Odlazak zagrebačkog Šišmiša

Ugaslo je svjetlo koje je desetljećima osvjetljavalo ono najljepše i najdublje u svijetu klasične glazbe. U zoru srijede 29. ožujka u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti, oči zauvijek je sklopio neumorni tragač za iskonskim umjetničkim vrijednostima, vrsni agitator umjetnosti, glazbeni pisac i radijski voditelj, dugogodišnji suradnik časopisa Vijenac Zlatko Madžar. Mnogi njegovi kolege i prijatelji nisu znali da je zagrebački Šišmiš rođen i odrastao u Kninu, gdje je počeo učiti klavir, a da je u Zagreb stigao tek kao srednjoškolac, nadareni pijanist, u potrazi za boljom glazbenom naobrazbom. Učio je klavir u klasi prof. Mire Sakač na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, a privatno pohađao satove teorije kod profesoričina supruga, uvaženog hrvatskog skladatelja Branimira Sakača. Za život u početku zarađuje svirajući klavir na Školi za balet i ritmiku pri Malom kazalištu Trešnja, a pravu ljubav razvija prema radiju surađujući na emisijama klasične glazbe na sva tri programa tadašnjeg Radija Zagreb. Osamdesetih prelazi na Radio 101, čije mahom mlade slušatelje upoznaje s popularnom klasikom, a u to vrijeme radi četrdesetak dokumentaraca o hrvatskoj glazbi i glazbenicima za međunarodno slušateljstvo ondašnjeg zapadnoberlinskog radija Sender Freies Berlin.

Snimio Petar Glebov / PIXSELL

Sve je to tek uvod u ono što će postati legendarna višesatna radijska emisija Klasična noć zagrebačkih šišmiša, koju je osmislio, te više od trideset godina uređivao i vodio, po kojoj ga poznaje šira javnost. Unikatnu formu višesatnih razgovora s umjetnicima i uvaženim pojedincima o temi kulture, umjetnosti i filozofije uz remek-djela povijesti glazbe pokrenuo je 1992. kao živi noćni nedjeljni glazbeni program Radija 1 (tada u sklopu Radija 101), vidljiv svim noćnim namjernicima pod svjetlom „izloga“ današnjeg KIC-a. Dvije godine poslije emisija se seli na Radio Velika Gorica, koji 1995. postaje Obiteljski radio kao jedina privatna komercijalna radiopostaja, koja je kroz njegovu emisiju čak dvanaest godina imala u ponudi i – klasičnu glazbu. Kad je 2008. vodstvo kanala odlučilo ukinuti emisiju, poznati je germanist i pjesnik, „čovjek istančana sluha i slijepih očiju“ Sead Muhamedagić pokrenuo peticiju najvjernijih Šišmiševih slušatelja, na koju je spremno reagirao tadašnji urednik Radija Sljeme Zvonko Šeb i pronašao prostor u eteru programa koji uređuje u prestižnom terminu subotom navečer. Godine 2012. emisija pronalazi svoje posljednje utočište u eteru Trećeg programa Hrvatskoga radija, kao Klasična večer zagrebačkih šišmiša vrativši se u svoj izvorni termin nedjeljom, od 20 sati do ponoći. Posljednji let našeg Šišmiša bila je emisija emitirana u nedjelju 5. veljače 2023.

Kroz svoju je emisiju Madžar provukao sve ključne kreatore, pratitelje i fenomene klasičnoga glazbenog života. Pratio je i brižno osluškivao scenu, reagirao na njezine potrebe i pomagao mladima; najpoznatiji je primjer njegova inicijativa da mlada Monika Leskovar od Grada Zagreba i Zagrebačke filharmonije na doživotno korištenje dobije vrijedno violončelo talijanskoga graditelja Vincenza Postiglionija. Redoviti njegovi gosti bile su neupitne veličine naše kulturne sredine kao što su Vlado Habunek, Kosta Spaić, Milko Šparemblek, Zvonimir Berković, Slavko Mihalić, Viktor Žmegač, Nikola Batušić, Nedjeljko Fabrio, Dunja Vejzović i Vlado Gotovac. Razgovor s Vladom Gotovcem iz emisije dok je još išla na Obiteljskome radiju nakladnik Cantus d.o.o. objavljuje godine 2000. na dvostrukom CD-u, Između trenutka i vječnosti, u povodu prve obljetnice Gotovčeve smrti. Kada nije bio u radijskom eteru, Zlatko Madžar organizirao je koncerte klasične glazbe, od kojih su vrlo uspjeli radijski i televizijski trajno zabilježeni ciklusi u gornjogradskoj Palači Gvozdanović i u Hrvatskom glazbenom zavodu (Molto cantabile u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb). Naposljetku, dobitnik je plakete Milka Trnina (2007) koju Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje pomno biranim vrhunskim glazbenicima, a Madžar je dosad jedini koji je to ugledno priznanje zaslužio novinarskim i uredničkim stvaralaštvom.

Naš dragi kolega Zlatko Madžar bio je velik i skroman čovjek. Njegova posljednja želja da ga se sahrani bez pompe i javnosti samo je detalj više u prilog tomu. Bio je izniman erudit, srdačan sugovornik svakomu tko je imao čast razmijeniti barem poneku misao s njim u i izvan radijskih studija. Nedostajat će svima na hodnicima Hrvatske radiotelevizije njegov lagani hod, u onoj vječnoj žurbi kada nam se čini da ništa nije toliko važno jer na putu prema vječnosti – uvijek ima vremena. Svoj je posao radio s predanošću i ljubavlju, o čemu svjedoči i vječno plamteći žar i u teškim trenucima kada mu uređivačka politika ne bi bila naklonjena. Ali nikad nije javno iskazivao ljutnju, svaku bi bol i frustraciju čuvao u sebi, siguran da je jedino važno da dobra, klasična glazba nađe put do slušatelja. Ponio je u društvu nadimak Šišmiš upravo zbog rado slušane emisije, gotovo kao Batman, malo tko je znao da se iza nedjeljnoga Brucea Waynea krije upravo – Zlatko Madžar.

U nedugom životnom vijeku, nadomak 68. godini, napustio nas je i ostavio prazninu koju nitko ne može nadomjestiti, ali u sjećanju svih koleg(ic)a živjet će uspomena na Šišmiša i njegove klasične večeri/noći, višesatnih druženja u eteru koje je brižno pripremao svakoga tjedna. Posljednjih mjeseci svi smo vjerovali u čudo, unatoč spoznaji o težini bolesti s kojom se dostojanstveno nosio. Znao se u kratkim reminiscencijama sjetiti djetinjstva u Zvonimirovu gradu, dalmatinskih zima (još radije sparnih ljeta), šetnji uz varljivu rijeku Krku, osluškujući glazbu i u njezinim slapovima. Svaka Zlatkova rečenica bila je poput melodije, jer svaka je bila dragocjena i – precizno strukturirana. Svečanost riječi, svečanost glazbe njegova glasa, njegove iznimne osobnosti. Nedostajat će nam.