Iznevjerena očekivanja

Komedije Branislava Nušića, pune vještih satiričkih uboda čije oštrice pogađaju tanku nit između univerzalnosti i aktualnosti, naoko potpuno odgovaraju sceni zagrebačkoga Kerempuha. Siguran repertoarni izbor, ipak, dvosjekli je mač. Naime, uprava kazališta može računati na zanimanje publike. No ta publika često dolazi s unaprijed formiranim horizontom očekivanja te se svako odstupanje od njega smatra podbačajem autorskog tima, a onda posljedično i kazališta koje je predstavu postavilo. U slučaju Nušićeve Ožalošćene porodice, koju je Kerempuh postavio u režiji Ivana Plazibata i dramaturgiji Nikoline Rafaj, izlazeći iz dvorane (nakon dva sata bez pauze), rojila su se upravo skicirana pitanja – što od predstave očekivati i treba li zamjeriti autorskom timu ako ta očekivanja iznevjere?

Predstava, čini se, ne zna u kojem bi kreativnom smjeru krenula / Snimila Jelena Janković

Nušić svoju komediju postavlja u bogatu kuću upravo preminula rođaka, u koju useljava njegova brojna šira obitelj, nadajući se nasljedstvu. Pokojnik je, međutim, ostavio oporuku, a njezino čitanje je, njegovom voljom, odgođeno. Dok čekaju otvaranje i čitanje posljednje rođakove volje, njegovi navodno iskreno ožalošćeni članovi obitelji po kući kradu srebrninu i međusobno pletu naivne, budalaste intrige. U kući se nalazi i mlada Danica, za koju isprva nije jasno u kojem je položaju, ali novi je stanovnici brzo počnu tretirati kao sluškinju. Kada odvjetnik napokon otvori oporuku, saznaje se, na konsternaciju rođaka koji su već sve isplanirali, da su kuća i ostavina pripali upravo toj, dotad neprimjetnoj i povučenoj djevojci. Koja nije sluškinja, već nešto mnogo važnije u pokojnikovu životu.

Predstava u Kerempuhu uglavnom se drži ocrtanih Nušićevih tekstualnih linija, uz pokoje, uglavnom nepotrebno, dopisivanje i potrebno kraćenje (drugo ipak rjeđe). Bitna promjena događa se tek na kraju, koji je ostvaren znatno drukčije nego u predlošku. Sve to skupa ne bi bio problem da predstava počiva na humoru koji je u Ožalošćenu porodicu upisan. Umjesto toga, karte su se položile na atmosferu. Početak je već tegoban, jer se uspostavljanje odnosa oteže predugo, pa tako na sceni glumci, poredani u jednu liniju, naizmjenično ridaju, izražavaju sućut i čine sve uobičajene radnje žalovanja s patetičnom neiskrenošću. Odjednom dolazi do promjene i daljnje se kućne „radinosti“ ožalošćenih odvijaju u afektiranoj, gotovo hektičnoj maniri, uz mnogo ulazaka i izlazaka sa scene, trčanja i glumačkog pretjerivanja. Svojevrsna kulminacija atmosfere opet se događa iznenada, rastvara se dio sterilno bijele scenografije, a usred nečega što je dotad trebalo predstavljati, ako ne aristokratsku, onda svakako bogatu kuću, izviruje soba puna tipičnih balkanskih trash-memorabilija. Maše se zastavom i kalašnjikovom, trešti glazba, nastaje opća pomutnja čak i za dotad već uvelike užurbanu predstavu. Sam kraj u istom je tonu. Danica, koja je upravo stekla nasljedstvo, iz velike aktovke rasipa novčanice za kojima se članovi obitelji polakome.

Tijekom cijele predstave bjelina scenografije (Paola Lugarić) naznačuje sterilan ambijent navodno bogataške kuće, u očitom kontrastu prema crnini kostima (Petra Pavičić). Rješenja su to, u najboljem slučaju, funkcionalna, no značenjski poprilično prazna. Stoga pojava balkanske sobe djeluje kao teško objašnjiv kontrast, pojačavajući dojam već ionako nekoherentne cjeline.

Ožalošćene predvodi Agaton Arsić, kojega je Hrvoje Kečkeš oblikovao nijansirano, baš kao i Anita Matić Delić ulogu Sarke. Za ostatak ansambla (Matija Šakoronja, Marko Makovičić, Luka Petrušić, Filip Detelić, Branka Trlin, Mia Anočić-Valentić) u ulogama ožalošćenih, to se ne može ustvrditi, redom su u pretjerivanju i karikaturi. Josipa Anković dobro je neprimjetna kao Danica, dok je Vilim Matula odveć ukočen kao odvjetnik dr. Petrović.

Vraćajući se pitanju iz prvog odlomka, horizont očekivanja od Nušićeve komedije na sceni Kerempuha nije teško nazrijeti – sastoji se od uvjerenja da će se gledati konverzacijska komedija zabavnih, satiričnih zapleta i aktualnih uboda. Nije problem ako se on iznevjeri, štoviše, to je često važno i potrebno kako bi se kazališni čin emancipirao od pukog postavljanja predloška. Ali u ovoj se predstavi to nije dogodilo, već kao da se nije znalo kamo bi se krenulo, hoće li se biti vjeran Nušiću ili ne (na što ukazuju dopisivanja i promjena kraja), u koji će se kontekst postaviti (univerzalne bogate kuće ili balkanske nouveau riche), hoće li se tekst podrediti atmosferi ili obrnuto. Konačni je rezultat predstava koja, čini se, ne zna što bi, kamo bi i u kojem kreativnom smjeru krenula. A ako je tako, teško da će privući zainteresirane gledatelje.