Zanosna poezija jakih emocija

Poeziju treba nasušno čitati, gutati nemilice, na dnevnoj bazi, uz onih obaveznih nekoliko čaša vode. Uvijek kad mi se neko pjesništvo svidi, zavidim prevoditeljima, kao sad Lori Tomaš na tom ulasku u srž teksta. Čini mi se sladostrašćem prevoditi dobru poeziju, naravno uza sve porođajne muke, jer na kraju, ako je prisutno znanje i talent, i prevoditelj postane sustvaratelj, supjesnik. Kod prijevodne poezije nikad ne postoji jedan pjesnik.

Za Oceana Vuonga (Saigon, 1988) kaže se da je talentirani mladi pjesnik koji udahnjuje nov život poeziji 21. stoljeća. Nov zamah poeziji na engleskom daje čovjek koji je u taj jezik došao kao imigrant. Usvojio ga je s jedanaest, tih krhkih godina, kao prvi u obitelji koji je uopće naučio čitati i pisati. Prvu zbirku pjesama, Noćno nebo s izlaznim ranama, objavio je sa svojih dvadeset i osam. Mnogi su se čudili njezinoj snazi, no Vuong je već bio poznat kao uzbudljivi novi pjesnik čitateljima časopisa American Poetry Review, Gulf Coast, The New Yorker i The Poetry Review. Zbirka je osvojila nagradu Whiting 2016, kao i uglednu nagradu T. S. Eliot.

Izd. Hena com, Zagreb, 2023.
S engleskoga prevela Lora Tomaš

Vuongovo pjesništvo, sofisticirano i ekspresivno, takvo je da se pri govoru o njemu nameću emotivni opisi, jer tako na čitatelja djeluje. Njegova iskrenost razoružava, a način na koji ispisuje bol jezikom, osobnu i povijesnu, dojmljiv je i dirljiv. Kritike njegove poezije pune su komentara poput – to je poezija koja oduzima dah ili od njegovih stihova jednostavno drhtite. Svaka riječ gradi minucioznu sliku koja se urezuje u čitatelja. Piše o velikim temama imigracije, rata, obitelji, romantike, sjećanja, tuge, seksualnosti i melankolije. No velike teme nije odabrao on sam, one su odabrale njega. On je pisac takve biografije koja nam dokazuje da je život najbolji pisac. Vuongova životna priča počinje dvije generacije prije njegova rođenja, kada je njegov djed Amerikanac iz Michigana, koji je želio biti Miles Davis, poslan kao pripadnik američke mornarice, s trubom u ruksaku, u Vijetnam. Tamo se zaljubio u Vijetnamku, nepismenu djevojku s rižinih polja. Plod njihove ljubavi bile su tri kćeri, no kad je njegov djed odlučio posjetiti svoju obitelj u SAD-u, dogodio se pad Saigona i povratak mu je bio onemogućen. Njegova baka ostala je sama i bojala se da će je optužiti kao izdajicu, te je svoje tri djevojčice, u namjeri da ih spasi, smjestila u tri različita sirotišta, tim više jer je tamo, u jeku humanitarne krize, bilo hrane. U vrijeme kada se obitelj ponovno okupila njegova je majka bila odrasla. Rodila je Oceana kada je imala osamnaest godina i ubrzo je kao osoba mješovite rase, koja je prema vijetnamskom zakonu radila ilegalno, morala otići iz zemlje. Cijela je obitelj evakuirana na Filipine da bi nakon osam mjeseci u limbu bili premješteni u SAD, gdje je Vuongov otac ubrzo netragom nestao. U Americi je njegova obitelj živjela u jednosobnom stanu. Nisu imali ni televizor, ni radio, nitko nije znao čitati, ni na jednom jeziku, pa su pričali priče. Nakon večere svi bi se okupili oko bake, a ona bi zatvorila oči i pripovijedala. Vuong piše ne bi li odao počast tim sjećanjima. Budući da je jedina pismena osoba u obitelji, piše obiteljsku povijest kako bi te priče održao na životu.

Iako je Vuong u Americi izgubio oca, vratio je djeda, koji je tada bio oženjen sveučilišnom profesoricom i živio na Floridi. Tako je iz doma s trima nepismenim ženama došao u djedov stan prepun knjiga. Bilo je to toliko moćno iskustvo za njega, da je poželio saznati što u njima piše. Nakon što je diplomirao, živio je u jeftinom njujorškom stanu i niz dugačak hodnik lijepio je pjesme slažući ih u različite nizove. Gledao ih kako rastu, počinju dobivati značenje. Kad je sastavio rukopis, poslao ga je na natječaj čije propozicije nalažu obavezno obrazloženje odbijanja svakom sudioniku. Pomislio je da će s odbijenicom dobiti savjete za bolje ideje. Umjesto toga, od izdavača iz Seattlea dobio je ponudu da objavi knjigu.

Snažno je i zanosno njegovo pjesništvo jakih emocija koje je teško staviti u bilo koju kritičarsku „ladicu“. I narativno i lirsko i kontemplativno i erotično. Vuong opisuje obiteljsku povijest slikovito detaljnim i nedvosmisleno melodramatičnim terminima te uvlači u igru i grčki mit. U zbirci punoj potrage za ocem on poseže u zapadnu mitologiju ispunjenu očevima. Osjećaj praznine opipljiv je u mnogima od 35 pjesama u zbirci dok Vuong zamišlja razloge zašto njegov otac nije bio dio njegova života, kao i moguće susrete s njim.

Neke od pjesama dotiču se iskustva vijetnamskih izbjeglica, traume vijetnamskog rata, a tematizirao je napad 11. rujna te svoje iskustvo tog dana. Upada u oči njegov izoštren osjećaj za jezik i njegovu strukturu. Hrabro eksperimentira i s formom, jezikom, piše pjesmu koristeći se samo bilješkama, ostavljajući stranicu praznom sa sitnim brojkama fusnota, na za bilješke uobičajenim mjestima, na dnu stranice. Ta dosjetka nije sama sebi svrhom, pjesma je to o ubojstvu jednog para koju nećete zaboraviti.

Među najdirljivijim pjesmama jest pjesma o majci koja radi u salonu za uljepšavanje i zna samo prva tri slova abecede. Ocean Vuong objavio je prošle godine i drugu zbirku pjesama, s majkom u naslovu, Time Is a Mother, koju bismo rado vidjeli u hrvatskom izdanju. Najbolje od svega, priznat će Vuong novinarima, jest to da je majci kupio kuću. Uvijek je željela vrt, i dobila ga je zahvaljujući poeziji.