Dobro znamo da nije sve umjetnost

Djelovanje Ante Rašića na domaćoj likovnoj sceni nadasve je raznoliko. Riječ je, naime, o umjetniku aktivnu na području kiparstva, slikarstva i dizajna, a uz to je bio i art-direktor velikih izložbi. Zaposlen je u svojstvu redovitog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ante Rašić diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu (1977), bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera (1977–1978) te suradnik kiparskog atelijera profesora Charpentiera na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu (1978–1979). Izričaj je formirao u ozračju primarne, analitičke i konceptualne umjetnosti, a radove mu karakteriziraju zatvorene forme, plastička jezgrovitost, procesualnost, čistoća oblikovanja te česta posezanja za akromatskom bijelom. Podjednako uspješno djeluje kako u razdoblju kasnoga modernizma (asketski), tako i tijekom postmodernizma (zgusnuto, zasićeno). Rašićeva nedavna izložba u Gradskom muzeju u Novoj Gradiški poslužila nam je kao povod da kratko porazgovaramo sa zanimljivim autorom.

Ante Rašić (prvi slijeva) ispred svoga rada Apoksiomen / Snimio DuŠko Marušić / PIXSELL

Započeli ste umjetničko djelovanje u doba kasnoga modernizma. Opišite nam svoje formativne godine. Kako su na vas utjecali profesori Nikola Reiser i Ljubo Ivančić?

To je vrlo dinamično razdoblje posvećenja umjetnosti i radu bez predumišljaja, sjajne atmosfere i druženja, kada se još vjerovalo da se umjetnošću može promijeniti svijet. Moja se generacija pojavljuje na likovnoj sceni sedamdesetih godina nakon dominacije konceptualne umjetnosti. Kao protagonist primarnog i procesualnog slikarstva izlažem s Damirom Sokićem i Milivojem Bijelićem u Galeriji Nova, u kojoj je Ljerka Šibenik promovirala mlade umjetnike i nove pojave o kojima su pisali povjesničari umjetnosti Zvonko Maković i Mladen Lučić. Nakon toga Sokić, Demur i ja sudjelujemo na međunarodnoj izložbi Trigon 1977, Der kreative Prozess (Austrija, Italija, Jugoslavija), u Neue Galerie u Grazu na poziv Vere Horvat Pintarić, a Ješa Denegri nas poziva u Veneciju.

Imali smo sreće što smo učili od Ivančića i radili u njegovoj specijalki te u Reiserovoj klasi. Pružali su nam veliku podršku, čak i u situacijama kada su na naš rad mnogi čudno gledali. Specijalka, ili službeno majstorska radionica za slikarstvo, za mene je bio poseban prostor slobode i kreativnosti, u kojem sam realizirao neke ključne akromatske radove.

Kako je na vas djelovao boravak kao stipendista francuske vlade u Parizu 1978–1979?

Pariz! Bilo je to iznimno životno i umjetničko iskustvo, baš ono što mi je tada trebalo. Vidjeti uživo djela suvremene svjetske umjetnosti, osjećati se kao dio svjetske kulturne scene. Izlagati i uspoređivati svoj rad s radovima svjetskih umjetnika, sagledati gdje si i potvrditi vlastita uvjerenja. A dogodilo se i izlaganje na nekoliko važnih izložbi.

Po vokaciji ste slikar, a intenzivno ste se bavili skulpturom. Koje su razlike, ali i možebitne sličnosti u vašem pristupu tim dvama, nekad temeljnim medijima?

Da, jesam slikar po vokaciji, ali po djelovanju od početka sam bio sklon, danas bismo rekli, proširenom polju slike, dokidanju razlika i medijske barijere konvencionalnih disciplina te brisanju granica između tzv. visoke estetike i popularne kulture. Tu sam se našao. Nemogućnost u jednom mediju otvara mogućnosti u nekom drugom.

Svojevrsna site-specific-izložba Umjetnost je lijepa u Umjetničkom paviljonu (2011) jedan je od vrhunaca vaše karijere, okrunjen gigantskim Hrvatskim Apoksiomenom. To je postmoderni hibrid u kojem ste dobrano ispremiješali medije iz takozvane visoke i niske umjetnosti. Otkud fascinacija jedinstvom različitih vizualnosti i načela oblikovnosti?

Od 20. stoljeća i postmoderne rasplinute u globalnom svijetu novih tehnologija i svijetu spektakla naslijedili smo iskustvo s nebrojenim izmima, sumnjom, pitanjima i tezama o samoj umjetnosti, o njezinu kraju, smrti i smislu. Činjenica je da je postmoderna omogućila slobodu miksanja i referiranja u svakom pogledu, a ponajviše eklekticističku, u kojoj je sve moguće, što je čak u jednom trenutku dovelo do dezorijentacije, do toga da se umjetnost gotovo oslobodila i same sebe. Nije ni čudo što se pojavila sintagma da sve može biti umjetnost, a dobro znamo da nije sve umjetnost. U tim okolnostima dobio sam priliku napraviti samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu na poziv ravnatelja Radovana Vukovića, koji je inicirao i realizirao seriju site specific-izložbi. Izložba Umjetnost je lijepa bila je pokušaj da ostvarim jedinstvo različitosti kroz pet različitih tematskih cjelina i raznorodnih umjetničkih postupaka i koncepata te sublimiram na jednom mjestu sva svoja dotadašnja iskustva u umjetničkoj praksi. Te različitosti i krajnosti, pa i kontradiktornosti, postoje u meni pa se odražavaju i na rad. Različitost vidim kao svjetonazor, iako to donosi i određene šumove, a ponekad i nerazumijevanje.

Koliko je vaše također intenzivno bavljenje dizajnom imalo utjecaja na vaš tadašnji umjetnički rad?

Što se tiče umjetnosti i dizajna, umjetnost na neki način smatram potpunom slobodom, dok dizajn vidim kao kontroliranu slobodu. Radeći dizajn stekao sam nova iskustva, ali kod mene je dizajn zapravo odraz umjetnosti. To je vidljivo u više kompleksnih multimedijskih, interdisciplinarnih i interaktivnih izložbi odnosno environmental dizajnu, realiziranih samostalno ili u koautorstvu s Olegom Hržićem i dizajnerskim timom Studija Rašić. Takvim projektima pridonijeli smo brisanju granice između „čiste“ likovne i primijenjene umjetnosti te mijenjanju uobičajenoga shvaćanja dizajna.

Kakva je bila recepcija struke?

Izložba je bila medijski jako dobro popraćena, a što se tiče struke, osjećao sam u zraku neku vrstu suzdržanosti. Mislim da je to kod nas nekako opća slika stanja u kulturi, pa tako i umjetnosti. Nemamo baš nezavisnih i kritičkih osvrta, prevladava duh nezamjeranja, a moj prijatelj Damir Fabijanić bi rekao, s čime se u potpunosti slažem, da nam najviše nedostaje dijalog.

Sintagma Umjetnost je lijepa ujedno odražava i vaš etički svjetonazor. Kako gledate na problem uravnoteženosti estetike i etike?

Estetiku i etiku gledam kao neku vrstu jedinstva u dvojstvu otjelovljena u fizičkom i duhovnom kontekstu i neodvojiva od umjetnosti i čovjeka. U tom smislu poslužit ću se porukom izrečenom na početku filma Metropolis Fritza Langa: „Između mozga i ruku uvijek mora stajati srce.“ Sintagma Umjetnost je lijepa sadrži moj humanistički svjetonazor i vjeru u oblikovanje svijeta umjetnošću, dakle etičku komponentu koja se može tumačiti i kao apel za umjetnost, ali i za čovjeka te njegovu kreativnost, intelektualnost i duhovnost.

Iako naizgled monografska, vaša zasad posljednja izložba Mijene u Gradskom muzeju Nove Gradiške minimalistička je retrospektiva.

Ovdje nije riječ čak ni o minimalističkoj retrospektivi, već o svojevrsnoj fragmentarnoj introspekciji i samopropitivanju s naglaskom na mijene, kroz – kako ih volim zvati – bezvremenske izložbe, koje radim od 2011. i u kojima u formalnom i sadržajnom smislu miksam radove vremenski nelinearno i nekronološki, provjeravajući njihovu opstojnost u današnjem kontekstu.

Kakav je suodnos land art-projekta Bijela cesta – u iščekivanju kiše (2008) i kontinuirane te posve nove u muzeju izložene impresivne mozaičke, kaleidoskopske fotomontaže Mijene (2009–2021)?

Rad Mijene, velikog formata, 300 x 1000 cm, nastao je nadahnut land art-projektom Bijela cesta – u iščekivanju kiše, realiziranu u Parku skulptura Dubrova kraj Labina, koji je zamišljen kao složena sinergija umjetnosti, dizajna, prirode, čovjeka i međusobne interakcije, kao neprekidni proces mijena i oblikovanja djela u kojem aktivno sudjeluje priroda ovisno o svjetlu, vremenu, godišnjem dobu i šetačima.

Od Bijele ceste, kao glavni tvorbeni element za realizaciju Mijena, preuzeo sam krugove, kružne posudice u kojima su se skupljali i taložili naturalni darovi i ostavljeni tragovi čovjeka. Od više tisuća snimljenih fotografija tijekom četrnaest godina odabrao sam 480 i složio ih u jedinstvenu cjelinu kao novi rad, bez uvažavanja kronološkog slijeda snimanja. Tako sam postupkom kolažiranja te dekonstrukcijom odnosno miksanjem vremena i prostora razgradio i ukinuo jedinstvo vremena i prostora; poništio linearni tijek vremena u temporalnom, atmosferskom, biološkom i fizičko-pojavnom smislu i otvorio novi horizont sagledavanja te percepcijskog čitanja rada u više razina. Sam rad simbolizira i ljudski život, govoreći također o samu procesu mijena, prirodi trajanja i prolaznosti.

Na izložbi ste izložili osobne i rijetke slikarske radove Mama, tata i baba, 1975. u svojevrsnoj poetici art bruta te dvostruki portret Nana ili tko je onda znao za Richtera iz ranih 1970-ih kao parafrazu Gerharda Richtera. Koliko vaš osobni život utječe na vašu profesiju i obrnuto te otkuda tolika relativno nepoznata raznolikost izložaka sugerirana izložbom?

Raznolikost je moje umjetničko uvjerenje i ja ga živim. Osobni život, profesiju i sve što čovjek radi nemoguće je dijeliti jer jedno bez drugoga ne ide i odražava jedno drugo. No držim jako do privatnosti, u kojoj je obitelj najvažnija, a posebno supruga Nana i najuža obitelj pa odatle i potreba da to ponekad podijelim s drugima kroz svoje radove. Oni pripadaju u onaj dio koji ja zovem umjetnost s druge strane umjetnosti, oni se javno ne vide a imaju jako veliku ulogu i bez njih bi moja umjetnost bila mnogo manja mogućnost.

Zrcalo, krug i bijela boja vaši su svojevrsni zaštitni znakovi. Kako objašnjavate te konstante?

To nije plod nikakva posebnog planiranja. Sve što radim nastaje iz nekakve strasti i potrebe za stvaranjem. Kad se promatra dulje razdoblje, naprosto su se dogodili pojedini radovi u kojima sam se zrcalom, krugom ili bijelom bojom koristio u procesu rada kao gradbenim elementom. To se umnažalo i uvećavalo od dvodimenzionalnog prema prostornom i preraslo u sve složenije projekte te su nastali ciklusi. Na osnovi toga danas možemo govoriti o konstanti i kontinuitetu u kojem se mogu iščitati kao tri prepoznatljiva svojevrsna obilježja u mom radu, a što se može sagledavati i kontekstualizirati na više načina: tautološki, simbolički, aluzivno, asocijativno i metafizički.