Laka komedija

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život premijerno je izvelo dramu Milana Grgića Ne daj se, Njofra! u režiji Željka Duvnjaka. Kako piše u programskom letku, „banalnost, naivnost i prvoloptanje elementarne su čestice smijeha koji je namijenjen svima“. To je i osnovna nakana komada, podijeliti s publikom svakodnevne probleme starijega bračnog para, njihove kćeri jedinice koja očekuje dijete i novopečenog zeta u potrazi za poslom.

Tekst je pisan situacijski i klasično dramski, u skladu s prepoznatljivim stilom autora Milana Grgića, poznata po mjuziklu Jalta, Jalta te drugim vodviljima, komedijama i libretima za mjuzikle. Karakteriziraju ga prohodnost i lakoća, premda govori o mnogo dubljim i slojevitijim društvenim problemima poput nepotizma, korupcije te mladih bračnih parova prisiljenih živjeti s roditeljima.

Pri izboru teksta mislilo se na publiku koja se u kazalištu želi odmoriti od svakodnevnih briga / Snimio Jasenko Rasol

Predvodnik je duhovita gunđanja na sceni otac obitelji Jurica (Vojin Perić), koji po mnogočemu podsjeća na tipski slično lice iz popularne TV-serije Odmori se, zaslužio si. On je čovjek zasićen svim životnim problemima, pa mu je čangrizavo prigovaranje jedini ventil. Duhovit u izrazima, sočno začinjenim blagim psovkama, pogađa u prepoznatljive neuralgične točke svakodnevnice. Vojin Perić vrlo ga je uvjerljivo utjelovio, neposredno, karakterističnim načinom glume za ovaj tip kazališta, s mnogo simpatije i razumijevanja, što se prenosi i na publiku.

Igor Kučević kao njegov zet Njofra već je prepoznatljivo šarmantan kao mladi inženjer, sličan svojim dosadašnjim ulogama, no zato ne manje uvjerljiv i dobar. Ružica Domić Lalović kao Ela te Dorotea Feketić kao Lidija također su ostvarile dobre uloge, no nešto više amaterskog karaktera nego njihovi kolege.

Režija Željka Duvnjaka kombinirala je specifičnu tehniku rada sa slijepima i slabovidnima, očito vrlo izazovnu kazališnim profesionalcima, s klasičnim i ponešto površnim čitanjem lake komedije, bez mnogo redateljskih intervencija. Rad redatelja s glumcima u pedagoškom i psihološkom smislu okosnica je tipa režije koja prati dramski tekst. Stoga, osim dojmljiva toaletnog papira na sceni kao lajtmotiva nije bilo većih interpretacija ili komentara scenskih situacija. Scenografiju i izbor glazbe također potpisuje redatelj, kostimografiju koja vjerno prati ostale elemente kompozicije Vesna Kutnjak, dok je za dizajn svjetla zadužen Nenad Lalović.

Repertoarni izbor teksta Milana Grgića u nepretencioznoj režiji svakako je okrenut publici koja se u kazalištu želi odmoriti od svakodnevnih briga. Zavirivši u život prosječne zagrebačke obitelji, predstava prepoznaje njezine svakodnevne poteškoće koje se duhovito interpretiraju, te time i publici sugerira da je smijeh jedini lijek za složene društvene probleme. Slabost takve repertoarne i redateljske postavke jest izostanak dubljih kritičkih komentara koji se itekako mogu iznijeti kroz komediju na sceni, premda i u ovakvu gorkom smijehu ima prostora za naknadni aftertaste. Juričine intervencije pri zetovu zapošljavanju ne završavaju uspješno. Njofra sam pronalazi posao u Sisku, pa je kraj optimističan, premda ovlaš slika sve itekako problematične korake na putu do toga uspjeha.

Kazalište slijepih i slabovidnih imalo je i umjetnički ambicioznijih premijera, no pretpostavljamo da i ovakav „lakši“ repertoarni izbor čini dio njihove estetike, sazdane na specifičnoj scenskoj tehnici rada u suradnji s drugim kazališnim profesionalcima (redateljima, dramaturzima, scenografima...).

Svi željni lagane komedije svakako će se zabaviti gledajući predstavu Ne daj se, Njofra! Protagonist izložen svakovrsnim kritikama na kraju ipak uspijeva, ne da se i pobjeđuje punčevo gunđanje. On pak duhovito zaključuje da životne teškoće nikada ne prestaju, premda je Njofra sam uspio pronaći posao i pobrinuti se za mladu obitelj. Juričina životna filozofija nije dublje komediografski razrađena, vjerojatno ni u tekstu Milana Grgića. Ipak, izaziva smijeh u publici na razini prepoznavanja sličnih životnih situacija.