Najmlađi i još mlađi

Na odmorištu uz autocestu, gdje se jedu lički specijaliteti i pije kiselo mlijeko, gledam mladu obitelj: majku, oca i petero djece. Ni jedno od roditelja nema još četrdeset godina, a djeca su, što se kaže, jedno drugome do uha: dvije djevojčice, dva dječaka i jedno, najmlađe, za koje se i ne zna kojega je spola, jer jedva zna hodati i ima gaće pune pelena. To je dijete privuklo moju pozornost: ono baulja za braćom i sestrama, a ona vode računa o njemu, pa paze gdje je i što radi. Zamislio sam se nad položajem toga klinca u obitelji. On je najmlađi i time je određen njegov status.

Jer sasvim je jasno da djetetu to što je najmlađe donosi stanovite prednosti: ako mu je neka stuba previsoka, ako negdje zapne, dovoljno je da kmekne, i već će se naći tkogod da mu pomogne. Na trenutke se čak čini da limač i zlorabi svoj položaj, pa se pretvara da mu je teško i tako privlači pažnju starijih.

A meni, koji sve to promatram, postavlja se pitanje koliko će dugo to trajati, koliko će dugo dijete uživati u svome statusu najmlađega. Njegova povlaštena pozicija ne može trajati vječno, jer biti najmlađe neće uvijek biti dobro, nego će se pokazati i neke nepovoljne strane toga položaja.

Izvor Pexels

Bit će, recimo, situacija kad roditelji neće biti u blizini, a djeca će se oko nečega – recimo, oko podjele hrane – morati dogovoriti sama. Pa, koliko god da se inače vole, bit će neizbježno da na snagu stupi zakon jačega, a tu će najmlađe dijete biti u slabijem položaju, pa će dobiti manje bombona ili manje dobro mjesto pred televizorom. A da se i ne govori o tome da će i njegov društveni status pokazati svoje slabe strane, čega će najmlađe dijete također brzo postati svjesno: morat će, recimo, nositi odjeću svoje starije braće i sestara, pa će – barem na simboličnoj razini – biti osuđeno da nikad ne dobije ništa novo. Jer, ne samo da su oni već iznosili tu odjeću, nego su već i prošli i savladali sve tegobe i sve vještine s kojima se najmlađe dijete tek treba suočiti.

Zato bi se – kao nekakav etapni zaključak – moglo ustvrditi ovo: na samu početku, nedostatak vremena – životnog vremena, vremena provedena na ovome svijetu – očito je prednost, jer donosi pažnju i ljubav. Poslije, međutim, taj nedostatak postaje pravi nedostatak, pa ga čovjek počne doživljavati čak i kao teret. Slabo najmlađem djetetu vrijedi što ga njegova braća brane pred djecom iz ulice ili iz vrtića, jer će uvijek znati da unutar obitelji – iza zatvorenih vrata – njegova prava bivaju bitno smanjena.

A što je još gore, taj status najmlađega počet će mu se pričinjavati kao nešto sudbonosno, kao teret koji stalno mora vući za sobom. Eto, spomenuli smo vrtić: ondje će naš klinac biti svrstan u mlađu grupu, a na njezine pripadnike – kao što se zna – članovi starijih grupa gledaju svisoka, a ponekad im i podmetnu nogu. A što tek da se kaže o školi: kad tek kreneš u nju, onda nosiš na sebi pečat prvašića, dakle onoga tko ima najmanja prava. Ispočetka te, doduše, tetoše, objašnjavaju ti i tumače, ali to brzo prestane, pa postaneš đak kao i svaki drugi, ali ipak manje vrijedan. A kad pogledaš onih sedam razreda koji su još ispred tebe, to ti se čini kao nekakvo veliko brdo na koje se nikad nećeš popeti, nego ćeš svagda ostati u podnožju.

A što je najgore, takve slutnje i nisu sasvim pogrešne, jer, kad se bolje pogleda, što god čovjek započne, u koju god zajednicu da se uključi, uvijek je najmlađi. Nije pritom važno je li najmlađi po godinama, ili je najmlađi po stažu, važno je samo da se to osjeća, i da onaj tko je bio najmlađi i u vlastitoj obitelji to osjeća još jače.

Dođe, recimo, u vojsku i ondje je predmet sprdnje sve dok se ne pojavi nova generacija vojnika. Upiše se u kakav sportski klub, a ondje ga onda podvrgavaju kojekakvim inicijacijskim torturama kako bi mu dobro utuvili da je najmlađi i da zato ima najmanja prava. Dobije radno mjesto, i ni ondje nije drukčije: ništa mu ne vrijedi što je visokokvalificiran, pa se smjesti u gornji dio hijerarhije, a ispod njega ima mnogo onih koji su mlađi, ako ne po godinama, onda po činu. Ali to nije nikakva prednost kad mu svatko – od direktora pa do portira – može razvezati priču o tome kako je to bilo nekad, prije njegova dolaska, te ga tako upozoriti da je opet najmlađi. I tako ga to prati dalje kroz život te onda – u trenucima melankolije – počne misliti kako će ga, i kad umre, na groblju tretirati kao najmlađega.

A onda počne zapažati kako ta priča s vremenom i nije baš tako jednostavna, nego da ipak i za njega ima nade. Kad zađe u srednje godine, odjednom uvidi kako onaj manjak vremena koji ga stalno prati kroz život može biti i prednost. Opazi, na primjer, da su oni koji su ga – u klubu, na radnom mjestu – stalno gnjavili kao mlađega, sad dobili trbuhe i oćelavili, a ponekom se od njih čak dogodi da mu uz uzdah kaže: Lako je tebi, ti si još mlad. Činjenica da je mlađi od svojih kolega sad se odjednom pokazuje kao prednost, najprije isključivo u fizičkom smislu, a potom i u društvenom. Jer svako malo dolaze nekakve kampanje u kojima se nastoji dati prilika mlađim ljudima, pa naš protagonist biva uključen u tu mlađu grupu (kao ono u vrtiću) i otvaraju mu se izgledi za napredovanje. Ukratko, kad bi čovjek htio biti ciničan, mogao bi kazati ovako: da bi to što si najmlađi postalo prednost, moraš najprije ostarjeti.

Sve mi je to prošlo kroz glavu dok sam promatrao ono najmanje dijete koje još nije ni slutilo što ga čeka. A onda mi je palo na um da možda i nisam u pravu. Opazio sam naime da njegova majka ima već sasvim lijepo zaobljen trbuh, što znači da će se u obitelji uskoro pojaviti i šesto dijete. Tako će veseljak što sad baulja naokolo u pelenama izgubiti svoje povlastice najmlađega, ali ga bar kroz život neće pratiti ono što inače prati najmlađu djecu.