Vukovi između baštine i održivog stočarstva

Hrvatska je danas jedno od rijetkih očuvanih staništa vukova u Europi. Prema podacima Državnog zavoda za zaštitu prirode, vukovi nastanjuju prostor Gorskog kotara, Like i Dalmacije, s povremenim pojavama u okolnim županijama. Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima oko dvadeset tisuća vukova, što je velik broj nakon gotovo sustavna istrebljivanja na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Sivi vuk strogo je zaštićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirode i Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama. Zakonom su zabranjeni svi oblici namjerna hvatanja ili ubijanja, namjerno uznemiravanje, posebno u vrijeme parenja i podizanja mladih te oštećivanje ili uništavanje područja za razmnožavanje ili odmaranje vuka kao strogo zaštićene vrste.

Malo je životinja koje zaokupljaju ljudsku maštu poput vuka. Tisućama godina vuk nas je fascinirao, plašio i privlačio. Možda zato što postoji dio nas koji se identificira s tim divljim, neukroćenim duhom koji vidimo u vuku. Neosporni simbol šume, vuk je uvijek bio u kolektivnoj mašti svih drevnih civilizacija. Njegova simbolika ima dihotomni aspekt jer mu se oduvijek divilo zbog njegova ponosa, uredne društvene hijerarhije i discipline zapovjedništva. Ali vuk je također promatran sa sumnjom i strahom, u vučjoj prirodi – zbog noćnih krađa i uništavanja stada, baštine i bogatstva – čovjek davnine vidio je demonski aspekt.

Sivi vuk, simbol hrvatskog krša, zakonom je zaštićena životinja koja se ne smije ubijati ili hvatati / Izvor Pixabay

Kako je vuk došao na loš glas

Vuk se ističe u mitovima i legendama iz mnogih sjevernoameričkih i europskih kultura, kao i iz drugih mjesta diljem svijeta. Vukovi su danas došli na prilično loš glas. Tijekom proteklih nekoliko stoljeća Europljani su sustavno uništavali mnoge vučje čopore koji su postojali i napredovali diljem europskog kontinenta. Vukovi su imali golem učinak na slavensku populaciju, otuda i sve legende o vukodlacima. U doba ranoga kršćanstva ta se vjera proširila na europske zemlje, ali se ipak i dalje zabranjivalo jesti vučje meso jer se vjerovalo da ćete nakon toga postati vukodlaci. Vuk je uvijek bio povezan s karakterom „stranca“, nikad nije bio kadar živjeti s ljudima. Rani kršćani vidjeli su ga kao psa đavla, onaj koji je posjedovao Mračnu šumu, gdje vladaju vukovi. Slavenski pogani povezivali su vuka sa slavenskim božanstvom Velesom i kao takav bio je simbol divlje netaknute prirode, dok su seljani tu životinju poštovali, uglavnom iz straha.

Unatoč dugoj povijesti neprijateljskih odnosa vuka i čovjeka, Hrvatska je zemlja u kojoj se vuk nalazi duboko u etnografskoj baštini, osobito u dinarskom području. Vuk je oduvijek u ljudima izazivao podvojene osjećaje, od mržnje do strahopoštovanja, pa je u nekim krajevima vuk postao veliki neprijatelj čovjeka, dok se u nekim krajevima svijeta između čovjeka i vuka stvorila kohabitacija koja je jako dobro funkcionirala.

Tko se boji vuka još?

Hrvatska su prirodoznanstvena istraživanja o vuku mnogobrojna, no podjednako su važne društveno-povijesne značajke vuka u našoj zemlji. Vuk je sastavni dio kulturne baštine dinarske Hrvatske, podjednako u pozitivnom i negativnom vidu. Baština u obliku priča, legendi i narodnih običaja o vuku i s vukom nezaobilazan je dio lokalnoj identiteta. Iako je teško odgovoriti na slavno pitanje tko se boji vuka još, arhetipsko viđenje vuka u snijegu gorske Hrvatske goni strah ukorijenjen u dječjim pričama germanskoga podrijetla, poput Crvenkapice ili Vuka i sedam kozlića. Koliko god strašan bio, stanovnici gorske Hrvatske oduvijek su fascinirani tom životinjom. Ne samo da Vila Velebita pozdravlja u svojoj gorici vuka, nego su vučarski običaji vodili i maskiranju u vuka baš kako je to prikazano u slavnom filmu Vuk samotnjak.

Diljem Hrvatske imena naselja govore o postojanu suživotu s vukovima. Osim što jedna od teorija govori da je ime Lika grčkog porijekla i znači zemlja vukova (od grčkog lykos – vuk), među poznatijim su nazivljem Učka (Vučka), Vučedol, Vukovar, Vučnik, Vukova Gorica, Vučipolje. Tradicionalno stočarstvo i ruralna arhitektura uzima u obzir okruženost vukovima. Torovi i pastirski stanovi, načini zaštite stoke, uzgoj lovačkih i pastirskih pasa dio su kulturnog krajolika. Običaj u selima bio je da se ubijen ili mrtav vuk priveže uz kolac i tako nosi po selu, a lovac se nagrađuje. Vukovi su bili i dio svatovskog obreda. Tijekom prve bračne noći momci bi zavijali oko kuće kao vukovi, dok ih ne pozovu na jelo i piće. U Gorskom kotaru održava se do danas običaj pesniki, gdje se ljudi za vrijeme karnevala preodijevaju u vukove kako bi izgnali zimu i s njom povezane divlje životinje.

Muka za stočare

Koliko je povijesno postojala određena simbioza između vukova i stočara, pa su se tu nalazili i brojni pozitivni učinci za okoliš, danas je ta simbioza donekle narušena. Stočara ima sve manje, a vukovi se barem održavaju u određenom broju, pa su štete od vučjih napada sve vidljivije. Osim toga, Veterinarski fakultet je 2018. proveo istraživanje koje pokazuje da je oko deset posto vukova zapravo križano s psima. Križanje vukova i pasa jedna je od glavnih prijetnji očuvanju vukova jer se miješanjem i introgresijom gena domaćih životinja mogu narušiti lokalne prilagodbe te tako ugroziti dugoročni opstanak populacija vukova u prirodi. No oni se nalaze blizu ljudskih naseobina i češće napadaju stoku.

Godinama su stočari iznosili svoju muku, a Ministarstvo poljoprivrede trebalo bi donijeti novi Pravilnik o naknadi štete od strogo zaštićenih životinja kao i novi odštetni cjenik. To bi značilo i veće naknade štete za stoku stradalu od vukova. Trenutno se za usmrćenu ovcu dobije 79,63 eura, a za janje 92,91 eura, ako su poduzete propisane mjere čuvanja, a šteta prijavljena u roku od 24 sata. Stočari se također bune što na državnu odštetu za stoku koju su poklali vukovi treba čekati i godinu dana, a donedavno se čekalo i po dvije godine.

Iz Ministarstva poručuju da se ponekad vuk neopravdano sumnjiči za štete koje zapravo čine križanci, čagljevi ili psi. Osim toga, država sufinancira i nabavu električne ograde. Sve to nije zaustavilo predatore, a osim vukova, štetu čine i medvjedi, pa i poskoci. Malo je pomoći od električnih ograda odnosno električnih pastira jer se njima može ograditi manja površina, a ne desetine ili stotine hektara pašnjaka. Potrebno je uvrstiti mogućnost sufinanciranja torova otvorenog tipa, odnosno trajnih ograda gdje bi se stoka mogla sakupljati uz već postojeće izgrađene objekte ili na površinama koje se nalaze bliže naseljima uz pojilišta i slične objekte, gdje stoka običava dolaziti i boraviti na otvorenom prostoru.

U potrazi za održivim rješenjem

Još je mnogo nedoumica. Iz Ministarstva gospodarstva napomenuli su i da je vuk vršni predator koji doprinosi ravnoteži u ekosustavu, ali i oportunistička vrsta koja će birati za hranu ono što je lakše dostupno, samim tim i domaće životinje, pogotovo nebranjene. Dodatno ih privlače, kažu, slobodno lutajuća stoka i ilegalna odlagališta otpada, uključujući i klaonički, što osim povećana opsega šteta utječe i na povećanje njihova broja u blizini naselja. Pred nadležnima je velik posao jer ne treba samo prebrojati vukove, već utvrditi koji su vukovi doista zaštićeni, a koji su zapravo križanci i čagljevi. Zoologija nam govori da sivi vuk smanjuje populaciju stoke u malim brojkama i time zapravo pridonosi prirodnoj ravnoteži. Sušto davanje odštete za ubijene ovce, janjad i goveda više nije dostatno za stočare, a zabilježeni su i napadi na ljude. Stoga je istinska zagonetka koje mjere poduzeti da se očuva znatan broj primjeraka autohtonoga sivog vuka, ali i da se održi stočarstvo na kršnim poljanama. Bez održivog rješenja, izgledno je opadanje stočarstva, ali i povećanje broja opasnih križanaca.