Junak ili antijunak?

Slovenski koreograf i dugogodišnji ravnatelj Baleta Slovenskoga narodnog kazališta u Mariboru, rumunjskog podrijetla, Edward Clug (1973) najuspješniji je koreograf mlađega naraštaja u ovome dijelu Europe. U Zagrebu je nastupao još kao plesač, koreografirao je u nekoliko navrata. Dopro je do najvažnijih europskih baletnih ansambala: Štutgartskog baleta, Baleta u Zürichu, Nederlands Dance Theatera i moskovskog Boljšoj teatra. Balet Peer Gynt Edvarda Griega praizveo je 2015. u Mariboru, sljedeće godine gostovao je u Zagrebu i u nizu festivala, a zatim ga je postavljao i u Rigi, Novosibirsku, Zürichu, Darmstadtu te u Bečkoj državnoj operi, 2018, gdje je igrao tri sezone.

Griegovu scensku glazbu za Ibsenovu dramu preuzela je baletna scena, nalazeći u snazi njezina emotivnog nadahnuća snagu plesnog izraza

Očito da djelo sadrži nešto kada je privlačno tako široku krugu zainteresirane publike. Uzbudljiva putovanja Peera Gynta, nordijskog junaka faustovskih obilježja u dramskom spjevu Henrika Ibsena i njegova nezaustavljiva suluda lutanja u potrazi za vlastitim životom, pronašla su i glazbenu interpretaciju u kajdanci velikoga norveškog skladatelja Edvarda Griega. Griegovu scensku glazbu za Ibsenovu dramu, op. 23, preuzela je baletna scena, nalazeći u snazi njezina emotivnog nadahnuća snagu plesnog izraza. Edward Clug odabire, za vlastiti libreto, pojedine stavke iz dviju suita i dodaje im dijelove drugih skladbi iz Griegova opusa – Gudačkog kvarteta br. 1 u g-molu, op. 27, Klavirskog koncerta u a-molu, op. 16, Lirskih skladbi, suite Iz Holbergova doba u G-duru, op. 40 i Norveških plesova, op. 35.

Edward Clug maštovito ispisuje dramaturški tijek koji Peera Gynta neminovno vodi u propast, putem satkanim od egoističnih težnji za užicima, ispraznim zadovoljstvima i bogatstvom, koji nema obzira prema drugima i koji naposljetku završava na dnu i u ludilu. U tome, kao koreograf, stvara plesno kazalište privlačnih slika i asocijacija, više negoli koreografiju samu. U predstavi nema mnogo plesnosti (tancovalnosti, kako se to lijepo u struci kaže), iako je fizički itekako zahtjevna, osobito za naslovnog junaka.

Je li Clugov Peer Gynt, nastao u kazališnom trendu detroniziranja simboličkih i arhetipskih junaka, kao unaprijed uništen slabić, izraz junaštva ili antijunaštva? Ni sada, u drugom susretu s tom predstavom, ne znam odgovor na to pitanje, a nedoumici svakako pridonosi izostanak prave dramske napetosti u prvom činu. Drugi čin, već po karakteru prizora (marokanska pustinja, ludnica, završno Peerovo odbijanje smrti) sadrži više uzbuđenja. Prevladava ublažena slika njegova svijeta koji kao da se u nekim elementima, poput trolova, lika Smrti i Zeke, spušta na dječju razinu. Kako ćemo u mediju baleta doživjeti odnos Peera sa Solveig, Ingrid ili majkom ako oni istinski ne plešu na tu divnu glazbu?

Spominjući glazbu, među najkvalitetnije elemente predstave treba istaknuti glazbenu izvedbu pod ravnanjem gosta iz Maribora, tamošnjega dugogodišnjeg kućnog dirigenta SNG-a Simona Robinsona, uz sudjelovanje vrsnog pijanista Viktora Čižića u klavirskim solima. Robinson je, u velikom rasponu izražajnosti, suvereno vodio odlično disponiran orkestar HNK-a. I zbor se odlično pridružio kraćim nastupom. Scenografija Marka Japelja, kostimi Lea Kulaša i svjetlo Tomaža Premzla bili su u službi dočaravanja tajanstvenoga nordijskog svijeta.

U naslovnoj ulozi fizički je izgarao Takuya Sumitomo, nastojeći predočiti sve slojeve toga lika. Zapaženu epizodu ostvario je Taiguara Goulart kao Aslak, u efektnom prizoru svađe s Peerom sa sjekirama. Ženski dio predvodila je Atina Tanović, dojmljiva u ulozi Majke, za razliku od Natalije Kosovac i Mirune Miciu, koje ni koreografski, a onda ni glumački nisu imale mogućnost dočarati likove Solveig i Ingrid. Anitra je, u tumačenju Rieke Suzuki, u tome bila bolje sreće, zahvaljujući stavku Anitrin ples. Jelenu, koji treba izraziti arhetipsku snagu i neumoljivost prirode, u tumačenju Guilherma Gameira Alvesa, nedostajalo je prave ekspresivnosti. Žena u zelenom (Lucija Radić) plijenila je pozornost osebujnom maskom, a Tomislav Petranović bio je daleko od simbolike Smrti.

Premijera Peera Gynta odigrala se u jeku velike baletne audicije kojom Hrvatsko narodno kazalište traži nove članove za baletni ansambl, nakon što će do kraja sezone tridesetak članova otići u mirovinu, prema novom Zakonu o kazalištima. Time je riješeno pitanje ostarjelog ansambla, ali se otvara novo pitanje ulaska tolikog broja novih plesača u repertoar, od rujna. Prijavilo se čak 1200 kandidata sa svih strana svijeta, od kojih je njih 350 dobilo priliku da pristupe audiciji. HNK je, manirom dobra gospodara, od toga načinio medijski spektakl, no upitno je zašto se na rezultate audicije mora čekati mjesec dana. Svakako je ohrabrujuća namjera intendantice Ive Hraste Sočo da zadrži na raspolaganju nekoliko radnih mjesta rezerviranih za domaće plesače koji stasaju u hrvatskim baletnim školama.