Marin Držić za 2022. Davoru Špišiću

Nagrada Marin Držić za dramsko djelo, koju dodjeljuje Ministarstvo kulture i medija, godišnje je priznanje za dramski tekst. Vrednuju se drame, njihov literarni, ali i izvedbeni potencijal, s obzirom da nagrada sa sobom nosi, osim objavljivanja teksta u posebnom zborniku, i preporuku i poticaj za postavljanje u javnim kazalištima. To se proteklih godina i sezona često i događalo, s različitim uspjehom.

Kako bilo, za 2022. povjerenstvo Držića, koje su činili predsjednik Jasen Boko, Martina Petranović i Doris Šarić-Kukuljica, odlučilo je dodijeliti relativno velik broj priznanja, s obzirom da drugu i treću nagradu dijele dvije, odnosno tri drame. Prva je nagrada dodijeljena samo jednom tekstu. Riječ je o Ženi himni Davora Špišića, višestrukog dobitnika Držića. Žena himna temeljena je na liku Paule Preradović, pjesnikinji, autorici stihova austrijske himne i unuci Petra Preradovića. No, kako piše povjerenstvo u obrazloženju: „Žena himna puno je više od biografske drame, ona od osnovnih elemenata jednog kompleksnog života minuciozno veze sudbinu žene ispred svog vremena. Žene koja je, ne vlastitim odabirom, gurnuta na vjetrometinu burne povijesti od početka 20. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Reducirana u izrazu, usredotočena samo na bitno i sa svega četvoro glumaca drama provlači sudbinu Paule Preradović kroz sve ključne političke pojave prve polovine 20. stoljeća.“ Stoga se zaključuje: „Žena himna, drama o politici kao sudbini, originalni je dramski predložak koji nudi zahvalan materijal za kreativno čitanje na sceni.“

Drugu nagradu ravnopravno dijele tekstovi Vulnera urbis, vulnera orbis (Rane grada, rane svijeta) splitskog književnika Edija Matića i Ples na broju 60 zagrebačkog dramatičara Espija Tomičića. O Matićevu tekstu povjerenstvo piše: „Dramski tekst Vulnera urbis, vulnera orbis (Rane grada, rane svijeta) vraća se u ratne devedesete i u prostore grada Splita kao prepoznatljivo identificirane no istodobno i simbolično oblikovane pozadine na čijem se fonu raščlanjuje sudbina jedne obitelji i njezinih članova, seciraju psihoze i neuroze jednoga društvenopovijesnog trenutka te rastvaraju traume i zločini iz prošlosti.“ Zato taj tekst, po mišljenju povjerenstva, predstavlja „dramu pomno profiliranih likova, životno ispisanih dijaloga i sugestivno dočarane kolektivne i intimne tjeskobe“. Tomičićeva je drama Ples na broju 60, piše povjerenstvo, „dirljiva, intimistička, poetska drama o toplom odnosu punom ljubavi i razumijevanja između bake i unuka koju je Espi Tomičić smjestio u 30 kvadrata stančića na zadnjem katu zgrade na broju 60“. Povjerenstvo završava obrazloženje izbora Tomičićeva teksta riječima: „U vremenu kada empatiju i ljubav gutaju narcizam i egoizam ljekovito je biti s Tomičićevim junacima i podsjetiti se što bismo mogli ili trebali biti jedni drugima.“

Treću nagradu podijelile su tri autorice, književnica Katja Grcić za tekst Druga, novinarka i spisateljica Hana Konsa za tekst Ostanak i glumica Ana Maras Harmander s tekstom Nemaš samo ti ekskluzivu na patnju. O drami Katje Grcić povjerenstvo piše kako je „ispisana pomoću više usporednih i međusobno prepletenih, kontrapunktalnih ili zrcalno supostavljenih monoloških dionica u kojima se razlažu emocionalna i mentalna stanja žrtvi i njihove (iskrivljene) percepcije svijeta, sebe, partnera i vlastitih (ne)mogućnosti“. U Ostanku Hane Konsa „zlostavljačica je majka. Ona je agresivna, manipulativna, lažljiva. Majka-nemajka“, dok Nemaš samo ti ekskluzivu na patnju Ane Maras Harmander „drama je koja se minuciozno otvara iz scene u scenu, otkrivajući nove/stare tajne i unoseći tako nemir te potrebu za dodatnim preispitivanjem troje sudionika u igri“.

Na natječaj su stigla 64 dramska teksta široka tematskog i stilskog raspona. Osim nagrađenih, preporuku za čitanje dobila su još tri, Šuplje kosti Vlaste Golub, Ubili smo djecu Nade Kaurin Knežević i Ona moja Sare Kopeczky.