Vještina oblikovanja nutarnjeg prostora

Irena Matijašević spisateljica je koja različite glasove svojeg nutarnjeg prostora razvija u intimističko-refleksivnim književnim diskursima u kojima se isprepleću lirske, narativne i dramske kvalitete, u svakom slučaju visokosubjektivizirane i interiorizirane. Ovisno o prevlasti jedne od tih triju kvaliteta, ona organizira svoje tekstove u zbirke pjesama, romane ili drame, no u svakoj od tih triju književnih vrsta zadržava i lirskost, i narativnost, i dramskost, a često je riječ i o tekstovima naglašenije žanrovske hibridnosti. Tako je Matijašević dosad objavila po tri zbirke pjesama i romana te (poetsku!) dramu Danska H2O. U svojim trima pjesničkim zbirkama prošla je put od prve i druge pod naslovom Naizgled i Južne životinje (koje su bile prohodnije, upakirane u „stvarnosnu“, „tranzicijsku“ resemantizaciju nekih uglavnom literarnih toposa zapadne civilizacije te anegdotično, psihološki pronicavo promatranje običnih ljudi „iz susjedstva“), do dosad zadnje zbirke Početak zrelosti. U njoj je nastojala poetski „zavoditi“ na razini tematiziranja sama mišljenja i poetskog procesa te naglašenijeg nakupljanja i razlaganja mitova i svakodnevice, ali se odmah potom hrabro upustiti u upozoravanje na manipulativni karakter toga zavođenja, na mogućnost njegova izbjegavanja u slabom lirskom i jezičnom subjektu koji tek kad „nema više sigurnosti, ima svjetla“, tek kad, evanđeoski govoreći, „umre u zemlji, daje obilat rod“. Ili kako Ana Brnardić kaže o zbirci Početak zrelosti, to je „knjiga o pisanju, o ja koje piše, o ja koje se profilira u pismu, o profilaciji koja traje koliko i tekst, čije su granice meke, ali napete, kao površina vode. Bilo da se lirski subjekt ljubavno obraća ili osvrće prema drugom, bilo da raščlanjuje svijet unutra i svijet izvana, bilo da se pod rebrima svog teksta napipava bȉlo drugih tekstova, imenuju književni sugovornici i dotiče svojim jezikom njihov svijet, ovo pisanje proizlazi uvijek iz srca koje peče i udara, ono je prije svega noćni rad, napuštanje dnevnih gurua, grozničava potraga za vlastitim glasom, za autentičnim ritmom.“

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2022.

Sličnim načinom Irena Matijašević nastavlja pisati i u svojoj novoj zbirci poetskih tekstova pod naslovom Cesta za tar. Kažem „poetskih tekstova” jer se ne radi samo o klasičnoj zbirci pjesama, već i o knjizi u kojoj prevladavaju pjesme u prozi i poetsko-narativni zapisi hibridnih diskursa, no ima i pjesama u stihovima koje pak sadrže dosta autobiografskih motiva. Knjiga je podijeljena u dva dijela, od kojih prvi ima tri, a drugi dva poglavlja (Cesta za tar – Beč, Zagreb, München; Kruženje oko vatre – Vatra, Zemlja). Iako se, dakle, u podnaslovima daju eksplicitne zemljopisne odrednice triju gradova, poetska se dinamika zapravo zbiva u duševnim i metajezičnim prostorima lirskoga subjekta (odnosno – češće – subjektice), a prevladavaju i interijeri kao najbliže scene u kojima se očituju slikovno konkretizirani ili asocijativno slobodniji duševni pokreti. Uz tu dominantnu – intimističku i interijersku – pjesničku scenu, u nekim se pjesmama javlja i scenografija koja nalikuje motivima takozvanih filmova ceste (road movies) u kojima se lirsko ja zatječe u automobilskom lutanju ispražnjenim krajolicima i u rijetkoj, katkada čak konfliktnoj, društvenosti. U novoj poeziji Irene Matijašević razabire se i pjesnička scena u kojoj prevladava misaona i jezična alkemija, odnosno asocijativni nizovi i rezovi povremeno čak i nadrealističkog karaktera, kao i situacije implicitnoga ljubavnog dijaloga s nekim, najčešće fizički odsutnim partnerom.

Stvaranje tekstualne višeslojnosti

Neki korjeniti intimizam, koji pretpostavlja vanjsku i nutarnju samoću kao raspoloživost za pronicanje raznih „tribina mozga, i gledališta svijesti“, kako se kaže u jednoj pjesmi, te usklađivanje s organskim ritmovima prirode i kozmosa, dominantno je u prvom poglavlju pod naslovom Beč. Uglavnom, subjektica oslobađa svoju misao i imaginativnost za lelujavo, nepredvidivo, naizgled čak nehajno napredovanje kraćih, katkada i međusobno značenjskih neuskladivih rečenica između svjesnog i nesvjesnog, konkretnog i duhovno-apstraktnog, samotnog i odnosnog, ljubavi i ranjenosti zbog njezina kraha, jezika i tišine koja mu je zapravo preduvjet. Spomenuta duhovno-jezična kombinatorika i lucidni uvidi zbivaju se u mikrotematskim tragovima i preskocima koji se usredotočuju na, primjerice, doživljavanje zgusnutih trenutaka i reminiscencija u obiteljskoj kuhinji, prepuštanje mekoći i nježnosti kiše, zamjeni dana za noć i njezinu slobodu (od „zemaljskih zakona”), suočavanje sa životnom boli i bivšim ljubavima, metapoetičke refleksije o riječima, pisanju i poeziji.

Zanimljivo je da autoričine pjesme u prozi asocijativno skaču s jednog na drugi tematski trag, da se neprestano mijenjaju i nijanse emotivnog registra kojim se piše i da se srazuju međusobno udaljena značenjska područja koja se naznačuju. Tako se s noćnih kontemplacija o prirodi, kozmosu, tišini i nutrini brzo prelazi na posve „dnevne“, svakodnevne aktivnosti i zapažanja, sa sugestivnih slika simboličkog potencijala na prozaična, no sentimentalna sjećanja na knjige iz djetinjstva i vijesti o bliskim ljudima. Doista, pjesma u prozi tu postaje instrument najfinije gipkosti psihičkih, značenjskih i, u krajnjoj liniji, spoznajno-estetskih preobrazbi nutarnjega svijeta lirskog ja. Pritom taj svijet nema ni neki širi društveni kontekst, a čak je i onaj privatni reduciran na najbliže obiteljske odnose i na, u prvome redu, introspekciju pa se toponimski podnaslovi (Beč, Zagreb, München) mogu prije shvatiti kao objektivni korelati i simbolički agensi duhovnih putovanja i egzistencijalnih stanja negoli kao stvarni, u tekstu djelatan, kontekst pjesama.

U drugom poglavlju pod naslovom Zagreb uvelike se afirmira intuitivna spoznaja koja subjekticu može približiti životu onkraj racionalističkih rešetki, životnoj srži koju spoznaju djeca, koja se spontano nudi kao svjetlost, odnosno „male iluminacije, ti kristali koji osvijetle naše djelovanje“, a dohvaćaju je „Letači koji ne vole šume“, no „vole zrak. Otvoreno nebo“. Također, intuitivna spoznaja životne srži događa se u „druženju s riječima“, osobito u razigranoj poetskoj kreativnosti koju lirska subjektica – opet metapoetički – prispodobljuje Božjem stvaranju i ustvrđuje nebesko podrijetlo ljudskoga jezika i njegovih mogućnosti („Riječ je od boga, zarezi su od anđela, upitnici su od krilatih stvorenja, koja su možda ptice nebeske. Serafini su tri točke“). Instrument te intuitivne spoznaje, šire od svakog racionalizma, jest i pjesnički diskurs koji miješa emotivna i refleksivna očitovanja subjektice, mikronaracije svakodnevnih, često kućnih zbivanja, spontanu asocijativnost koja imaginira nova značenjska polja, a ponekad čak i nadrealnu slikovitost, te citatnost i metatekstualnost koje subjektici omogućuju stvaranje tekstualne višeslojnosti.

Tako je i u trećem ciklusu pod naslovom München, u kojemu pak dominiraju izmjene muškog i ženskog subjekta. U implicitnim muško-ženskim (post)ljubavnim dijalozima otvaraju se temeljni psihološki i egzistencijalni problemi (ne)mogućnosti ljubavi i samoće, prisutnosti i odsutnosti, punine i praznine u nekom odnosu, koje se pak oslikovljuju filmičnim putovanjima ispražnjenim, a sugestivnim pejsažima. Nemogućnost ljubavi, a ujedno nemogućnost života bez ljubavi, samoća u dvoje ili prorada nekadašnjih ljubavnih prepletanja i raspletanja – to su temeljne figure mučne, tjeskobne čovjekove sudbine, njegove „Ceste za tar. Za tartar“ (aluzija je to na Tartar, podzemni svijet u grčkoj mitologiji, smješten niže od Hada, kao i na podsvijest kao bitno tvorbeno načelo ove poezije). Takav mučni svijet, ovdje lišen transcendentalnog harmoniziranja, svijet „bez prerađenih činjenica“, koji „polako propada u svoje blato. U hrpu akcidencija“ ujedno je poticaj za razlomljenu slikovitost, katkada otežanu značenjsku prohodnost, a naglašenu sugestivnost. Takva razlomljenost uz tamniji emotivni kolorit i ponešto urbane motivike osobito su naglašeni kad se piše iz muške perspektive koja psihološko-egzistencijalnu tjeskobu nastoji eksteriorizirati u srazu s vanjskim svijetom. No iznimnu značenjsko-izraznu dinamiku pjesmama iz toga ciklusa daje svojevrsni dvogovor u kojemu se, u spomenutom (post)ljubavnom dijalogu, u mnogim tekstovima isprepleću ženski i muški diskurs, afektivnost i apelativnost koje subjekt otvaraju prema drugome te mu rastvaraju vlastiti identitet („moj svijet bez tebe više ne bi bio isti, bila bih zauvijek izgubljena, pomislim u sebi, svjesna da bi nestalo čarolije, i možda bih prestala zauvijek pisati, ne ja, riječi bi se rastužile i prestale mi dolaziti“).

Mjesto intenzivna postojanja

Drugi dio knjige, pod naslovom Kruženje oko vatre, u kojemu su dva poglavlja – Vatra i Zemlja, pisan je u pjesmama u stihu, a zanimljivo je da, dok u pjesmama u prozi (koje bi se trebale znatnije oslanjati na razvijenije sintaktičke nizove) autorica koristi kraće rečenice, u pjesmama u stihu sintaksa je razvedenija, a diskurs uvezaniji. To se, između ostalog, događa zbog prevlasti ispovjednog diskursa u kojem se subjektica u govoru o ljubavnim čvorovima i fluktuacijama vlastitog identiteta oslanja na temeljne prirodne i filozofske elemente – vatru, vodu, zemlju i zrak. Dio tih ljubavi i tog identiteta su ranjivost, trauma, prosjevi nebeskog u gustim ljubavnim trenucima, duševni mir i nemir, pisanje kao samoanaliza i samoizgradnja te Bog kao bliski i daleki sugovornik, a vatra, voda, zemlja i zrak slike su koje prikazuju promjenjivost nutarnjih stanja, prepletanje raznih svijesti i osobnosti te fluidnost subjektove samopercepcije.

Irena Matijašević u novoj zbirci pjesama Cesta za tar uvelike potvrđuje svoju pjesničku vještinu oblikovanja nutarnjeg prostora koji se nalazi na pregibima svjesnog i nesvjesnog, detaljizirane svakodnevice, imaginativne asocijativnosti i refleksivnih uvida omogućenih u prvom redu introspekcijom. Intrigantnost njezine poezije ponajprije se sastoji u nepredvidljivom i maštovitom značenjskom meandriranju koje se uvijek dotiče sržnih mjesta osobnosti, njezinih dnevnih i noćnih prostiranja i preobrazbi, te poezije i jezika kao mjesta najintenzivnijeg postojanja i umjetničke inovativnosti. Spominjana žanrovska hibridnost posljedica je pak izrazite značenjsko-izrazne višeslojnosti kojom je Irena Matijašević bliska refleksivnim, intimističkim, donekle i ludičkim tendencijama suvremenoga hrvatskog pjesništva, ali i apartna u svojoj osebujnoj i složenoj poetici.