Vijenac 759

Kazalište

13. MEĐUNARODNA REVIJA LUTKARSTVA LUTKOKAZ, OSIJEK, 20–23. OŽUJKA

Mali div koji je prerastao vlastite okvire

PIŠE Igor Tretinjak

Međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz po trinaesti je put okupila najbolje od aktualnih lutkarskih produkcija, filmova i samih lutaka studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Također, dvjema gostujućim izvedbama i predavanjem predstavila je UO LOFT, program pojačavši novom produkcijom UO Gllugl, predstavom Dramskog studija Dada, čiji će dramski pedagog Davor Dokleja dan poslije na malom Assiteju osvojiti nagradu Zvjezdana Ladika, te zapaženim performansom slovenskoga lutkarskog dramaturga Benjamina Zajca. Ovogodišnji Lutkokaz organizirao je i odlične radionice za studente lutkarstva i kazališnog oblikovanja, predavanje i okrugli stol o suvremenom lutkarstvu, predstavio je regionalnu platformu Od malih nog(u) i zaokružio veliki dvoipolgodišnji projekt Kreativne Europe Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU. U sklopu projekta Osijek je bio domaćin lutkarima i lutkarskim kritičarima iz Slovenije, Škotske i Litve. Tako nekako zvučao bi šturi opis 13. Lutkokaza, no on je, kao i svi prije njega, bio mnogo više od impresivnih činjenica na papiru. Štoviše, riječ je o pravom malom pothvatu.

Prije gotovo petnaest godina Akademija za umjetnost i kulturu (tada još Umjetnička akademija) tiho je i hrabro pokrenula reviju lutkarstva s idejom predstavljanja vlastitih produkcija i studenata domaćim lutkarskim ravnateljima i producentima. Vrlo brzo pokazalo se da početni koncept ne prolazi jer je (navodno) gotovo nemoguće dovesti ravnatelje u ožujku u Osijek. Kad već početni koncept nije upalio, Lutkokaz se okrenuo sebi i svom gradu, nudeći publici besplatan, a atraktivan i kvalitetan domaći i međunarodni program. Na reviji su se našla gotovo sva hrvatska (nezavisna) kazališta, Lutkokazovi omiljeni gosti i partneri Lutkarsko kazalište Ljubljana (jedno od najjačih u Europi) i utjecajno nezavisno slovensko kazalište Moment, potom kazališta, družine, umjetnici i stručnjaci iz Mađarske, Italije, Španjolske, Švicarske, Slovačke, Litve, Škotske…


Mnoštvo publike na 13. Lutkokazu / Snimila Iris Tomić

Ipak, bez obzira na impresivna imena i programe, Lutkokaz je ostajao na (financijskim) marginama u hrvatskom, ali i osječkom kontekstu. Kako bi ipak preživio, osječka akademija odlučila se za europske projekte, koji joj osiguravaju nužna gostovanja. No organizator se nije zadovoljavao tek pukim preživljavanjem, već se kontinuirano širi u brojnim aspektima. Uz predstave i stalne radionice domaćih i međunarodnih stručnjaka revija je od prije nekoliko godina bogatija za filmski program i izložbe studenata Kazališnog oblikovanja koje su se prometnule u stalni Salon lutaka, kao temelj za potencijalni muzej lutaka. Od prošle godine studentima i Osječanima se izvedbama i razgovorima predstavlja po jedno lutkarsko kazalište (prije ovogodišnjeg LOFT-a predstavila se GKL Rijeka), program bogate predavanja i okrugli stolovi jakih i cjenjenih lutkarskih umjetnika (ove godine predavanje je održao litvanski redatelj i teoretičar vizualnog kazališta Žilvinas Vingelis, a na okruglom stolu o suvremenom lutkarstvu i kritici sudjelovalo je desetak stručnjaka i mladih kritičara iz Hrvatske, Slovenije, Škotske i Litve), u uvijek dupkom punim gledalištima sjede brojni važni domaći i međunarodni gosti festivala. Sve to dovelo je do jučer malu reviju do ispunjenja njezine početne misije – promocije lutkarstva na Akademiji – no ne više u hrvatskom već u europskom kontekstu.

I dok je to ludo hrabro lutkarsko putovanje podiglo reviju na gotovo nezamislive razine, ništa se drugo nije promijenilo. Lutkokaz je i dalje u svim pogledima malo okupljanje koje zvijezde i autoritete europskog lutkarstva ugošćuje u svojim dvjema dvoranicama, uguravajući ih (ili ne) u improvizirane crne kutije bez zraka i prostora. Već dugo osječka akademija radi važne stvari za Osijek i hrvatsko lutkarstvo, njezine produkcije pomiču granice tog izraza, a bivši studenti nose repertoare većine lutkarskih kazališta, no i dalje nema adekvatna izvedbenog prostora, što ubrzano dolazi na naplatu.

Lutkokaz je nadrastao sam sebe i postavlja se pitanje što dalje? Logično bi bilo širiti se, ali kamo? Na ulicu? Ako se, pak, stisne i zatvori unutar vlastitih (ne)mogućnosti, zašto je toliko ulagano u tu reviju? Jedini je spas onaj nužan i očit – kazališni prostor koji bi osječka akademija i Lutkokaz konačno dobili na korištenje. Na taj način ne bi samo preživjeli, već bi imali mogućnosti dovesti još jača i brojnija imena i programe u Osijek, i time ga pretvoriti u istinski centar hrvatskog lutkarstva (dodajmo ovdje da je Osijek i domaćin SLUK-a, što ga zaista gura u prvi plan hrvatskog lutkarstva), ali i bitno mjesto u europskom kontekstu. A lutkarstvo je davno prestalo biti lak kazališni izraz namijenjen „tek“ dječici. Ono u suvremenom kontekstu pruža beskrajno mnogo mogućnosti na sceni, ali i oko nje – u europskim suradnjama i projektima koji osječkom i hrvatskom lutkarstvu, umjetnosti i gradu Osijeku nude velik prostor predstavljanja, povezivanja, umjetničkog rasta i razvoja. Prilika je pred nama. Čvrsti su temelji pod nama. Potreban je tek materijalni poguranac i (lutkarski) svijet će biti kod nas i s nama.

Vijenac 759

759 - 6. travnja 2023. | Arhiva

Klikni za povratak