Angažman, provokativnost i stav

Ljubitelji ambicioznih dokumentaraca i na ovogodišnjem su ZagrebDoxu mogli uživati u velikom broju intrigantnih, provokativnih i angažiranih ostvarenja, u Međunarodnoj i Regionalnoj konkurenciji kao najvažnijim programima podjednako kao i u popratnim programima. Autorice i autori izabranih filmova na promišljene su se i artikulirane načine bavili aktualnim i uglavnom nelagodnim temama i pričama iz svih krajeva svijeta. Ne samo zanimljivim sudbinama pojedinaca i čitavih obitelji, pričama koje su često prožete  traumama i neuralgičnim mjestima u širim društvenim kontekstima, koja kako i sami svjedočimo tijekom posljednjih nekoliko godina bujaju na svim meridijanima i paralelama. I na netom održanu festivalu prikazani su filmovi autorica i autora koji su se fokusirali na određena zbivanja nerijetko a možda i najčešće obilježena politikom i ideologijom, da bi u autorskim obradama ponekad bila tretirana na subverzivne načine.

Glavna festivalska nagrada Veliki pečat dodijeljena je krajnje nelagodnu naslovu Manifest Angie Vinchito / Snimio Samir CeriĆ KovaČeviĆ

Stravično svjedočanstvo
o ruskom društvu

Veliki pečat u Međunarodnom programu posve zasluženo dodijeljen je krajnje nelagodnu naslovu Manifest autorice Angie Vinchito, found-footage-dokumentarcu koncipiranu kao niz isječaka snimaka koje su na YouTubeu i platformu Telegram postavili ruski adolescenti i tinejdžeri. Kolaž počinje naizgled posve benigno, maloljetnicama i njihovim vršnjacima koji se snježnih zimskih jutara bude i pripremaju za odlaske u školu, i gledatelj isprva ne može ni naslutiti kakvi užasi slijede. Autorica promišljenim gradiranjem nelagodnih vinjeta kreira dramski kompaktnu cjelinu, pa promatrača najprije šokira brutalnost kojom se neki učitelji i nastavnice odnose prema djeci, koju ponekad i krvnički mlate i u razredu i na školskim hodnicima. I djeca su nerijetko neodgojena i gruba, pa neki od njih maskirani poput terorista upadnu u razred i kolege odvuku s nastave. No sve je to tek obična kamilica prema onom što uslijedi, a to su autentične snimke terorističkog napada dvoje učenika jedne škole, koji naoružani upadnu u zgradu te počnu ubijati nastavnički kadar i svoje vršnjakinje i vršnjake. Snimke nalik onima iz gimnazije Columbine u Coloradu ili s norveškog otoka Utøya doslovce lede krv u žilama, jer djeca mobitelima bilježe i ubijanje vatrenim oružjem i padanja ljudi kroz prozor u smrt. A sve kulminaciju doživi kad poremećene mlade ubojice u završnici svode račune o pokolju, da bi naposljetku i sami počinili suicide. Prethodno nagrađen na glasovitom festivalu IDFA u Amsterdamu te na ZagrebDoxu ovjenčan i nagradom Movies That Matter za film koji na najbolji način promiče ljudska prava, Manifest je stravično svjedočanstvo o ruskom društvu i jednom vremenu, o dekadenciji jedne zajednice i šire civilizacije, a pesimizam i nepodnošljiva nehumanost u njemu gledatelje navode i na pomisao o skorom neizbježnom kraju te civilizacije.

Publika na otvaranju ZagrebDoxa / Snimio Julien Duval

Veliki pečat u Regionalnoj konkurenciji pripao je radu Van prostora i vremena uglednog austrijskog dokumentarista Nikolausa Geyrhaltera, među ostalim autora filmova Kruh naš svagdašnji, 7915 km i Homo sapiens, koje je publika ZagrebDoxa imala prilike gledati unatrag dvadesetak godina. I u novom ostvarenju on slijedi svoj uobičajeni izvedbeni pristup, epizodično komponiranje glavnom temom međusobno povezana niza događaja u različitim predjelima svijeta.

Goruća ekološka tema

Glavna tema ovaj put je gomilanje otpada i njegovo zbrinjavanje, preciznije različiti načini zbrinjavanja, od klasičnog odvoza kamionom, koji žičara prenosi preko idiličnih snijegom prekrivenih kuća u švicarskim planinama, preko usitnjavanja i spaljivanja u Grčkoj i Albaniji do prikupljanja u pustinji Nevade, nakon velikog koncerta na otvorenom. Autor pedantno bilježi različite načine i sve faze, ponekad je i nenametljivo duhovit, istodobno je i distanciran i neposredan, a realističan je prikaz estetiziran i gotovo poetičan. Lako je složiti se s objašnjenjem žirija da je riječ o najaktualnijoj temi našeg vremena koja zahtijeva hitno rješenje, no potpisani kritičar ipak je dojma da su u Regionalnoj konkurenciji prikazani filmovi koji emotivnošću i intrigantnošću ipak nadvisuju ovaj.

Primjerice, izvrstan dokumentarac Dezerteri, diplomski rad Damira Markovine na studiju filmske i TV-režije na ADU. Posrijedi je epistolarni dokumentarac u kojem je priča ispripovijedana u obliku čitanja pisama i razglednica autorovih gimnazijskih kolegica i prijatelja iz prijeratnog Mostara. U žarištu je generacija redateljevih vršnjaka koje je rat iz Mostara 1992. i 1993. raselio diljem svijeta, od Londona i Istanbula do grada u Švedskoj i talijanskog ljetovališta Lido di Jesolo. Razglednice i pisma ne čitaju njihove stvarne autorice i autori, nego osobe raseljene i izbjegle s područja Bosne i Hercegovine tijekom rata, od 1992. do 1995, među inima i književnik Marko Tomaš. Te su osobe u ratu proživjele iste sudbine kao i stvarni autori, a Markovina je uspio postići da se kombinacijom slike i glasova u offu ostvari djelo jasne narativne niti i glatke naracije. Korespondencija je stizala njemu, no on je sebe u filmu tendenciozno potisnuo u drugi plan. Formalno je prisutan, kao onaj tko je primio ta pisma i razglednice, no u filmu ga vidimo tek u nekoliko kadrova, s leđa, iz daljine i u polumraku, te na nekoliko zajedničkih fotografija iz onog vremena. Arhivski materijal sastoji se od razglednica, fotografija i kratkih filmskih isječaka iz autorovih gimnazijskih dana i razdoblja prije rata, a današnji su materijal snimke mostarskih ulica i Neretve, ali i razrušenih zgrada te opustošenih nekadašnjih industrijskih, poslovnih i stambenih prostora. Na starim razglednicama Mostara prikazane su nekadašnje atraktivne gradske vedute, no one od početka bivaju zacrnjivane sve intenzivnije, sve do pred kraj, kad čitava razglednica sa starim Hajrudinovim mostom bude potpuno zacrnjena. U filmu posvećenu svima koji bježe zacrnjuju se i razglednice Londona, Istanbula…, a za animaciju je zaslužan sisački umjetnik Marko Tadić.

O rastućoj militarizaciji

Malim pečatom za najbolji kratki film apsolutno zasluženo ovjenčan je dokumentarno-eksperimentalni Horror vacui Borisa Poljaka. Naslov sugerira strah od otvorenog prostora, no ono što gledamo budi upravo suprotno, strah od ispunjenog prostora. Osobito ako taj prostor ispunjava vojska, od američkog nosača zrakoplova preko britanske kraljevske vojske koja jašući na konjima prolazi na nekoj svečanosti, do vojnika koji bi mogli pripadati francuskoj vojsci na nekom skupu. Film je odgovor na aktualnu situaciju s rastućom militarizacijom u čitavom svijetu, a u njemu spokoj donosi upravo prazni prostor iz naslova, s kadrovima površine mora na kojoj plivaju galebovi, ili pred kraj u sekvenci ceste na kojoj automobil jednoga ljetnog dana ispunjena jarom zahvaljujući tehnici snimanja kao da nestaje.