Nikad nismo imali više strastvenih čitatelja

Beskraj u trsci, knjiga o povijesti knjige u antičko doba netipičan je bestseler. Njegova autorica, španjolska filologinja Irene Vallejo (Zaragoza, 1979) dvojila je hoće li uspjeti pronaći izdavača, a danas priprema turneju po sjevernoameričkom kontinentu i s veseljem iščekuje nove prijevode, među kojima je onaj na hrvatski Silvane Roglić u izdanju VBZ-a, posljednji u nizu. Knjiga koja ne završava zaklapanjem korica, već joj se čitatelj mora ponovno vraćati, pruža dublji uvid u povijest najvažnijeg izuma u kulturnoj povijesti čovječanstva – pisma i, poslije, knjige. Bio je to izvanredan povod ovom razgovoru.

Snimio Jorge Fuembuena

Doktorirali ste klasičnu filologiju. Pretpostavljam da bi knjigu o povijesti knjige bilo lakše napisati kao znanstveno djelo. No potpisujete i nekoliko knjiga za djecu. Što vas je ponukalo da Beskraj u trsci napišete u hibridnoj formi, na rubu fikcije i fakcije?

Ovom sam knjigom htjela odati počast svim knjižničarima i knjižarima, bezimenim ljudima koje povijest književnosti ne pamti, a važni su za njezino očuvanje. Važni su i za moju ljubav prema knjigama. Kao i moji roditelji, kojima je kuća bila prepuna knjiga. Tim kutijama za priče bila sam fascinirana i prije no što sam naučila čitati, a mislim da se ta fascinacija pronijela i kroz moje obrazovanje.

Istraživanje sam usredotočila na povijest knjige i čitanja, polje je nepresušno, a i sama sam jednog dana željela napisati nešto. Više od deset godina objavljivala sam znanstvene članke o knjigama i čitanju, ali akademsko pismo drukčije je strukture, jezika i izraza od kreativnog pristupa temi. Zato sam se počela baviti i novinarstvom i pisati romane.

Stoga sam, započevši književno istraživanje kojega je rezultat ova knjiga, odlučila napraviti zaokret od istraživačkog rada. Htjela sam ispričati priču sa strašću jednakom onoj antičkih pripovjedača. Jer knjiga je pisana s ciljem da u čitateljima pobudi užitak kakav stvara čitanje romana. Svoju fascinaciju pričama htjela sam prenijeti i na nešto daleko od konvencionalnog akademskog pisma.

Osim toga, u radu sa studentima uočila sam da oni mnogo bolje pamte priče i likove nego suhoparna ili apstraktna objašnjenja. Shvatila sam da je naše sjećanje povezano s emocijom i fascinacijom, a priče bolji prijenosnik znanja od apstraktnih lekcija. Knjigu sam počela pisati kao eksperiment, pokušala sam napisati knjigu u kojoj će uživati šira publika, ne samo stručnjaci iz polja filologije. Htjela sam prenijeti strast prema knjigama.

Naslovu unatoč, je li od beskraja važniji kontinuitet, ne nužno u trsci? Čini mi se da vam je bilo važno istaknuti to.

Naravno. Beskraj se ovdje odnosi ne samo na vječnost knjige kao medija prenošenja znanja nego i na upisivanje u kolektivno sjećanje čovječanstva svakoga tko se među stranicama knjiga nađe.

No kontinuitet je mnogo važniji. Knjige su prijenosnici, čista transformacija, iznimno su prilagodljive i mogu se suočiti s raznim izazovima. Čuvaju najbolje priče od ideja i zaborava. Otkad smo izumili alfabet i pismo, stvari možemo zapisati pa ne moramo, kao u vrijeme usmene predaje, svaki put počinjati iznova. Knjige su ubrzale povijest, napredak pa, ako hoćete, i tehnologiju. Zato izum pisma smatram prvom tehnološkom revolucijom. Skloni smo vjerovati da će novina označiti kraj nečemu tradicionalnom, mislili smo da će televizija ubiti radio, još ranije da će izum fotografije dokinuti slikarstvo, a ništa se od toga nije dogodilo. Umjesto da vodimo bitke, trebali bismo promišljati o simbiozi i promatrati kontinuitet. Uostalom, nije li i Aleksandrijska knjižnica, promatrana u povijesnom kontinuitetu, preteča interneta?

Vratimo li se na priče, Aleksandrijska je knjižnica dobar primjer njihove snage. Pridonosi li nedostatak materijalnih dokaza o njezinu postojanju njezinoj mitologizaciji?

Svakako. Knjižnica u Aleksandriji velikim je dijelom legenda. Nemamo arheoloških dokaza o njezinu postojanju, ali imamo tekstualne zapise istraživača, povjesničara i putnika koji su ondje doista bili. Ne znamo mnogo o njezinoj organizaciji i mehanizmima i to nas fascinira. Mene fascinira. Upravo sam te praznine htjela popuniti ovom knjigom. Željela sam podastrijeti sliku onoga što je knjižnica možda bila. Jer blagoslovljeni smo maštom. I, kad ne znamo je li se nešto uistinu dogodilo, izmaštamo to.

A što je s kontinuitetom? Gdje u kolektivnom sjećanju pozicioniramo Knjižnicu i kakvo je njezino značenje danas?

Knjižnica u Aleksandriji, najsjajnije ostvarenje sna Aleksandra Velikog, prvi je proizvod promatranja svijeta kroz globalnu, kozmopolitsku perspektivu. Za knjige, priče i, naposljetku, mudrost donesene iz svih krajeva svijeta u knjižnici je bilo mjesta pa su i neke od najvrednijih ideja tamo rođene. Ondje je potaknut dijalog između različitih kultura i civilizacija.

Ondje je razvijen koncept prevođenja, pokazali su da je važno sačuvati znanje i najvažnije knjige svakog razdoblja od početka pisane riječi. Pokušali su, isto tako, okupiti sve knjige ikad napisane, imali su san o sveukupnosti znanja.

Aleksandrijska je knjižnica, kao projekt, i danas esencijalna jer je to prvi pokušaj izgradnje mjesta koje podupire otvorenost, različitost i međukulturni dijalog. To je, ujedno, i začetak modernih knjižnica jer i na njihovim policama različite ideje, pogledi i pristupi stvarnosti mogu u miru koegzistirati. Ideja da knjige mogu sačuvati naša najbolja otkrića i priče nasljeđe je Aleksandrijske knjižnice.

Spominjete sveukupnost, no kao osoba čiji je život posvećen proučavanju knjiga i jezika, mislite li da je to moguće? Postoji li, u organizaciji znanja ili služenju jezikom, objektivnost ili uvijek funkcioniramo unutar određenih političkih i društvenih kodova pa, uključujući, nešto obavezno izostavljamo?

Točno, sveukupnost i kozmopolitizam uvijek su snovi, ali predivni snovi! A s Aleksandrijskom je knjižnicom prvi put u povijesti takav projekt i oživio! Bio je to početak sna, ideala otvorenosti i različitosti u suprotnosti s nacionalizmom prisutnim i u antičkom svijetu. Prvi se put netko nije zanimao isključivo za svoj narod i kulturu, već i za temeljne kulture svakoga povijesnog razdoblja. Već se tu osjeća promjena. Na filozofskoj se razini rađalo nešto novo, no u stvarnosti postoje prepreke pa je i knjižnica proizvod ambicije aleksandrijskih vladara, način pokazivanja moći i dio je imperijalističkog projekta.

Nisu li takve igre moći kulturi inherentne? Aleksandar i njegovi suvremenici vodili su ratove ne bi li se domogli knjiga, no jesu li ih cijenili kao izvore znanja ili, čisto fetišistički, kao predmete obožavanja?

Točno je, projekti povezani s kulturom oduvijek u sebi sadrže političku ambiciju pokazivanja nadmoći i nametanja svoje vizije drugima. Kultura, dakle, ima i mračnu stranu. Istina, nakon Aleksandrijske knjižnice mnogo se toga promijenilo, što, s jedne strane, ima veze s moći i imperijalizmom, ali i demokratizacijom znanja i obrazovanja. Prvi je put knjižnica bila javno dostupna, svatko je mogao pristupiti znanju.

Jesu li bile cijenjene kao izvori znanja? Svakako, ali zbog svoje su rijetkosti bile i važan predmet, znak pokazivanja moći jer prava će se demokratizacija dogoditi tek stoljećima poslije.

Jesu li knjige danas manje cijenjene baš stoga što su dostupnije?

S jedne strane, da. Ipak, ako je izostanak njihove fetišizacije bio cijena demokratizaciji, dobro smo prošli.

Pitate li me o čitanju… čitatelji su oduvijek bili ljudi strastveni prema knjigama, a oni su uvijek u manjini. Strastvenoj, vibrantnoj, ali manjini. No čini mi se da smo danas brojniji nego ikad zbog prepreka koje smo uspjeli nadići. Živimo u doba visoke pismenosti, cijena knjigu čini dostupnom pa se i grčki ili rimski klasici čitaju na nevjerojatnom broju jezika. Možda nismo brojni kao poklonici sporta, ali oduvijek smo bili kritična masa koja čuva knjige i održava užitak čitanja na životu. Pogledajte što smo sve postigli, a na početku su samo rijetki mogli čitati i pisati. To je velik pothvat, moramo toga biti svjesni!

Naposljetku, kakvu ulogu knjizi predviđate u budućem razvoju ovog kontinuiteta? Još važnije, kakva će biti pozicija autora? Spominjući Boba Dylana, prenosite i pitanje – tko je sljedeći? Izrečeno pomalo ironično, s novostima na polju razvoja umjetne inteligencije možda nije i promašeno…

Izlišno je govoriti da će knjige preživjeti. Kao što sam već rekla, u prošlosti smo se bojali da će tehnološke novotarije istisnuti ono staro, ali to se nikad nije dogodilo. Tako su zvučne i elektroničke knjige samo nadgradnja tiskane, nipošto ne i njezin svršetak. Moramo biti svjesni da sve ono što postoji od davnina u društvu i opstaje. Pomodarstvo i trendovi ono su što se mijenja. A knjiga je prava vrijednost.

Je li još uvijek važna? U borbi protiv jednoumlja, diktatora, u borbi za pravo na slobodu izražavanja… itekako jest. Uostalom, bi li se knjige susretale s tolikim napadima da su nevažne? Bi li i dalje podlijegale cenzuri, bismo li raspravljali o riječima koje valja izbaciti iz djela Agathe Christie ili Roalda Dahla? Da su knjige nevažne, ne bi se nalazile na naslovnicama časopisa, a fanatici ih ne bi napadali. Da knjige nisu važne, zašto bi to činili?

Što se pozicije pisca tiče, sjetimo se samo tragičnog napada na Salmana Rushdieja. Da pisci nisu važni, bismo li svjedočili tom tužnom događaju? Bi li stotine pisaca u svijetu danas bile ugrožene?

Možda su od pisaca ugroženiji prevoditelji. A silno su važni! Na otvaranju Frankfurtskog sajma knjiga kazala sam da pisci stvaraju nacionalnu, ali prevoditelji su odgovorni za svjetsku književnost. Dobar prijevod neopisivo je važan i zato imena dobrih prevoditelja valja zapamtiti i isticati na naslovnicama, a njihov rad primjereno nagraditi. Oni su nesebični i skriveni pokretači svega, pravo književno blago!