Otkrivanje smisla

Opće je poznato da je zahvaljujući Crkvi povijest likovne umjetnosti obogaćena vrhunskim ostvarenjima slikarstva, skulpture i arhitekture. Sakralne teme bile su i ostale bogato inspirativno izvorište za umjetničku kreaciju. Ali dijalog teologije i umjetnosti nije uvijek funkcionirao na obostrano zadovoljstvo. Bilo je razilaženja u poimanju ili interpretiranju određenih tema, posebno novozavjetnih. Razlog za razilaženja u stavovima proizlazi najčešće iz činjenice što teolog razmišlja u dogmama, dok umjetnik stvara u slobodi svoje imaginacije. Jasno, liturgija podliježe strogim pravilima i kad umjetnik radi za liturgiju, za liturgijski prostor, mora raditi u duhu i prema zakonima liturgije. Papa Grgur Veliki rekao je da je slika nepismenima ono što je štivo onima koji znaju čitati. Likovno djelo imalo je dakle edukativnu svrhu. Ipak, i u takvim uvjetima naslikana tema bila je za slikara nešto više od onoga što je njegovo djelo prikazivalo. Plod kreativnog čina, nešto više od puke ilustracije teksta, ono što slikarev rad čini umjetničkim djelom.

Matthias Grünewald, Isenheimski oltar (zatvoren), 1510–1515.

Provokativna, blasfemična umjetnička djela

U povijesti sakralne umjetnosti bilo je i djela naručenih za Crkvu koja nisu odobravali teolozi. Dovoljno je podsjetiti se Caravaggia. Barokni je majstor kritiziran zato što je prikazivao apostole na način vulgarnog naturalizma, grubih, neproduhovljenih fizionomija bez svetačkog dostojanstva, u siromašnoj pohabanoj odjeći. Posebno su naručitelje slika iritirala naslikana prljava stopala vjernika, često prikazana u prvom planu kompozicije, što je bilo u neskladu i s ambijentom za koji su naručene slike bile namijenjene. Caravaggia su kritizirali i njegovi suvremenici umjetnici kao ,,prostačkog slikara“, jer njihov se umjetnički ukus formirao na Rafaelovoj klasičnoj idealizaciji ili Peruginovoj profinjenoj poetičnosti.

Mimoilaženja u mišljenjima između teologa i umjetnika nastavila su se i u primjerima umjetnosti 20. stoljeća. Ponekad su autori sakralne tematike pretjerali u interpretaciji odabranog motiva pa su im djela ocjenjivana kao provokativna, blasfemična, poput Rodinove skulpture Krist i Magdalena ili slike Raspeće Renata Guttusa s prikazom obnažene pokajnice. Posebno bogohulnom smatra se fotografija Andresa Serrana Immersion (Piss Christ), maloga plastičnog raspela uronjena u, navodno, umjetnikovu mokraću. Vulgarna se provokacija američkoga suvremenog umjetnika ne može pravdati takozvanom slobodom stvaralaštva. Sakralni motivi otvaraju mogućnosti novog umjetničkog izražavanja, ali i obvezuju umjetnika.

Papino Pismo umjetnicima

Prijepori između teologije i umjetnosti i dalje će postojati, upravo zbog različitih pristupa sakralnom motivu. Da postoje pozitivni primjeri usuglašenosti teologije i umjetnosti kada se stvaralačka sloboda autora prepoznaje kao kvalitetno ostvarenje, makar se radilo o umjetniku koji se javno deklarirao kao ateist, pokazuje primjer engleskoga suvremenog slikara Francisa Bacona. Djelo tog umjetnika (jedno od niza papa, rađeno po Velázquezovoj slici Papa Inocent X), drastično deformirana lica i neugodne vanjštine, nalazi se danas izloženo u zbirci Vatikanskog muzeja. U svakom slučaju odnos teologije i umjetnosti mnogo je složeniji, dublji nego što se čini. O toj složenosti posebno svjedoči u čuvenom Pismu umjetnicima objavljenu za Uskrs 1999. papa Ivan Pavao II: ,,Sam se Krist u propovijedanju uvelike koristio slikama, dosljedan u odluci da on sam u utjelovljenju postane ikona nevidljivoga Boga.“ Duhovni poglavar, to treba istaknuti, bio je pisac i pjesnik Karol Wojtyła. Dobro je razumio prirodu umjetničkog procesa koji kroz osobno viđenje, osjećanje i razumijevanje transponira sakralni motiv u umjetničko djelo. Jer teme iz Novog zavjeta, iz Evanđelja, uz božansku bit sina Božjeg koja se razumije po sebi imaju i ljudsku dimenziju. ,,Prisni savez između Evanđelja i umjetnosti“, pisao je papa u spomenutom pismu, „oduvijek, bez obzira na funkcionalne zahtjeve, uključuje poziv na prodiranje kreativnom intuicijom u otajstvo utjelovljenja Boga i istodobno u otajstvo čovjeka.“ Umjetnik zna i svjestan je da Isus Krist nije metafizički entitet, već Riječ koja je postala tijelom. Sin Božji postao je Bogočovjek.

Francis Bacon, Studija prema Velázquezovu Portretu
pape Inocenta X,1953.

Ta ,,dihotomija Boga“, navodim Jungovu sintagmu, daje Kristu upravo kroz njegovu ljudskost neupitnu uvjerljivost bez koje bi, kako tvrdi slavni psihoanalitičar, činu njegova žrtvovanja nedostajala realnost. Za umjetnika je stvaranje slika u stanovitom smislu estetiziran oblik otjelovljenja misterija. Stvaralačka funkcija umjetnosti jest otkrivanje smisla osobnom spoznajom, što je u krajnjoj konzekvenci teološka kategorija. Stvoriteljeva prisutnost ogleda se u svemu, jer smo svi sastavljeni od iste supstancije. U stanovitom smislu umjetnik je u odnosu na teologa odnosno njegov homiletički, praktični rad, vrsta mistika. Umjetnik osjeća svim svojim bićem transcendentnost pojavnog i izražava ga vlastitim kreativnim postupkom. Umjetničko je stvaranje također davanje smisla čovjekovu postojanju, što se iščitava u složenosti značenja stvorenog djela. Stoga sakralna slika nije samo vizualni fenomen nego i značenjska višeslojna tajanstvena tvorevina slikareva umijeća i duha. ,,Svako je ljudsko biće“, kako je konstatirao papa Ivan Pavao II, „na neki način nepoznanica samome sebi. Isus Krist ne objavljuje samo Boga već potpuno otkriva čovjeka njemu samome.“

Metafizičko je imanentno sakralnom motivu

Jedan je od putova čovjekovih ka njemu samom i značenje Kristova raspeća, njegove žrtve, smrti i uskrsnuća. Tjelesnost Spasiteljeva nije samo potenciranje fizičke strane njegova stradanja koja umjetničkom djelu daje posebnu ekspresivnost. Teolog vidi nekoliko dimenzija u Kristovu korpusu. Vidi njegovo povijesno tijelo, sakramentalno i crkveno. Ali govor slike upravo u prizorima Mesijina života, muke, smrti i uskrsnuća nastoji objediniti, izraziti tu trojnost korpusa u okvirima mogućnosti ovog medija. Jer treba napomenuti da se isticanjem tjelesnog aspekta u umjetničkom postupku također otvara dimenzija ka metafizičkom, mističnom, odnosno duhovnom značenju koje je imanentno sakralnom motivu. Neki pak ugledni intelektualci, pisci i filozofi radikaliziraju odnos prema umjetnosti proglašavajući je nevažnom u kontekstu sakralnog. Botto Strauss i Georg Steiner tvrde: ,,Umjetnost i njezin odnos s teologijom može se ostvariti samo na Veliku subotu, jer umjetnost pred grozotom Velikog petka nije moguća, a nakon Uskrsnuća više nije potrebna.“ Sa stanovišta umjetnosti pak ta je teza neprihvatljiva. Upravo je umjetnost moguća pred grozotom Velikog petka i potrebna nakon slave uskrsne nedjelje. Ljepota ,,grozote“ u formalno estetskom smislu najbolje je izražena u Grünewaldovu Raspeću na oltaru u Isenheimu. U spektakularnom El Grecovu Kristovu uskrsnuću. Umjetnik zna da smrt na Golgoti nije ništavilo nego mistično umiranje smrti. Onaj koji je na Veliku subotu sišao u podzemni svijet postao je prvorođeni od mrtvih.

Kršćansko zemaljsko, ovosvjetovno, vrijeme jest vrijeme u kojem se Krist svake godine rađa, umire i uskrsava. Dok je za spomenute autore umjetnost pred smrću nemoguća, a nakon Uskrsnuća nepotrebna, za umjetnika je ona potvrda smisla njegova stvaranja nadahnuta novozavjetnim događajima. Tko nije razumio mrak Golgote teško će shvatiti svjetlost uskrsnuća.