Carta canta

Ovčice/pričice

Nuvolette/novelette – govor složen u priču, zapravo pričicu.

Mali kvadrat, češće pravokutnik satkan od riječi, od samih glasnika

od blistavih interpunkcija kakve su / kakav je uskličnik i možda;

možda, možda njegov mali srodnik apostrof... Riječi koje bi da se prošire.

iz čuvanih trezora u – naprosto govor –; slova koja bi da se povežu

u – zlatni kordun –, kao onaj u none. Onda to mora biti disciplinirani govor

u točnosti slova ulančan u – novelette o nasljeđu –, do fibule,

ili ipak,

u točnosti slova ulančan do fibule uz novellete o nasljeđu.

Kao kad je nona dijelila obroke ili rezala zlatni kordun

za narukvice kćerima.

 ***

Gledam pokaznice na oltaru i razmišljam o svetoj Agati.

Točnije o slici Federica Benkovicha u Pommersfeldenu.

Prebijelo tijelo ovjenčane blista u polumraku – tragičnog nocturna.

Među sobom šapuću žene, šuškaju svilom, detektiraju,

koja je od njih izvan konkurencije za obiteljsko – soft core – natjecanje.

Na oltaru su dvije cvjetne polulopte, blagoslovljene u noći prije vjenčanja.

Iste su i to je lijepo... Položila ih je – nevistica u žežin Gospe od cukra – 

(vigilia, noć uoči svadbenoga dana).

Dan pretvorbe: buketi će potom postati grobni humci.

... Uzvanici misle da se, „tradicionalno“, kćeri moraju odreći očeva imena,

kao kćeri Duha.

(Posljedica mutacije klasičnog obrazovanja, možda...)

Ipak, Iuris Romanum još uvijek podržava kćeri u imenu Oca.

To je najviše što je mogla isposlovati Magna Mater Deorum.

 ***

Podrugljive riječi uglavnom u ženskome rodu, u nekom od narječja

slavenskoga Sredozemlja, u zaostalim, skrivenim inačicama koine jezika,

abecednim redom:

kukuvježa, kurva, tuntura, vjehuja...i samo jedna kletva: – Pošla, ne vratila se.

Lijepe riječi za govor nemoći, „zvuci osvajaju prostor“.

Tramontana bura parićana!

Danas, nebrojeno puno izgovorenoga nalazim među artefaktima,

u kutijama punih riječi nerijetko lascivnoga značenja, u zbirci kletvi;

zaboravljeni veš koji ćemo sabrati, oprati, izbijeliti i složiti u rječnike,

bez pamćenja privatnosti.

Čudim se riječima, kao bićerinima iz tinela, bešteku u antikvarijatu...

 ***

Stubište vodi spiralno, visoko na grobna mjesta.

Stubište podsjeća na nešto. Simbolika nelijepih Carcerra.

Na zidu sobe Francesco Pirenesi, odnekud, iz druge ruke, Antichita romane.

U zatvoru, na petom katu, pri vrhu insulae našao se i jedan klavir con lunga coda.

I piano i forte, kako kažu.

Zatvorena ili otvorena najljepša rezonantna kutija u krivulji anđeoskog krila.

Na nutarnjoj strani poklopca klavijature iznad okrunjenoga dvoglavog orla piše Alois Kern. Ime utemeljitelja majstorske radionice u Viennu koja je odnosila medalje na svjetskim izložbama u konkurenciji koncertnih klavira:

S duginim repom.

Govorili su, pred klavijaturom, kao da se susreću sa sportašem:

„Tvrd je. To je dobro. Razvija udarac...“

Anywise

U nastavku priče o Tristanu i Izoldi čitanje su prekidala jednostavna pitanja i odgovori, kao iz Lucidara. Tako su prigušeni detalji sve tužnijega sadržaja. Izranjao je, zapravo isparavao nevidljiviji sloj teksta, s mirisom ružica: o ljubavi, ljubavi i ljubavi; prijateljstvu, erosu i odanosti. (Gdje je isparilo milosrđe?)

Poslije lektire pravili smo, mali, male balone od sapunice i pratili ih;

gledali ih kako bježe od ulančavanja u slavi.

Svaki pojedinačno bio je „sunčev slavić ča...“, potom je nestajao u spektru.

Danas baloni od sapunice prigodno pjenušaju. Kadikad izdrže do izloga

s gumenim balonima gdje ćete u specijaliziranom dućanu, za svoje novce,

dobiti, ne bilo kakvu, nego standardiziranu iluziju koja bilježi istinu

o savršenstvu laži.... Je li to uopće guma?

Imaju još prednosti, ne venu, a kako konkuriraju najnježnijoj materiji,

„berite ruže djevojke“ u butigi s tugom gumenoga voća, svakako će istaknuti

vizualno siromaštvo zdravica.

Gumi-gumi pod nogama slavljenika. Neka se zaplete kralj Marc, bome i Tristan.

Baloni za ivente. U prosincu kažu „za advente“...

Govor novovjekih barbara: iventi, adventi, ventilacija, anywise.

Nije li to smijeh

Nije li to smijeh kralja Dade

Opetovano rasplamsan, prije toga prigušen,

Smijeh koji oslobađa prasak iznad Foruma

a pronose ga – odnekud zapusi, gotovo vjetar.

Smijeh kralja Dade odjekuje oslobođen višeznačnoga plavetnila.

Prolazim opčinjena dok mi ususret dolazi Kosovelova tintarnica*

Mimoilazimo se Tintarnica i ja

Naizgled neosjetljive jedna na drugu.

Forum je napućen prošlošću – bezvremenom i mitskom

 privremenom i bliskom

Dok se Tintarnica prelijeva jer kipi avangardnim koncentratima,

kipi uvarcima zaostalih off obrazaca obogaćenih proteinima,

ja se oprezno osvrćem...

Kod drugog iznenadnog susreta naklonimo se, Tintarnica i ja. Ona se lakše snalazi:

rotirajući oko sebe „otkantat“ će sonet (kao u crtiću) i nekako poskočiti u otklonu;

onda će me, pomičući se naprijed-nazad, okružiti ostavljajući tragove nejednakih

elipsica/solipsica

... i tko zna dokle bi napredovala da mi nije starije povijesti.

*   Kosovel, Srečko, slovenski pjesnik (Sežana, 18. 3. 1904–Tomaj, 27. 5. 1926)

Izgubljeno vrijeme

Izgubljeno vrijeme u Zagrebu neću nadoknaditi ni desetogodišnjim najintenzivnijim radom

Citiram jedan od „babulja“ Antona Aralice*. Kako je pisac manje-više nepoznat, odmah mu podmećem dvije štake za prepoznavanje. A. A. je hrvatski Danil Harms (možda Aldo Palaczeschi).

U potpisu „babulja“ o izgubljenom vremenu naveden je datum: – ubabuljeno u Viennu 1911. –

Želim izgovoriti, dva tri AAraličina „babulja“ bez otvaranja knjige, (smijući se, kao što sam ih i pročitala), no, ako ne izgovorim točno u dlaku ono što je napisano neće biti štete barem ne onakve kao „ići niz dlaku“ kojekome. Neće biti štete za što to: „točno u dlaku“ ili „točno niz dlaku“. Ma za svečani prolaz kroz pročišćene godišnjake gdje se podaci brzoga mapiranja još brže odbacuju, gdje ažurirane „crne liste“ preplavljuju živote.

Da bi crnu listu nadopunili odgovarajućim podacima moramo

 razvijati socijalnu inteligenciju.

... nije citat „babulja“ Antona Aralice.

Crne liste su najisplativiji vrijednosni papiri u Hrvata.

niti ovo nije citat „babulja“ Antona Aralice ali, kompromitira sličnošću stila.

„Zakoni bi bili zanimljiviji bez interpunkcije.“

Ovo jest citat jednoga od „babulja“ Antona Aralice.

„Najljepše naše umjetničko i političko djelo u Zagrebu je sablja bana Josipa Jelačića.“

Ovo je također samo takav„babulj“.

Zasad zatvaram knjigu Futurizam u Hrvatskoj (ne smijemo reklamirati izdavača) .

* 
Aralica, Anton, Antun (Zlarin, 1888– (?) 1914), hrvatski pisac i prevoditelj. Bio je jedan od predstavnika futurizma u Hrvatskoj.

U konhi žlice

Beštek od alpake za svaki dan, od srebra za nedjelju. Poslije pranja glancalo se – dok ne zablista zvuk večernjega zvona: u konhi žlice.

Silver spoon za sve gladne dane. Jelovnik: obavezno blitva: juha od blitve, štrudla blitnjača... (Ne kaže se štrudla nego štrudl skviči vodoriga u pozadini spuzla nekako sa saske katedrale, s mrtvom pticom od uha do uha. (Što ćemo onda s kvačicom na barbarskom slovu Š? Odčepiti slivnike.)

Sezona makrokozma počinje bobom. Predjelo; brza molitva zahvalnica nad stolom.

 - Prolog od ogrca i(li) slanutak zlatousti. Nema slijeda nego -mišan¨ca.- Gruda, od divjeg zeja iz zavjetrine, uz gomile.- Sve to okrunjeno motarom prebiranim uz stjenovitu obalu – već pofureno. Otuda, s druge strane stjenovite obale, kanjac za juhu u u kojoj plivaju petrusimul, gomolj selena, dvi glavice kapule, niska kapara i opet morem blagoslivljan, mlječni, jedan jedini listak mrižice – (drugo ime za motar). Onda hobotnica (kuhati u bronzinu s plutom, da omekša. -Kumpira uvik fali-.) Ne zaboraviti: odvojiti dva tri kraka oktopoda, narezati, i pomiješati sa začuđenom nevjestinski bijelom vlasuljom kojoj smo odstranili žarnjake... – za na salatu -

A kruh? Malo, ali obvezno, dobro čuvanoga brašna u koje se obilato dodaje „surogat“ od ručno mljevenog rogača u mirisno, mirisno, mrsno tijesto, na kraju ovjenčano srebrenom aureolom pepela. Nešto od toga, ako nije bilo brzoga ulova s mula, može zamijeniti slana srdela položena sred svetokruga kvasine nad uljem... Kakav je tek, poslije gladnoga stola, bio pobjednički ushit u onih koji su poderanih košulja, potni, osvajali kukanju.

 - Ku..in sin, odnija je pršut.-

* * * * * * * * *

 

Paradoks vremena naslikan poetskim kistom

Piše Darija Žilić

Domić, Lilijana (Ljiljana), hrvatska pjesnikinja, prozaistica i likovna kritičarka (Rijeka, 1952). Diplomirala na Pedagoškoj akademiji u Rijeci i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kritike i eseje iz područja likovnih umjetnosti počela objavljivati 1977. Godine 1991–95. vodila Galeriju Studentskoga centra u Zagrebu. Knjiga pjesama Zb(i)rka (1979) i knjiga kratkih proza Šest smrti Veronike Grabar (1984) postmodernističke su orijentacije. Formalno su zanimljive zbirke Platonov trokut (1992), u kojoj su objavljena tri sonetna vijenca, te njezin svojevrsni nastavak Disciplina cvijeća (2005), posvećena Vladimiru Nazoru. To su podaci o pjesnikinji koje nalazimo u Hrvatskoj enciklopediji, u njezinu mrežnom izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, 2021.

Tekst Carta canta najnoviji je pjesnički tekst Lilijane Domić, a dovršen je 2021. Razdijeljen je na više ulomaka. Ali knjiga nije kakvom se čini, naglašava autor pogovora pjesnik Ivan Rogić Nehajev. Pjevanja su ulomci, a njihovo „ulamanje“ ne implicira i zagovor njihova prava na potpunu samostalnost, a na štetu cjelovitosti Carte. Autorica je u tom pogledu jasna, piše Nehajev, Carta canta. „Vodoravna“ otvorenost teksta, ma koliko se on dalje širio, ne dopušta ni jednom ulomku posve iskočiti. Svaka je pjesma kao ulomak „između kotača i zaleta“, da pokrademo jedan autoričin stih iz rane pjesničke knjige jednostavna naslova: Zb(i)rka. Nehajev ističe i da je riječ o putopisnoj poemi, gdje su vrijeme, prostor i kretanje (autonomno) jedno.

U spjevu Carta canta, točnije u ulomcima koje objavljujemo, nalazimo zanimljive pjesme u prozi. Može se reći da pjesnikinja u njima kombinira metatekstualnost i organičko, eksfrastičnost i ludičnost. Ona se igra riječima, govorom, pričom, začudno spaja apstrakciju i konkretno, tradiciju i jezičnost. I kao da prati ulančavanje slova u riječi, očuđuje povezivanjem naizgled disparatnog – fibule, jezik, obroci: „u točnosti slova ulančan do fibule uz novellete o nasljeđu“. Promatrajući slike, pokaznice na oltaru, rezonantne kutije i ornatuse, Lilijana Domić imaginira, donosi opise cvjetnih polulopti, krivulje anđeoskog krila, povezuje smrt i život: „buketi će potom postati grobni humci“, govori o nasljeđu i tradiciji i pravu. No te pjesme itekako progovaraju o ženi, o kćerima koje se moraju odreći očeva imena, istražuje „podrugljive riječi uglavnom u ženskom rodu“ koje plutaju u narječjima slavenskog Sredozemlja.

Riječi lascivna značenja, kletve upućene ženi i na kraju čuđenje same autorice: „Čudim se riječima, kao bićerinima iz tinela, bešteku u antikvarijatu“. Pjesnikinja je također intertekstualna, referira se na knjige, mitove, piše i o vizualnom siromaštvu, avangardnim koncentratima, zapitana je oko nestanka milosrđa. U pjesmama je prošlost, i bezvremena i mitska koja se rotira, u cikličnom vremenu. Prijelazi, šavovi kojima spaja višeznačnost i ono infantilno, kao u crtiću, lakoća i „otkantavanja“, savršena eufonija, to su oznake autoričine poetike. Posebno izdvajam pjesmu/ulomak Izgubljeno vrijeme, u kojem Lilijana Domić podsjeća na već zaboravljena Antona Aralicu, hrvatskoga pisca i prevoditelja, jednog od predstavnika futurizma u Hrvatskoj. U toj gorko satiričnoj pjesmi o „ubabuljenosti“ ocrtava se sav paradoks vremena crnih listi i gušenja avangarde. Domićeva povezuje nisko i visoko mimetsko, njezine pjesme nikad ne prelaze u visokoparnost, uvijek je prisutna ironija i odmak, bijeg u ovozemaljsko: „sezona makrokozma počinje bobom“. Koristeći brojne riječi iz koinea, čakavštinu, neologizme, anticitate i igre riječima, autorica stvara paundovski spjev koji očarava ikoničnošću i misaonošću, jer riječ je o pjesmama koje poetski iznova ispisuju hrvatsku poetsku tradiciju, a uz to uvlače svojom uvjerljivošću u riječi-slike koje je poetskim kistom odlično oslikala izvrsna pjesnikinja Lilijana Domić. 

Darija Žilić