bili učvršćeni naslijeđenim autorskim modelima. Autonomijom označitelja sugerirao se otvoreniji autorski horizont, gdje su svoje prirodno mjesto nalazile različite, ako hoćete, tehničke dosjetke i jezična imaginacija u kojima još živo odjekuju tragovi tada već „klasičnih“ avangardnih gesta i poučaka. U prvim svescima časopisa Pitanja takve su intencije bile nekako polazno nagoviještene, a poslije drugdje i jasnije i dosljednije razvijane. Cvjetko Milanja drži da je i zbog toga opravdano govoriti o pitanjaškoj skupini pjesničkih autora. U tu skupinu svrstao je i ono što sam ja radio. Problem je u tome što mehaničko povjerenje u autonomiju označitelja ne nadmašuje – mehaničnost nastalog teksta. A time se stavlja u zagradu, po meni, ali ne samo po meni, revitalizacijski, oživljujući, učinak pjesničkog teksta. Ako pjesništvo ne „vraća“ jezik u njegovu oživljenu, „uskrslu“, stanju, teško da se može oduprijeti silnicama reduciranja na mehaničke kombinacije, koje su, budući da su mehaničke, bez pokrića. To je, držim, notorno. No tim se, na drugoj strani, autor suočava s činjenicom da sva teorijski ostvariva značenja nisu jednako valjana. Mjerila te valjanosti ishode iz spomenuta revitalizacijskog, oživljujućeg, učinka teksta. Ne može biti mrtva (glupa) pjesništva: ako je mrtvo (glupo), nije pjesništvo. Stoga mi se nije teško složiti s Maleševim uvidom. Ključno je polje napetosti između označitelja i označenog. Tako nisu ničim mehanički zajamčeni ni jedan ni drugo. S tim je, dodati je, nekako organično, svezana i bujnost (jezična) što je u pitanju spominjete. Teško je u oskudici jezika očekivati revitalizacijske moći teksta. Bujnost teksta, nije netočno reći, gotovo „preventivno“ odvaja tekst od mehaničke „fiziologije“ i na označiteljskoj, ali i na strani onoga što se zove označeno. Kroz njezine paučinaste mreže i konfiguracije i točnije se i potpunije dospijeva do tvarnosti, konkretnosti samog teksta. To vas i nehotice vodi prema rješidbama s brojnim „bezobraštinama“ u odnosu na, u nekom razdoblju normalizirane, jezične navike, ali i spoznajna, epistemologijska, utočišta, azile.

U mojim zadnjim zbirkama vidljiviji je trag kalendarske starosti autorske ruke. Tada je poželjnija smirenost samog teksta a i nebo, i ono što ono krije, izgleda bližim, i nekako pogodnijim za druženje

Složit ćete se da je tijelo jedna od vaših velikih opsesija: tijelo kao primarna evidencija Živog. Kako se sve to Tijelo (pisano velikim slovom) pokazivalo u pojedinim razdobljima vašeg pjesništva: puteno, žensko, športsko, ratno, astralno?

Vaše pitanje krije jednu nehotičnu i manje vidljivu klopku. Odgovor na njega uvlači onoga koji odgovara, po nekoj vrsti normalizirana automatizma, u polje opreke tijelo – duh. Pa bi ispalo da sam se zaokupljenošću tijelom svrstao na jednu navijačku stranu. Ništa od toga. Iz uzbaštinjene predaje znamo da to nisu adrese jedna protiv druge, nego, naprotiv, jedna s drugom i jedna kroz drugu. Što bi duh bez tijela, zapitao je jedan lucidan suvremeni francuski esejist. A što bi tijelo bez duha nije teško nazrijeti već u aktualno ponuđenim tzv. transhumanističkim inačicama novih utopija. Putena, ženska, športska, ratna, astralna, bolešću shrvana, ljubavna itd., stanja posredno nas stavljaju pred uvid da je: biti živ stanje prije svih drugih stanja. Ono pjeva / njega se pjeva. Ostalo su, kako kazalištarci vole reći, didaskalije. Pokušajte predočiti što bi od pjesničke baštine ostalo bez tekstova / sjećanja na, primjerice, lijepe žene. Situacijska su pakiranja, dakako, različita, recimo u rasponu od raznih „predmeta žudnje“ do odvažnih, nerijetko i tragičnih, heroina, ili mjerodavnih autorskih imena. Estetična je prosudba odavno neka vrst pijeska u metafizičkoj cipeli. Jer se ne može valjano estetično suditi bez prisutnosti (živa) tijela. A biti živ teško je odvojiti od biti kandidat za lijep život. Tijelo, jednostavno, priječi život zamijeniti apstrakcijama bez pokrića. U jednom svom eseju, napisanu prije dosta vremena, naslovljenu: Hermetizam sporta, pokušao sam pokazati kako se i u prividno mehaničkom trenju tijela u sportskom natjecanju radi o istoj pustolovini pijeska u spomenutoj metafizičkoj cipeli.

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022.

Napisali ste i neke od umjetnički najuspjelijih pjesama u prozi o Domovinskom ratu. Kako ste doživjeli tijelo u njegovu srazu s tanatosom, kao i sraz rata s poezijom?

Bio sam tada kraće vrijeme u Hrvatskoj vojsci. To me ovdje oslobađa od obveze reciklaže općih mjesta što najčešće prožimaju komentare na „ratno pismo“. Važnim mi izgledaju dva uvida. Prvi upućuje na pisanje teksta koji se proteže jednako prema unutra, u osobnu sferu, i prema van, u ratnu zbilju. Trebalo je očuvati sjećanje na stradale, brišući granicu između ja i ne ja. Drugi uvid upućuje da se u izravnoj, tvarnoj, suočici s poginulima ne može uspostaviti uvjerljiv pjesnički tekst bez prije spominjana oslonca na uskršnju baštinu tijela. Biti živ = biti uskršnji baštinik. Izvana promatrano, spomenuti uvidi i nisu bogzna što. Ali iz perspektive same autorske ruke riječ je o obvezi prema onima koji su bili gdje treba kada je trebalo; i koji su u ratni rulet uložili najvažnije što su imali: živo tijelo. Brojni su to što su imali i izgubili. Pjesnički tekst tu nepravdu ne umanjuje, a i ne može. Ali se tekst mora napisati.

U knjizi Iz zapisa slobodnog suhozidara iz 2009. katkada ste eksplicitniji i u pogledu društvenog pa i nacionalnog konteksta. Kako je tu pozicionirana vaša, u tekstovima vidljiva, antiautoritarnost, ali i uspravnost subjekta koji se zalaže za pravo na razliku prema svakom kontekstu?

Ne mislim da je socijalna ili politička kritičnost strukturna obveza pjesništva. Socijalna ili politička kritika je jedna vrst posla, pisanje pjesničkih tekstova je druga. Ali se, jednostavno, dogode razdoblja kada vas revitalizacijske silnice, usađene u temelje pjesništva, prirodno dovedu do pisanja takvih tekstova. Pritom se samo „razdoblje“ može odnositi koliko na razdoblje u osobnoj povijesti toliko i na razdoblje u nacionalnoj ili internacionalnoj. Stoga sam sklon podsjećati na „obilan“, i tematski i tehnički, registar pjesništva. Već i sam „dijagonalni“ osvrt na pjesništvo po europskim zemljama pokazuje kako je teško razdvojiti tekstove prožete kritičnošću spram nacionalnih ili socijalnih prilika od, uvjetno rečeno, „čistog“ pjesništva. Riječ je o, ponavljam, registru mogućnosti. Dakako da se pritom pjesnički autor suočava s rizikom od „klizanja“ u pisanje pamfleta ili, pače, plakata. U knjizi koju spominjete vjerujem da sam ostao u granicama pjesničkog posla. Ni tekuće, sadašnje, prilike u hrvatskom društvu nisu bez nemalog broja povoda. Pjesnički su autori prije svega – „slobodni suhozidari“, pa ne vidim razloga ne reći: pas mater, tamo gdje točnost i jezika i prilika na to navodi.

U kojoj je mjeri vaša poezija od prve zbirke Predgovor iz 1969. bila uvjetovana ili bliska raznim teorijskim konceptima, osobito onim poststrukturalističkim i antilogocentrističkim? Kakva je bila temeljna poetička morfologija razvoja vašeg pjesništva?

Teško je o tome govoriti pregledno. Notorno je da su pisanje (vlastitih) i čitanje (tuđih) tekstova u valjanoj autorskoj radionici neodvojivi poslovi. Nisam jedini koji to tvrdi. Stoga je, recimo, predvidljivo da se u mojim tekstovima mogu pronaći tragovi pojedinih teorijskih uvida nastali drugdje. Ali, koliko mogu posvjedočiti, nisam privržen oslanjanju na neki koherentan teorijski predložak. Ponajprije zbog toga što je sam pjesnički posao odveć „anarhoidan“ a da bi se mogao podrediti kakvu teorijskom predlošku izvan njega. Drugo, što sam recimo habitualno sklon pjesnički posao držati polaznim vidom istraživanja. Tu ništa nije unaprijed zajamčeno, pa ni trajnost početnih uporišta, ako ih i ima. Zbog toga mi se čini da se neke od mojih pjesničkih knjiga međusobno i „svađaju“. Recimo prve tri prema druge četiri. Ili zadnje dvije prema prethodnima. Ali to je posao za kritičare, bude li ikoga to uopće i interesiralo.

Dosad su objavljene dvije knjige vaših izabranih pjesama i to u vrsnom izboru i s pogovorima Branka Maleša i Cvjetka Milanje. Imate li dojam da ste otada u zadnjim knjigama: Rapave kajde i Prašinarski zapisi na putu od mlijeka – dodali neke nove dimenzije toj poeziji?

Malešu i Milanji mogu biti samo zahvalan za ono što su učinili. I danas mi se čini da to što su oni učinili nisam samim tekstovima zaslužio. Složio bih se da su Rapave kajde i Prašinarski zapisi u odnosu na prethodne knjige donekle „svoji“. Recimo da je u njima vidljiviji trag kalendarske starosti autorske ruke. Tada je poželjnija smirenost samog teksta a i nebo, i ono što ono krije, izgleda bližim, i nekako pogodnijim za druženje. A večer je već tu, zapisao je svojedobno jedan talijanski uglednik. Zapisao je točno.