Drukčiji Perišić

Čitatelji koji poznaju dosadašnji prozni opus prozaista, pjesnika, filmskog scenarista i književnoga kritičara Roberta Perišića (zbirke kratkih priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas /1999/ i Užas i veliki troškovi /2002/ te romani Naš čovjek na terenu /2007/ i Područje bez signala /2015/) zacijelo će biti vrlo iznenađeni njegovim novim romanom. Vjerujem naime da je malotko od pisca koji je u svojoj dosadašnjoj prozi bio potpuno usredotočen na problematiku svijeta suvremenog čovjeka očekivao da će se u svom novom romanu okrenuti tako dalekoj prošlosti i neočekivanim temama. Da, pisac nas doista iznenađuje – Brodom za Issu čitateljima stiže novi, drukčiji Perišić.

Želimo li ovaj roman žanrovski odrediti, bit ćemo najbliže kažemo li da je posrijedi historiografska metafikcija. Okvirno, pripovijeda se o nastanku grčke naseobine Isse (Visa) na istoimenom otoku, koju je početkom 4. stoljeća pr. Kr. osnovao Dionizije Stariji iz Sirakuze na Siciliji, u to vrijeme najsnažnije države Velike Grčke. Osnivanjem antičke Isse, prvoga na hrvatskom teritoriju planski sagrađenoga grada, Dionizije je učvrstio svoju poziciju na Jadranu – Vis je postao središte grčke kolonizacije na istočnojadranskoj obali. Ubrzo je politički i gospodarski toliko uznapredovao da se oslobodio tutorstva Sirakuze i počeo djelovati kao samostalan polis.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2022.

Perišićev novi roman sastoji se iz dva dijela. U prvom, koji se događa u Sirakuzi, pratimo djetinjstvo glavnog junaka, Kalije, dječaka koji ne zna tko su mu roditelji i odrasta kao rob praveći društvo vršnjaku, gospodarevu podmuklom sinu; Kaliji diskretno pomaže Menda, žena iz Liburnije koju su davno zarobili gusari i prodali je kao ropkinju istom gospodaru. Pripovijeda se i o Kalijinu zbližavanju s mačkom Miu i magarcem Mikrom te o njihovu bijegu brodom koji je prevozio buduće koloniste na Issu. U drugom dijelu govori se o zbivanjima na Visu do završetka utvrđenoga grada: planiranju, mjerenjima i izgradnji, pri čemu je Kalija pomagao svom skrbniku Teogenu, vještom graditelju kuća, pločnika, odvodnih kanala – čovjeku koji je „imao grad u glavi“; pripovijeda se o Kalijinu odnosu s isluženim sirakuškim plaćenikom Arionom i njegovim mačkom, o tome kako se Kalija oženio domaćom djevojkom da bi spasio svog magarca teškog rada na gradilištu, na koncu o njegovoj čudnoj pogibiji u bitki s pobunjenim Ilirima kod Hvara.

Premda bi se iz ovako predočena sadržaja moglo pomisliti da je možda posrijedi klasičan povijesni roman, valja reći da je to samo njegov okvir koji integrira različite, važne teme. A da bi se one učinile književnim činjenicama, u čiji je fokus pisac stavio odnos antičkog svijeta, životinja i prirode („o tim doticajima i osjećajima koji su mimo jezika, bez mogućnosti dijaloških replika, s obzirom na to da nisam htio pisati basnu“), evo o čemu je sve – kako kaže u jednom intervjuu – prethodno čitao: „o povijesti domaćih životinja, o pripitomljavanju i migracijama životinja s čovjekom, o antičkoj Sirakuzi, o Siciliji čiji su zapad držali Kartažani, o Issi i jadranskim Grcima općenito. O grčkoj svakodnevici, o grčkim kolonizacijama generalno jer se neke stvari, gdje nema direktnih izvještaja, mogu zaključiti samo po analogijama.“ U središtu je pripovjedačeve pažnje odnos čovjeka i životinje, gdje se ljubav, razumijevanje, gotovo neki osjećaj duga najdublje iskazuje u protagonistovim razmišljanjima i pojedinim situacijama prema mački i magarcu, ali se isto tako pokazuje i diskriminacija na osnovi vrste u slučaju Kalijina skrbnika Teogena i njegova odnosa prema sinu i magarcu.

Grčki doprinos onome što je neobični, a sjajno smišljeni narator romana Vjetropir, „vjetroviti duh“, sveznajući i svevremenski pripovjedač, nazvao uspjelom globalizacijom u grčko-rimskoj izvedbi, tako da je „Mediteran postao jedan svijet“, u svom je govoru nakon završetka gradnje Isse, ovako sažeto izrekao Kalija: „Donijeli smo jedan svijet, Diomede. On cvate. Donijeli smo svijet od biljaka, donijeli smo svoje životinje i jezik, zajedno s nebom i pričama. (…) Donijeli smo jedan svijet i pomiješali ga s onim koji je bio, jer – bio je svijet ondje gdje smo mi mislili da je kraj svijeta. Bile su ovdje maslina i loza „koje smo oplemenili, poredali. Bila je bačva hrastova, koju sam vidio tek kod Liburna. Bila je peka, kruh pod njom. Bio je rogač i hrast crnika za koji smo mislili da je naš, Zeusov. (…) Ja za svaku stvar ni ne znam, Diomede, a ne znam da ih je itko popisao – što smo mi donijeli, a što je već bilo, jer se sve to tako brzo stapa i izgleda vječno skupa (…).“

Perišićev Brod za Issu, koji ima gotovo četiri stotine stranica (ta mi se brojka čini prevelikom; s nešto manje stranica lakše bi disao), štivo je mediteranski prozračno i istodobno mediteranski olujno. O prijateljstvu: „Mene je zanimalo prijateljstvo između vrsta. Vidio sam po sebi da je to prijateljstvo moguće. Ono što ljudi zovu osjećajem, to je mutna stvar koja postoji.“ O istini i laži: „Rijetko koji pokvarenjak poludi, dok onaj koji se bavi istinom, on može poludjeti. Zato mi u polisu radije biramo političare koji lažu, to je sigurnije.“ „Ali vidio sam kako stvari time što su imenovane postaju mrtve. Vidio sam kako čovjek putem riječi želi pripitomiti stvari poput životinja koje je pripitomio.“

Brod za Issu nudi zanimljivo, uzbudljivo putovanje.