Može li se kazalištem liječiti psiha?

U prostoru kluba Centra mladih Ribnjak održana je prva u nizu planiranih tribina Empiria teatra, pod naslovom Kriza i kreativa: razmjena iskustava u (ne)sigurnim prostorima, a u povodu izvedbe monodrame Digitalno sama, predstave nastale u produkciji navedene kazališne organizacije prema tekstu dramatičarke Dine Vukelić. S obzirom na tematiku predstave, fokusiranu na probleme mentalnog zdravlja u kontekstu suvremenog fenomena „digitalne osamljenosti“, tribinom je započet uvod u javnu raspravu o potencijalu kazališnog medija da progovori o navedenoj problematici, i to u okvirima nezavisnoga kazališta i njegove borbe za preživljavanje u kriznim vremenima. Tijekom razgovora, koji je moderirala osnivačica Empiria teatra, kazališna redateljica, producentica i dramska pedagoginja Iva Srnec Hamer, okupljeni pripadnici zainteresirane javnosti imali su priliku čuti što o tom problemskom polju misle autorica dramskog teksta Digitalno sama i suosnivačica Empirije Dina Vukelić, zatim Karla Pudar iz Zaklade Solidarna, ujedno voditeljica programa KRIK – Kriza i kreativa, s čijom je financijskom potporom predstava i realizirana, te Buga Marija Šimić, glumica, producentica i aktivistica.

Tribina se sadržajno nastavila na neka od pitanja tematiziranih u predstavi Digitalno sama / Snimio Filip Milković

Kriza i kreativa

Rasprava je počela pitanjem iz produkcijskog ugla. Točnije, osvrtanjem na programsku liniju Kriza i kreativa, povodom čega je Karla Pudar podrobno kontekstualizirala djelovanje Zaklade Solidarna, osnovane 2015. Zaklada je utemeljila fond Kultura u zajednici, usmjeren na financiranje društveno angažiranih umjetničkih praksi, poglavito inicijativa koje tek započinju proboj na lokalnoj sceni. Godine 2020. Zaklada je, u suradnji s Fondom za druge, došla na ideju pokretanja programa koji bi financijski i mentorski pomagao umjetničkim inicijativama fokusiranim na zaštitu mentalnog zdravlja. Tako je nastao program KRIK te je njegovo vijeće ubrzo odlučilo poduprijeti umjetničke organizacije dodjelom do deset financijskih potpora. No, prisjeća se Karla Pudar, zahvaljujući mnogo većem odazivu na natječaj nego što je isprva bilo očekivano – preciznije, nakon što je zaprimljeno čak 65 prijava, donesena je odluka da se programski podupre petnaest projekata, uključujući i neke izvan zagrebačkog područja. Zaklada je ujedno održavala stručne radionice sa svrhom informiranja zainteresiranih o procesu pitchinga i korporativnog fundraisinga, a održana su i dva neformalna okupljanja Foruma KRIK-a s ciljem povezivanja djelatnika iz različitih sektora. Odgovor na pitanje o Solidarnoj Karla Pudar zaokružila je najavom sličnih edukacijskih programa u kojima – važno je naglasiti – participanti mogu sudjelovati besplatno i tako postati dio hvalevrijedne inicijative, s obzirom na manjak sličnih programa koji bi pružali adekvatnu edukaciju na području PR-a i produkcije u umjetničkom kontekstu.

Kazalište kao poticaj za osvješćivanje problema

„Može li se umjetnošću liječiti psiha?“ bilo je sljedeće pitanje koje je postavila moderatorica tribine, čime je diskusija fokus s produkcijskog konteksta nastanka programa posvećenih mentalnom zdravlju premjestila na konkretne afektivne mogućnosti kazališnog medija u potencijalno terapeutskom djelovanju na gledatelja. Buga Marija Šimić i Dina Vukelić ponudile su odgovore potkrijepljene empirijskim uvidima iz vlastite umjetničke prakse. Obje umjetnice istaknule su kolektivitet kao specifičnu značajku izvedbenih umjetnosti u osvještavanju, pa i početku saniranja problema, kao i subjektivnog doživljaja sigurnosti gledatelja, što pruža uživljavanje u kazališnu fikciju. „Mrak kazališta najsigurnije je mjesto na svijetu“, ustvrdila je tako Buga Marija Šimić, ujedno ističući moć kazališnog medija da na osobnoj, a posljedično i kolektivnoj razini, figurira kao „golemi katalizator promjene“, osvrćući se napose na vlastito iskustvo rada na predstavi Rusalka. I Dina Vukelić stavove o terapeutskoj funkciji kazališta potkrijepila je osvrtanjem na svoj tekst i predstavu Digitalno sama, koja idejno počiva na problemu osamljenosti, ali i utopljenosti u kolektiv u kontekstu društvenih mreža. Ona je, nadovezujući se na riječi Buge Marije Šimić, istaknula da je unutar kreativnog procesa rada na predstavi tekst iz domene osobnog iskaza „postao svačiji“, točnije, produkcijom i recepcijom postao dio dijeljenog iskustva, dotičući širok raspon generacija. Naglasivši iskrenost i suočavanje s osobnim ranjivim mjestima kao presudnu komponentu vlastitog umjetničkog rada, postavila je tezu da upravo takva obrada problema nužno izaziva moment prepoznavanja u gledatelju. Time se također mogu adresirati i osvijestiti problemi mentalnog zdravlja. „Univerzalnost ne dovodi do poistovjećivanja“, smatra Dina Vukelić, „dok pojedinačno rezonira s publikom“. Buga Marija Šimić složila se s tom tvrdnjom, referirajući se na moć individualne priče da postane kolektivna. Zapravo, obje su iznijele stav prema kojem je upravo putem kazališnog medija moguće navesti gledatelja da prepozna potencijalni problem i sukladno tome potraži pomoć stručne osobe, pri čemu su sudionice rasprave istaknule i golemu važnost destigmatizacije terapije.

Kontakt čovjeka s čovjekom

Naposljetku, Iva Srnec Hamer raspravu je usmjerila na fenomen osamljenosti u kontekstu društvenih mreža. S tim povodom Buga Marija Šimić ponovno je naglasila prednost kazališnog medija u nadilaženju suvremene „digitalne osamljenosti“. „Kazalište je posljednje koje potiče kontakt čovjeka s čovjekom bez medija između i ostavlja ti tvoju perspektivu. Ono ti ne usmjerava pažnju – ti biraš kamo ćeš gledati“, rekla je Buga Marija Šimić, nadovezavši se nakon toga na vlastitu aktivnost na društvenim mrežama, unutar koje nastoji istaknuti važnost „vježbanja ne-perfekcionizma“. Dina Vukelić tu je ideju povezala s vlastitim poticajem za pisanje Digitalno same, nadahnute upravo prikazima savršenih identiteta u virtualnom prostoru. Oni su rezultirali dramaturškom konfiguracijom „izvedbe unutar izvedbe“ u tekstu. Tako protagonistica Digitalno same za vrijeme čitavog trajanja drame zapravo „nastupa“ u svom zasebnom paralelnom svijetu online.

Tribina je završena pitanjima i komentarima publike, u kojima se istaknula tvrdnja gledateljice o relevantnosti i hrabrosti progovaranja kazališnih autora o stigmatiziranim i tabuiziranim temama poput samoozljeđivanja u Digitalno samoj. Iva Srnec Hamer podsjetila je okupljene na društvenu odgovornost umjetnosti –„ako već zauzima javni prostor, umjetnikova je dužnost biti hrabar“, naglasila je. Taj odgovor članice publike ukazuje na potrebu za inicijativama poput Krize i kreative, ali i urgentnost zahtjeva za sustavnim razvojem i boljom financijskom potporom akterima nezavisne scene orijentiranim na društveno angažirano kazalište. Osvjedočenu komunikabilnost suvremenoga scenskog i dramskog pisma koje se ne libi suočavati s problematikom mentalnog zdravlja prečesto zanemaruju ili prešućuju srednjostrujaške kazališne institucije.