Đavo u tebi, Nikola

Sunce salijeva željezo na njena leđa, tako se Kati učini kad podne udari po čelu usred kukuruzišta. Nema pauze ni za jelo, jedva namoli da dvaput ode vidjeti djecu. Kad je dugo nema, mali sam dođe do polja i viče da bi cike pa se mora s njim skrivati po kuruzima. Zna da im nije pravo, ni ona ni on, ni njeno dojenje, ni što su im susjedi. Zna da prijeko gledaju na sirotinju i svoju djecu puštaju da gladna zavijaju dok se ne naviknu na red. Ona ne može tako, kud im je ćaća lud, da ih još i ona maltretira, pa popušta i previše, penju joj se po glavi. Malu je isto dojila dok nije skoro četiri godine imala, ali neka ih. Grijeh je na djecu. Nikola barem njih ne dira, a i zna da bi ga priklala dok pijan spava da ih samo pipne. Mali ima već tri godine, ali ona dođe da ga podoji. Kad nema brašna jer Nikola zapije, ode susjedima cijeli dan na njivu, kopati ili u ljeto brati kuruze. Cijeli dan je u polju, zamoli samo da se vrati da podoji, a on je otprati do njive pa sam uprti put pod noge kući. Sestra mu je starija. Pametna glava, već piše slova. Kata ostavi njoj varivo da kuha. Kad dođe podojiti maloga, napravi zapršku da pojedu. Kata ne jede s njima, samo uzme komad kruha i zamota pod pregaču, da joj ne zamjere što je dugo nema. Koliko sati kopanja, toliko šaka brašna.

*

Zemlja je stroga. Njena grbava leđa ponekad podnesu Katine korake, a ponekad se njena hirovitost obruši na gladna usta. Nema kiše, pa nema. Već mjesecima baka polja navodnjava svojim rukama. Nosi s jezera kantu po kantu. Svaki dan. Pola sata do šume po dvije kante vode. Malo zalije grah. Malo mahune. Krumpir. Najviše će trebati krumpira.

Nikola će skoro s vlaka. Još nije okopala, previše je boli noga. Ne možeš vragu pobjeći. Vrati ona, ali manja je pa se ne može obraniti. Vrag natjerava i Stevinu malu kad je kod kuće da kopa, a samo što rodila nije. Znoj joj natapa tanku opravu. Tijelo cijelo upada u čizme. Vruće je, ali mora radi zmija. Baš je ove godine našla cijelo leglo odmah kraj bašte. Nečista posla.

Umor je trebalo liječiti vodom, ali kad bi Kata došla tako znojna i umorna, a Nikola vidio da ide pod vodu, stao bi pred nju onako pijan i uhvatio prvo što bi našao. Kurva se, što će bit drugo, za koga bi se inače prala. Koprcala se kao uhvaćena riba. Vratila bi ona, ali nije puno mogla. Na kraju bi se tijelo predalo. Plavjelo. Voda bi otjecala pod zemljina rebra. Vrištala je voda u njenom tijelu dok je ona šutjela. Katina voda govorila je samo zemlji.

Đavo u tebi, Nikola.

*

Kad su u kuću salili betonski pod, Kata je dugo stajala pred vratima vičući da joj ne daju ući u njenu kuću. Preko njenog praga, u njenim čizmama, jedinim koje je imala. Zajapurila se, sjela ispred ulaza i plakala.

Njeno sitno zdepasto tijelo treslo se u jecajima. Stevina žena svako je malo izlazila i tražila je da skine čizme. Tih dana se i bašta đubrila. Kata je jecala, pa se derala. Sjela na prag. Nitko neće njoj braniti ući u njenu kuću. Sramota. Ali sad je tu pravi pod. Linoleum. Sad je tu i malo dijete. Ne mogu više kokoši hodati po kući. One su šetale po zemljanom podu, a baba bi im nabacala kukuruza. Tu im je zimi bilo toplo. Baba im je tepala, voljela ih kao djecu. Na toj je zemlji rodila, na toj je zemlji krvarila nekoliko puta. Dva živa djeteta, tri mrtva i mnogo krvi o kojoj se ne priča. Zemlja je trpjela s njom, zemlja je znala da je djecu teško prehraniti, da su muževi rasipni, da maternica očvrsne na kuke igala s vremenom, zemlja je odgurivala njene korake, koliko i ona zemljine. Zemlja se nije mogla oprati od tuge, tijesne tuge koja se s vlagom hvatala na zidove.

*

Onda je zaratilo. Iz dvije sobe došli u dvije sobe. Ali tamo se barem imalo što jesti, misli Kata, a ova budala je išla na posao i nije imala koga natjeravati. Đavo u tebi, Nikola, viče otkako se ustane. A taj đavo izlazio je i vrebao kao kobac kokoši kad nisu bili spremni. Vrati se pijan pa pobaca tanjure i šalice. A rat, nema se otkuda, a on sve zapije. Steva na bojištu, ova budala kod kuće, i njih dvije s dva mala djeteta. Dva mala miša kao nekad babina. Drže joj se za kutu, sakriju se iza nje dok Nikola razbija. Lonci i tanjuri su u sobi gdje spavaju baba i đed, tu je i mala peć na kojoj se kuha. Peć gori i ljeti jer se ispeći kruh i skuhati mora, makar prežgane juhe.

*

Kad su došli prvi put, Nikola je pijan spavao. I drugi put. I treći. I neka, rekla bi Kata, ubio bi je inače, i nju i dijete. Plavjela je u početku Kata dok ju je branila, ali tijela su razbijala tijela. Kad bi završili s njom, Kata joj je glavu držala u krilu i satima s njom plakala, a onda je prala. Voda, pa rakija. Kad je Mara opet postala tihi sanduk drugog tijela, Steva je već redovito svraćao s bojišta. Tijelo će uvijek razbijati tijelo, znala je Kata i da dijete koje je rat sakrio pod ženinu haljinu ipak jest samo dijete. Oko babino, tepala bi joj baba, od svih, ti si najviše na mene nalik.

*

Mala odrezala kosu. Sakrila iza ormara. Viče da je đed. Vrag u tebi, Nikola. Zna baba da nije Nikola, da mu se mala sveti jer ju je vukao za kosu kad je zadnji put bio pijan pa našla negdje škare, odrezala i sakrila iza ormara. Kata sakriva malu iza sebe dok Nikola udara. Kad prestane, namaže im objema modrice pa izljubi. Oko babino, tepa Kata.

*

Kad god bi im Kata prilazila, razbježali bi se. Smrdjela je na mokraću i znoj. Kada bi nešto trebala potpisati, prst bi umočila u tintu i stavila svoj otisak prsta na papir. Cijela Kata tako bi stala u jedan otisak prsta. Nitko se više nije sjećao da je ikada imala zube, samo prazninu koja je disala iza usta kada bi ih otvorila pa ih, da to veliko ništa ne izlazi često, nije ni otvarala.

Baba smrdi, vikali bi. Neće djeca da jede s njima. Pa joj je Mara nosila u sobičak zdjelu s hranom i čašom vode. Kad bi završila, došla bi pred vrata dnevne sobe. Podignula rukom tanjur i šolju. Završila je. Mara bi to uzela. Ona bi ostala s druge strane vrata. Gledala. Nosila šolju svaka dva sata i samo govorila zeru vode, Marija. Njeno sitno, okruglo tijelo skrivalo se pod naslagama odjeće. Glava je bila sakrivena u rubac ispod kojeg je ponegdje stršao čuperak kose. Kata je rijetko, ako ikad, skidala slojeve odjeće da bi se okupala. Čak ni kada su iz kućerka s dvije sobe preselili u veću kuću i dobili kupaonicu. Čak ni kad je Nikolu spremila pod zemlju.

Đavo došao po svoje, rekla je Kata kad ga je hladnog ujutro dodirnula i pozvala sina.

*

Zavezana satima viče. Da je puste, odvežu, vrag ih sve odnio. Mala, daj me ti odveži. Ali djeca stoje na vratima i gledaju tijelo koje se trga. Onda ide Mara s lavorom. Skida joj prvo vrećicu sa stomaka u koju ulazi sve ono što treba izaći iz nje. Briše okrugli otvor kojim završava debelo crijevo. Rana više i nije rana, sad je samo naborana šupljina. Mrak oko kojega je stara, bijela, naborana koža. Potom ide vrećica. Ljepilo je drži. Kata je nekad potrga sa sebe pa cijeli krevet zalijepi govnima.

Pustite me van, viče. Oko babino, ne budi bar ti goropadna.

Mrak se slijeva niz nju dok je Mara skida do gola. Gola je i glava. Ošišana kao što je sebe unuka kao mala ošišala. Rubac mi makar stavi, plače. Kad je presvlači, majka je podigne kao maleno dijete.

Prvo je otišao Steva, a Kata se u sebe sasula nakon par dana.

Sanjam je, priča Mara susjedima, svaku noć je sanjam, pruža prema meni ruke.

Vode mi daj, Maro, samo zeru vode.