Najskrovitiji spomen na ljude

Novi roman senegalskog hit-autora uskoro izlazi u prijevodu Ursule Burger

(ulomak iz rukopisa)

Pitanje je li Homer doista postojao i dalje je jednako intrigantno. No, na kraju krajeva, ono nema naročit utjecaj na oduševljenje njegova čitatelja; jer tko god ili što god Homer bio, taj čitatelj zahvalan mu je što je napisao Ilijadu i Odiseju. Jednako tako, osoba, misterij ili legenda koja se krila iza imena T. C. Elimanea nije bila bitna, tom smo imenu dugovali djelo koje je promijenilo naš pogled na književnost. Možda i na život

I.

Afričkim autorima moje generacije, koju se uskoro više neće moći nazivati mladom, T. C. Elimane omogućio je da se pokolju u zdušnim i krvavim književnim bitkama. Njegova knjiga bila je nalik na katedralu i arenu; ulazili bismo u nju kao u grobnicu kakva boga i skončavali na koljenima, u vlastitoj krvi prolivenoj u slavu remek-djelu. Jedna jedina stranica te knjige bila je dovoljna i bili smo sigurni da čitamo pisca, hapaks, jednu od onih zvijezda što se na nebu neke književnosti pojave samo jedanput.

Sjećam se jedne od brojnih večera koje smo proveli u društvu njegove knjige. Usred rasprave Béatrice, senzualna i energična Béatrice Nanga, za koju sam se nadao da će me jednoga dana ugušiti među svojim grudima, izbacila je kandže i kazala da samo djela istinskih pisaca zaslužuju debate u kojima se povade noževi, da samo ona zagrijavaju krv poput prvorazredna alkohola te da ćemo, budemo li izbjegavali strastveni sukob na koji pozivaju i priklonimo li se mlitavosti beskičmenjačkog konsenzusa, obeščastiti književnost. Istinski pisac, dodala je, potiče debate na život i smrt kod istinskih čitatelja, koji su uvijek u sukobu; ako niste spremni odapeti u areni da biste osvojili njegovo truplo kao u igri buzkaši, tornjajte se odavde i pođite umrijeti u svojoj mlakoj pišalini za koju si umišljate da je vrhunsko pivo: sve ste, samo ne čitatelj, a još manje pisac.

Podržao sam Béatrice Nangu u njezinoj strastvenoj paljbi. T. C. Elimane nije bio klasik, već kultni pisac. Književni mit je igraća ploča. Elimane je pred nju sjeo i pobio tri najmoćnija aduta kojima se može raspolagati: kao prvo, nadjenuo si je ime zagonetnih inicijala; zatim, napisao je jednu jedinu knjigu; i, naposljetku, nestao je ne ostavivši traga. Da, vrijedilo je staviti glavu na kocku da bi se dočepali njegova trupla.

Ako smo i mogli posumnjati da je nekoć doista postojao čovjek po imenu T. C. Elimane ili se zapitati je li možda riječ o pseudonimu koji si je neki pisac nadjenuo ne bi li se poigrao s književnim miljeom ili mu utekao, nitko nije mogao dovesti u sumnju moćnu istinu njegove knjige: nakon što biste je zatvorili, život vam je nadirao u dušu silovito i nevino.

Pitanje je li Homer doista postojao i dalje je jednako intrigantno. No, na kraju krajeva, ono nema naročit utjecaj na oduševljenje njegova čitatelja; jer tko god ili što god Homer bio, taj čitatelj zahvalan mu je što je napisao Ilijadu i Odiseju. Jednako tako, osoba, misterij ili legenda koja se krila iza imena T. C. Elimanea nije bila bitna, tom smo imenu dugovali djelo koje je promijenilo naš pogled na književnost. Možda i na život. Labirint nečovječnog: tako mu je glasio naslov, a mi smo odlazili na njegove stranice kao što lamantini odlaze napojiti se na izvor. U početku bijaše proročanstvo i jedan Kralj; i proročanstvo reče Kralju da će mu zemlja dati apsolutnu moć, ali da će zauzvrat tražiti pepeo staraca, i Kralj to prihvati; odmah se uhvatio spaljivati najvremešnije u svom kraljevstvu i potom njihove posmrtne ostatke rasipati oko svoje palače. Na tom mjestu uskoro niknu šuma, jeziva šuma, kojoj nadjenuše ime labirint nečovječnog.

II.

Kako smo se ta knjiga i ja sreli? Slučajno, kao i svi. Ali neću zaboraviti riječi Majke paučice: slučajnost je uvijek samo sudbina za koju ne znamo. Moje prvo čitanje Labirinta nečovječnog vrlo je nedavna datuma, pročitao sam ga prije nešto manje od mjesec dana. Tvrditi da mi je do tog čitanja Elimane bio posve nepoznat bilo bi, međutim, netočno: čuo sam za to ime još u gimnaziji. Stajalo je u Čitanci crnačkih književnosti, jednoj od onih neuništivih antologija koje su, još od vremena kolonija, služile kao uobičajeno štivo školarcima frankofonske Afrike.

Bilo je to 2008, u trećem razredu, u vojnom internatu, na sjeveru Senegala. Počela me je privlačiti književnost te sam stao gajiti mladenački san da ću postati pjesnik; posve banalna ambicija za nekog tko je upravo otkrivao najveće među njima i živio u zemlji nad koju se i dalje nadvijao opterećujući duh Senghora; zemlji, dakle, u kojoj je poezija još uvijek bila najprovjerenija vrijednost na polju zavođenja. Bilo je to doba kad se djevojkama upucavalo u katrenima, naučenima ili sastavljenima.

I tako sam se počeo gubiti u pjesničkim antologijama, rječnicima sinonima, rijetkih riječi, rima. Među tim mojim uracima bilo ih je jezivih, nizali su zjapeće jedanaesterce pune „prezrelih suza“, „raspuknutih neba“, „staklastih zora“. Pisao sam pastiše, parodirao, plagirao. Grozničavo sam listao svoju Čitanku crnačkih književnosti. I uz klasike crnačke književnosti, između Tchichelléa Tchivéla i Tchicaye U Tam’sija, u njoj prvi put nabasao na meni nepoznato ime T. C. Elimanea. Komentar koji mu je u antologiji bio posvećen bio je toliko jedinstven da sam zastao čitajući ga. Ovako je pisalo (sačuvao sam udžbenik):

T. C. Elimane rođen je u Senegalu. Dobio je studijsku stipendiju, stigao u Pariz i 1938. ondje objavio Labirint nečovječnog, knjigu koju je zadesila rijetko tragična sudbina.

Kakve li knjige! Remek-djelo mladog afričkog crnca! Neviđen uspjeh u Francuskoj! Iz cijele priče izrodila se jedna od onih književnih prepirki kakve umije prirediti i kakvima je sklona samo Francuska. Labirint nečovječnog imao je jednak broj zagovornika i napadača. No dok su autoru i njegovoj knjizi glasine prognozirale prestižne nagrade, mračna književna kontroverza sasjekla im je krila. Djelo je zasuto uvredama, a mladi je pak autor nestao s književne scene.

Nakon toga buknuo je rat. Od kraja 1938. od T. C. Elimanea nitko više nije primio vijesti. Njegova sudbina ostaje misterij usprkos zanimljivim hipotezama (o toj temi vrijedi, primjerice, pročitati kratak tekst novinarke B. Bollème Tko je doista bio crnački Rimbaud? (Odiseja jednog duha, Éditions de la Sonde, 1948.). Oblaćen polemikom, izdavač povlači knjigu iz prodaje i uništava sve zalihe. Labirint nečovječnog više nikad nije doživio novo izdanje. Danas je djelo nedostupno.

Ponovimo još jednom: ovaj rano stasali autor imao je dara. Možda i genija. Žalosno je da ga je posvetio oslikavanju očaja: njegova suviše pesimistična knjiga podržavala je kolonijalnu viziju mračne, nasilne i barbarske Afrike. Taj kontinent koji se već toliko napatio, koji pati i patit će i dalje, imao je pravo nadati se da će njegovi pisci o njemu dati neku pozitivniju sliku.

Čim sam ovo pročitao, zaputio sam se Elimaneovim tragovima, bolje rečeno tragovima njegova duha. Naredne tjedne proveo sam nastojeći saznati više o sudbini koja ga je zadesila, ali internet mi nije pružio ništa što mi udžbenik već nije rekao. Nije postojala nijedna Elimaneova fotografija. Rijetke internetske stranice koje su ga spominjale činile su to na tako neizravan način da sam ubrzo shvatio da ne znaju ništa više od mene. Sve ili gotovo sve govorile su o „sramnom afričkom autoru iz razdoblja između dva rata“, ne navodeći u čemu se, točno, sastojala ta njegova sramota. Nisam se uspio dokopati ni detaljnijih informacija o djelu. Nisam nalazio nijedno svjedočanstvo koje bi se njime dubinski bavilo; nije mu bila posvećena nijedna studija ili doktorat.

Spomenuo sam to jednom očevu prijatelju koji je predavao afričku književnost na fakultetu. Kazao mi je da je Elimaneova kratkovječnost u francuskoj književnosti (ovo „francuskoj“ posebno je naglasio) onemogućila upoznavanje s njegovim djelom u Senegalu. „To je djelo uškopljenog boga. O Labirintu nečovječnog znalo se ponekad govoriti kao o svetoj knjizi. Istina je da nije utjelovila nijednu religiju. Više nitko ne vjeruje u tu knjigu. Nitko u nju možda nikad i nije vjerovao.“

Činjenica da sam se nalazio u tom vojnom internatu izgubljenom sred divljine ograničavala je moju potragu. Obustavio sam je i prihvatio jednostavnu i okrutnu istinu: Elimane je izbrisan iz književnog sjećanja, ali, činilo se, i iz svih ljudskih sjećanja, uključujući i ona njegovih sunarodnjaka (no općepoznata je stvar da vas baš sunarodnjaci prvi zaborave). Labirint nečovječnog pripadao je jednoj drugoj povijesti književnosti (koja je možda prava povijest književnosti): onoj knjiga izgubljenih u nekom procijepu vremena, čak ne ni prokletih, već jednostavno zaboravljenih, i čija trupla, kosti i samoće prekrivaju pod zatvorā bez tamničara, označavaju beskrajne i tihe zaleđene staze.

Rastao sam se od te tužne priče i vratio pisanju ljubavnih pjesama i njihovim otrcanim stihovima.

Kad se sve zbroji, moje jedino značajno otkriće, na nekom opskurnom web-forumu, bila je podugačka prva rečenica Labirinta nečovječnog, koja kao da je jedina preživjela uništenje knjige, sedamdeset godina prije: U početku bijaše proročanstvo i jedan Kralj; i proročanstvo reče Kralju da će mu zemlja dati apsolutnu moć, ali da će zauzvrat tražiti pepeo staraca itd.

III.

A evo sada i kako se Labirint nečovječnog vratio u moj život.

Nakon mog prvog gimnazijskog susreta s Elimaneom prošlo je neko vrijeme tijekom kojeg s njime više nisam dolazio u doticaj. Događalo mi se, naravno, da ga se ponovo sjetim, no iz sve veće daljine i uvijek sa zericom tuge, kao što se čovjek sjeti nedovršenih ili nedovršivih priča – starog prijatelja kojeg je izgubio, rukopisa uništena u požaru, ljubavi od koje je odustao iz straha da će konačno biti sretan. Položio sam maturu, napustio Senegal i stigao u Pariz nastaviti studij.

Ondje sam nakratko ponovo otvorio dosje Elimane, neuspješno: knjigu nije bilo moguće nabaviti čak ni kod bukinista, čije su mi fondove hvalili. Što se pak tiče djelca B. Bollème, Tko je doista bio crnački Rimbaud?, saznao sam da nije doživjelo novo izdanje još od sredine 1970-ih. Studij i život imigranta ubrzo su me udaljili od Labirinta nečovječnog, knjige-utvare za čijeg se autora činilo da je bio samo kres šibice u dubokoj književnoj noći. I tako sam ih malo-pomalo zaboravio. Studij u Francuskoj odveo me do doktorata iz književnosti, koji sam vrlo brzo počeo doživljavati kao progon iz spisateljskog raja. Postao sam lijeni doktorand, no od plemenite akademske putanje ubrzo me odvratilo nešto što više nije bilo tek prolazno iskušenje, već koliko pretenciozna toliko i izvjesna želja: postati romanopisac. Upozoravali su me: možda nikad ne uspiješ u književnosti; možda završiš ojađen! razočaran! marginaliziran! promašen! Da, moguće je, govorio sam. Neumorno treće lice navaljivalo je: mogao bi skončati samoubojstvom! Možda da – možda ne; ali život je, dometao sam, samo crtica između tog dvoga. Pokušavam hodati po toj tankoj liniji. Pa što i ako popusti pod mojom težinom: vidjet ću što živi ili što je odapelo pod njom. A zatim sam tom trećem licu sugerirao neka se jebe. Rekao sam mu: u književnosti čovjek nikad ne uspije, a ti se fino ukrcaj u vlak za uspjeh i zabij si ga gdje uzmogneš.

Napisao sam kratak roman Anatomija praznine, koji sam objavio kod jednog manje razvikana izdavača. Knjiga je ispala ćorak (sedamdeset devet prodanih primjeraka u prva dva mjeseca, uključujući i one koje sam kupio iz vlastita džepa). Tisuću sto osamdeset dvije osobe lajkale su post koji sam objavio na Facebooku kako bih najavio skori izlazak knjige. Devetsto devetnaest ljudi objavu je i komentiralo. „Čestitke!“, „Ponosan!“, „Proud of you!“, „Congrats bro!“, „Bravo!“, „E, kako me ovo nadahnjuje!“ (a ja izdahnjujem), „Hvala ti, brate, ti si naš ponos“, „Jedva čekam da je pročitam, Inšallah“, „Kad izlazi?“ (premda sam u postu napisao datum kad knjiga izlazi), „Kako se knjiga može nabaviti?“ (i to je stajalo u postu), „Koliko košta?“ (isto), „Zanimljiv naslov!“, „Primjer si svoj našoj mladosti!“, „O čemu je knjiga?“ (ovo pitanje utjelovljuje Zlo u književnosti), „Može li je se naručiti!“, „Jel dostupna u PDF-u“ itd. Sedamdeset devet primjeraka.

Četiri ili pet mjeseci nakon njezina objavljivanja dočekao sam da je izvuku iz Čistilišta anonimnosti. Jedan utjecajni novinar, stručnjak za takozvane frankofonske književnosti, objavio je u svojoj kronici tekst od tisuću dvjesto znakova, uključujući razmake, u Le Mondeu (rubrika Afrika). Izrazio je ponešto rezerve u vezi s mojim stilom, ali njegova mi je posljednja rečenica prikačila zastrašujuću, odnosno opasnu, pa čak i dijaboličnu frazu „mlade nade afričke frankofonske književnosti“. Izbjegao sam, istina, jezivu i ubitačnu „zvijezdu u usponu“, ali njegova pohvala svejedno je bila ubojita. Bila je, stoga, dovoljna da mi priskrbi stanovitu pozornost u književnim krugovima afričke dijaspore u Parizu – Getu, kako su ih nazivali pojedini zli jezici, među kojima i moj. Od tog trenutka čak i oni koji me nisu čitali i koji me zasigurno nikad i neće čitati znali su, zahvaljujući bilješci iz Le Monde Afrique, da sam još jedan u nizu novih pisaca koji stupaju na scenu pršteći od perspektivnosti. Na književnim festivalima, susretima, salonima i sajmovima na koje su me pozivali postao sam prirodni izbor za sve one neizlizive okrugle stolove „novi glasovi“ ili „nova garda“, ili „nova pera“ ili ne znam ni ja što drugo navodno novo, a što se u književnosti zapravo činilo već tako starim i umornim. Taj se glas pronio i u mom rodnom Senegalu, i ljudi su počeli pokazivati zanimanje za mene jer ga je i Pariz pokazao, što se shvaćalo kao svojevrsni imprimatur. Anatomiju praznine od tog se trenutka počelo komentirati (pri čemu komentiranje nije nužno značilo da je knjiga i pročitana).

Usprkos svemu tome ostao sam nezadovoljan, možda i nesretan. Ubrzo sam se počeo sramiti Anatomije praznine – koju sam napisao iz razloga koje ću poslije detaljno izložiti – i, kao u želji da se očistim ili da je sahranim, počeo sam sanjati o drugom velikom, ambicioznom i odlučujućem romanu. Preostalo je još samo pisati.

S francuskog prevela Ursula Burger