Erodiranje traume bez mogućnosti povratka

Uskoro će se navršiti godina dana od objave hrvatskog prijevoda, u izdanju Naklade Ljevak, nagrađivanog romana Reci to nekome odvjetnice i književnice Rachide Lamrabet. Događaj, nažalost, u hrvatskim okvirima bez snažnijega kritičkog odjeka ili šire čitateljske recepcije, itekako je važan doprinos imaginariju kulturne povijesti Europe, gdje je u kolektivnom sjećanju Prvi svjetski rat ostao upisan kao „europski“, a sudbine stotina tisuća vojnika u borbe dopremljenih iz koloniziranih zemalja ostavljene su da trunu pod talogom iznova ispisane stvarnosti. Premda utemeljenu na povijesnoj istini, autorica će fabulu iznijeti kao intimnu priču mladića iz marokanskog plemena Amazigha, borca jedne od spomenutih postrojbi, a u njezino će središte postaviti pojedinca u potrazi za izgubljenim dijelom vlastitog identiteta.

Izd. Naklada Ljevak, 2022. S francuskoga
prevela Maja Vukušić Zorica

Ratno iskustvo „čokoladnog vojnika“, dvadesetogodišnjega senegalskog borca Alfe Ndayea, poslana da se pod francuskim zapovjedništvom na Zapadnom frontu bori protiv neprijatelja plavih očiju, poslužit će francusko-senegalskom piscu Davidu Diopu kao baza romana Brat po duši, u hrvatskom prijevodu objavljena uoči najvećega domaćeg sajma knjiga. Izuzev rubno tematikom, i figurom zajedničkoga hrvatskog nakladnika, nisu povezani, no dva romana funkcioniraju u skladnu dvoglasu; jedan istražuje, drugi postavlja pitanja, ono što u prvom ostaje privatno, drugi prenosi u sferu javnog, a oba se, iz različitih kutova, bave razornim posljedicama rata. Rachida Lamrabet usredotočit će se na složenu konstrukciju odnosa oca i sina, dok Diop prati erodiranje traume od njezina začetka te ulogu rasapa kakav u pojedinčevoj nutrini, preneseno i tkivu društva, ostavlja iznenadni kulturološki šok bez mogućnosti povratka.

Roman se otvara klasičnim ratnim prizorom; dvojica nerazdruživih prijatelja, pri čemu je jedan kao posvojče dobar dio života proveo u obitelji drugoga, nakon bitke leže na tlu. Jedan smrtno ranjen, utrobe rasporene poput životinje na žrtvenom odru, drugoga moli za milost, no ovaj mu, zbog unutarnjeg osjećaja ispravnosti, ne uspijeva skratiti muke pa ga, ne napuštajući mjesto kraj prijateljeve improvizirane samrtne postelje, ostavlja polaganoj smrti u agoniji. Mademba Diop tako pada kao prva žrtva bezumnom i nemotiviranom mržnjom hranjene zvijeri rata, a simbolička poruka o vojnicima kao stoci za klanje ili prinosu na žrtveniku božanstva Višeg cilja protezat će se cijelim nevelikim romanom. Pritom će se oni smrću odneseni pokazati kao spašeni. Putovanje kroz osobnu dezintegraciju, na kakvo Diop autorski nemilosrdno šalje svojeg, uvjetno rečeno, fokalizatora, kudikamo je nemilosrdnije od konačnog nestanka kakav donosi smrt. Posebice radi li se o čvrsto uzemljenu i od uvjerenja satkanom karakteru kakvim autor Alfu isprva predstavlja.

U skladu sa svojim imenom, on prednjači u moralnim uvjerenjima, a unatoč tome što ne slijedi zakone bijelog čovjeka, podilazi satnikovim naređenjima pa prvi, po oštru zvuku zviždaljke za napad, izlijeće iz rovova s mačetom u desnoj ruci. Odlučan da osveti, po vlastitom sudu dvostruko izdana prijatelja, Alfa se u rov vraća posljednji, s odsječenom neprijateljskom šakom kao talismanom. Time, nakratko, umiruje vlastitu krivnju i zadobiva poštovanje suboraca, ali junak se vrlo lako pretvara u čudovište pa divljenje postaje strah, a Alfa tempirana bomba u čijem se dosegu nitko ne želi naći.

Gubitak protagonistova doticaja s vanjskim svijetom praćen je promjenama u njegovu jeziku i načinu pripovijedanja – od isprva suha i oštra pretvara se u raskošno, deluzivno i magijskom inkantacijom obavijeno. U tom, drugom dijelu romana otvara se i pitanje ishodišta traume Alfe Ndayea; je li ona iznikla iz prijateljeve izvađene utrobe ili je njome samo raspirena, a izvor pronalazi još u djetinjstvu i majčinu odlasku? Nedvojbeno, Brat po duši prikaz je ludila, i to jedan od ponajboljih u suvremenoj književnosti, od svjesnog sužavanja unutarnjih granica jer ono vanjsko postaje preteško pa do kolektivne obnevidjelosti mržnjom prema drugome o kojem ne znamo ništa. U ratu koji i nije naš. Diop na individualnoj razini ispisuje društveno važnu poruku o nemogućnosti uvođenja kontrolirane doze ludila, čak niti u izvanrednim uvjetima kakvi su ratni. Povijest kao učiteljica već je trebala pokazati da se svako oružje, posebice ono ljudsko, može upotrijebiti protiv svojeg proizvođača, no kao vrsta smo, čini se, loši ponavljači.

Ipak, i važnije od prepuštanja ludilu, istraživanje je njegovih uzroka, a David Diop tu pripovjedački sjajno poentira. Ne skrećući s jasno zacrtane pripovjedne linije i ne odmičući se od psihologizacije protagonista, autor na metarazini ispisuje priču o nemogućnosti prevođenja kulturoloških kodova kakvo se javlja pri iznenadnom prijenosu iz jedne simboličke okoline u drugu. Tako Ndaye, iako slijedi zviždaljku satnika Francuza, živi u uvjerenju vlastite slobode, a borbenu agilnost i dalje opisuje potrebom da opravda obiteljski totem, hrabrog lava (istim će kodom svojeg pobratima, zbog simboličkog pauna obitelji Diop, optužiti za gizdavost). Strani su mu i koncepti poput društva ili domovine, barem konstruirani optikom francuskih suboraca, a to ga nerazumijevanje, uz prepuštanje bolesti, čini dvostruko otuđenim i navodi da svijet promatra kroz dvostruko, neprobojno staklo. Divno se to ocrtava u prizoru prijevoda u kojem, po Ndayeovu poduljem traktatu o prijevodu između dvaju svjetova, prevoditelj odgovara kako je „istovremeno i život i smrt“. Prilog je to, vjerojatno, i staroj raspravi o ljepoti i vjernosti prijevoda, a Diop si ovdje ne olakšava ni time što roman nije zamislio kao izvorno francuski, već ga piše prevodeći sa senegalskog plemenskog jezika. Stoga, zbog prelaska dodatnih jezičnih barijera, na hrvatskom prijevodu valja čestitati i Maji Vukušić Zorica, koja nijednu funkciju prijevoda ne postavlja ispred one druge.

Zanimljivo, u engleskom je prijevodu roman, odmah po izlasku 2018. nagrađen Goncourtom po izboru srednjoškolaca, a tri godine poslije i međunarodnom inačicom nagrade Booker, naslovljen Noću je sva krv crna, što je referencija na univerzalnost patnje u ratnim uvjetima. Možda bi se pravo pitanje romana moglo dobiti križanjem izvornika i prijevoda – je li noću (u mračnim okolnostima) takva i svaka duša?