Ženska polovica obiteljske povijesti

Svoj treći roman, Ljeta s Marijom, Olja Savičević Ivančević započinje opisom „ženskoga kružoka“ kao središnjega dijela obiteljskih okupljanja za praznike, nedjelje i rođendane. Kad bi im nakon ručka muškarci nestali s vidika, započela bi usmena kućna povijest, otvoreno iznošenje neugodnih istina, koje su se uglavnom odnosile na muževe, sinove, očeve i braću. U porodici je, u nekoliko generacija, najčešće ime bilo Marija; u romanu ih je čak pet (nosivih likova), a čitatelj ih može razlikovati po izvedenicama toga osnovnog imena: Marijeta, Meri, Maša, Marijola i Mara. U razdoblju od jednog stoljeća (1921 – 2021) u kojem se zbiva radnja romana, žene su – dotad stoljećima nevidljive u društvenom životu – doživjele goleme promjene.

Prema autoričinim riječima, u Ljetima s Marijom posrijedi su intimne priče pet pripadnica različitih generacija jedne obitelji, neki ključni događaji iz njihova života. U naslovnoj sintagmi romana ime je u jednini, svih pet junakinja na neki su način Marija jer su im sudbine prepletene i međusobno uvjetovane, a istodobno su kao likovi jasno individualizirane, različite. Sve su priče, naglašava spisateljica, zasnovane na stvarnim događajima: željela je napisati univerzalnu priču o mediteransko-balkanskom prostoru (koja bi se čitala kao fikcijska proza) – o „obiteljima koje nisu bile politički ni podobne ni poželjne“. Pritom napominje da sama dolazi iz takve obitelji, dakle s iskustvom teške sudbine iz prve ruke; „ali kad se dogodi višak sudbine, a to su slučajevi kad životne okolnosti, društvene situacije potpuno uvjetuju živote ljudi, kad im uđu u kuće, postelje, kuhinje, ispreturaju privatni život, onda je od tog viška sudbine moguće napraviti priču“. Problem koji pritom valja riješiti – rekonstruirati stvarne sudbine u uvjerljiv fikcijski tekst iz prikupljenih pisama, privatnih dokumenata, fotografija, novinskih i časopisnih članaka – nije ni jednostavan ni lagan. Tomu autorica dodaje i već spomenute priče pa i tračeve koji su se čuli u „ženskom kružoku“ i koji su se kao suvremeni mitovi i legende ili upute za život tamo prenosili sa ženskog koljena na koljeno. Kao vrijedan izvor u stvaranju romana autorica spominje i razgovore s majkom, smatrajući je „u neku ruku“ koautoricom. Cijeli je taj kompleks spisateljica uspješno riješila i literarno uvjerljivo integrirala u tekst.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022.

Na prvi pogled Ljeta s Marijom žanrovski se čine kao porodični roman, ali već je sama autorica u intervjuu upozorila na specifičan ustroj ove svoje proze. Najprije, roman je relativno kratak (168 str.), pogotovo usporedimo li ga s nekim klasičnim djelima toga žanra; potom, zbivanja nisu uzročno-posljedično povezana ni vremenski poredana, pa čitatelju koji bi želio isploviti iz sižea i slijediti tanku fabularnu nit romana, prije svega u vremenskom smislu, kao orijentir mogu poslužiti godine upisane ispod naslovā poglavljā koje upućuju na vrijeme u kojem se zbiva radnja u tom segmentu teksta. Smisao je takva vremenskog diskontinuiteta između poglavlja vjerojatno taj da pojača čitateljevu budnost i usredotočenost na tekst. Prvi dio romana, Ljetni praznici, obujmom je njegov temeljni dio, i može se čitati i kao zbirka kratkih priča, jer su posrijedi formalno zaokružene cjeline u kojima je opisan neki važan događaj iz života pojedinih protagonistica.

U skladu sa svojom narativnom strategijom spisateljica tekst ne počinje dvadesetim godinama 19. stoljeća, što je donja vremenska granica romana, nego 1986. godinom, koja je bliže njegovoj završnici, i uvodi lik trinaestogodišnje djevojčice Marijole, autoričine dvojnice. Ona se pridružuje „ženskom kružoku“, sluša sa zanimanjem priče žena iz njihova života; sama je pak premlada da bi imala neku vlastitu priču, ali osjeća pjesnički nagon, što će joj pomoći da se pridruži „kružoku“. Tada je kod oca otkrila knjigu Rodoslovni i drugi odnosi, koja će izazvati burnu reakciju jedne rođakinje i pokazati koliko je jugoslavensko društvo još potkraj 20. stoljeća patrijarhalno. U tom se rodoslovlju pratila vrlo razgranata muška linija, i prekidala se sa ženskim imenima, koje su kao žene bile su izbrisane iz povijesti, ne samo one obiteljske nego i iz povijesti općenito. Autorici je ta knjiga bila jedan od važnih motiva da se prihvati rekonstruiranja života svojih pretkinja i oblikuje privatnu žensku povijest obitelji, onu polovicu rodoslovlja koja joj je nedostajala.

Zagledajući u sudbine tih kćeri, majki, sestara, žena, ljubavnica, u njihove međusobne odnose, u patnje i strahove, u rijetke radosne trenutke, Olja Savičević Ivančević ispričala je neispričane priče i bacila svjetlo na zatamnjene dijelove obiteljskih sudbina pokazavši da se ta povijest s dolaskom novih generacija mijenjala, a sad se mijenja još brže. Indikativan je u tom smislu odnos Marijole i njezine kćeri, srednjoškolke Mare, predstavnice najnovije generacije, kojoj nasmijano lice na laptopu prijateljice iz Kanade „znači još puno više nego prababe, pratete i svi rođaci i rodice u drugom i trećem koljenu“. A što se tiče bugenvilije (simbol obiteljskog stabla) koja raste uz Marijolinu kuću i koju su gotovo prepilili domaći huligani, nije jasno hoće li preživjeti, ali nade ima. Ljeta s Marijom najbolja je prozna knjiga Olje Savičević Ivančević.