U glazbi me najviše inspirira ispitivanje

Matija Dedić upravo je navršio pedesetu. S tim povodom 19. ožujka u ZKM-u, na autorskom koncertu Hrvatskoga društva skladatelja u sklopu JazzHR-a, održao je koncert solo / trio, kojim je obilježio i 25 godina Matija Dedić Trija, ali i stotu obljetnicu smrti Dore Pejačević. Samo deset dana poslije, 29. ožujka, pridružit će se Tamara Obrovac Quartetu u Tvornici kulture, kada će promovirati Tamarin autorski album Nuvola, koji je upravo objavljen.

Snimila Mare Milin

Poštovani gospodine Dedić, dragi Matija, na početku u ime redakcije Vijenca i svih naših čitatelja želimo vam čestitati pedeseti rođendan. Za vama je, možemo slobodno reći, velika karijera ispunjena brojnim postignućima. Veliki životopisi poput vašeg obično izostavljaju pedagoge sa samih početaka školovanja jednog glazbenika. Vi pak redovito ističete profesoricu Blaženku Zorić, koja je utjecala na vas ne samo u pogledu pijanističkog repertoara nego i šire, u smislu odnosa prema stvaranju i glazbi. Koje su to bile vrijednosti i poruke koje je profesorica usadila u mlada čovjeka?

S profesoricom Zorić proveo sam formativne godine, od pete do osamnaeste. Kao prvo, dala mi je strogo pijanističko školovanje, pravu „rusku“ školu. Bacala me u vatru u najrazličitijim i najzahtjevnijim situacijama, zbog čega ni danas ne poznajem osjećaj treme. S deset godina u Hrvatskom glazbenom zavodu svirao sam već Haydnov Concertino. Upoznala me s glazbom Dore Pejačević koju nosim sa sobom i danas. Poslije me uputila na Dubravka Detonija i njegov Acezantez te otvorila moje zanimanje za suvremenu glazbu. A na kraju školovanja također mi je rekla da me ne vidi u zadanim formama, da posjedujem drukčiji senzibilitet. Profesorici Zorić, stoga, dugujem mnogo i to često ističem.

Nije nepoznato da je Arsen utjecao na vašu odluku da se okrenete džezu. Darovao vam je, naime, ploču The Köln Concert Keitha Jarretta. Kada godinama poslije interpretirate očevu glazbu, nemoguće je oteti se dojmu da je taj projekt, istodobno, i posveta Jarrettu. I osobno poznajem mnoge glazbenike na koje je, bez obzira kojim se žanrom bavili, snažno utjecala Jarrettova poetika. U osamnaestogodišnjaku koji odlučuje u kojem će se smjeru otputiti u budućnost, što je bilo to što je taj glazbenik probudio u vama?

Bilo je to i prije, s nekih petnaest, šesnaest godina. To je i danas za mene „sveta ploča“. Pamtim čak i datum kad je snimljena. Dana 24. siječnja 1975. Keith Jarrett sjeo je za klavir i od nebrojenih koncerata koje je već imao za sobom, tada tridesetogodišnjak, snimio je upravo taj koncert u Kölnu. Takva ploča neće doći do rockera, ona će privući klasičare, a prije svega „odbjegle klasičare“ poput mene. Na toj ploči čuo sam novi zvuk klavira, taj „bijeli klavir“ koji je okrenut više europskom zvuku, kojem pripada i moj drugi veliki pijanistički idol Brad Mehldau. To je zvuk koji karakterizira i mnoga izdanja diskografske kuće ECM, na koja me prvi uputio „moj glazbeni brat“ Krunoslav Levačić. Jarrettov Köln Concert jedna je od ploča koja je, jednostavno, uz mene i danas.

U jednoj od javnih čestitki koje ste ovih dana primili Šimun Matišić, koji i sam spaja svjetove klasike i jazza te s kojim surađujete, istaknuo je, kako on kaže, vaše „ozbiljno“ poznavanje klasične glazbe i kompozicije. Ostavimo po strani Bacha, koji će se većini nametnuti kao prvi izbor (vi ste mu, zajedno s Darkom Jurkovićem Charliejem, posvetili i album). Možemo li se dotaknuti drugih Matijinih nadahnuća na tome polju?

Drago mi je čuti da Šimun tako govori o meni. Šimun posjeduje i talent i znanje, a sa Šimunom dijelim ljubav prema glazbi 20. stoljeća. Klasična nadahnuća? Naravno da je tu Bach, ali kao odbjegli klasičar ne mogu a da ne spomenem i Bartóka (i vezu koju u njemu vidim s Chickom Coreom), zatim svakako Ligetija i njegove Etide, ali i Webernove dodekafonske Varijacije za klavir, op. 27. Za pijanista poput mene svakako je „zdravo“ povremeno vratiti se Gershwinovoj Rapsodiji u plavom, a izazovno prihvatiti se Vivaldija i njegovih Godišnjih doba, posebno kada sam to mogao raditi s kolegama Matejem Meštrovićem i Hakanom Alijem Tokerom u Matejevim ritamski izazovnim obradama za tri klavira. Veselilo me svirati i mikrotonalnu glazbu mojega kolege sa studija u Grazu Zorana Šćekića. Sve u svemu, zanima me raznolika glazba, a najviše me u glazbi inspirira ispitivanje.

A u hrvatskoj glazbi?

Definitivno Dora Pejačević i njezine klavirske minijature, Život cvijeća, koji sam često izvodio, reinterpretirao na albumu Kontesa iz 2010. i u drugim prigodama te mu se uvijek vraćam. Mnogo sam puta izvodio Dorinu glazbu, snimio album Kontesa za Cantus, svirao u Našicama u dvorcu Pejačevićevih, pa tako i na ovom najnovijem koncertu u ZKM-u. Ukratko, kod Dore sam pronašao beskrajno prostranstvo lijepih boja i harmonijskih rješenja, koje me uvijek nanovo oduševljava. Dora pogađa moj senzibilitet.

Okrenimo se sada temi pijanizma. Matija i klavir prije deset, dvadeset, trideset godina i odnos Matije Dedića prema klaviru i pijanizmu danas...

Naravno, drukčije je onda i sad. Protekle su godine, nakupila se kilometraža. Neki kažu „Matija danas svira normalno“. Ja bih prije svega rekao da danas za mene vrijedi „manje je više“. Došlo je vrijeme za okretanje prema sebi, za introspekciju. A to znači da više nije potrebno toliko fizički vježbati, nego da se više vježba, recimo, šetnjom kroz park.

Saša Nestorović u jednoj prigodi, svjedočeći o Boilers Quartetu, u kojem ste također jedan od članova, spominje neke vaše kompozicije koje su, prema njegovu mišljenju, sada već standardi. Skladateljstvo je nezaobilazan dio vaše karijere. Kako skladate? Nadahnuća, otkud se počinje, skladate li za klavirom ili ideja prvo nastaje u glavi?

Ostale su neke kompozicije kao što su Last Exit ili Family koje se dosta sviraju. Drago mi je da je tako. Ne posjedujem dar poput Arsena, koji je mogao izbaciti pjesmu u jednom dahu. Kod mene prvo dođe tema, bitan mi je taj moment melodioznosti. Potom sjedam za klavir i tražim tonalni centar, melodiju provodim kroz harmoniju. Ne pišem zadano, nisam taj tip. Zbog toga moj opus i nije velik, ali sam njime zadovoljan, jer smatram da ga nije moguće izravno usporediti ni sa čijim.

Na neki način u vašem se odgovoru nalazi i odgovor na sljedeće pitanje koje sam htio postaviti. Naime, u već spomenutim čestitkama, Krešimir Dolenčić ističe žaljenje što se ne bavite više skladanjem, on konkretnije misli na skladanje za kazalište. No sada kada je pedeseta prekoračena, osjećate li potrebu snažnije otvoriti taj dio svoje djelatnosti, ne samo prema kazalištu nego prema skladanju u smislu trajnog zapisa općenito?

Sve što je predvidljivo nije mi toliko napeto. Ne prepoznajem se u tome. Prije svega ja sam ono što bi se moglo nazvati stageman, čovjek pozornice, volim taj trenutak „ludila“ koje se može dogoditi u trenutku, u nekom zabačenom podrumskom klubu, ali se neće dogoditi ako ga vježbate i pripremate za veliki koncert u Lincoln Centeru. Volim neposredan odnos s publikom, tu metafiziku.

Moramo svakako spomenuti i vaše brojne suradnje s hrvatskim, kao i mnogim istaknutim stranim glazbenicima. No osnova je ostala ista. Oni su više od suradnika, zar ne? Koga sve treba spomenuti u toj „obitelji“ i po čemu su oni obitelj te kako izgleda ta vaša „međuigra“ na sceni?

Priča o „familiji“ počinje s Tamarom Obrovac, koja je u trenutku kad sam završio studij u Grazu tražila novog pijanista. I tada joj je Kruno Levačić rekao: Pa imaš Matiju! Tamara mi je 1997. otvorila vrata, nakon toga je već 1998. došao moj autorski album Octopussy. Tamara, Kruno, Žiga Golob, Boilersi – to su ljudi mog senzibiliteta. Na pozornici dijelimo prijateljstvo i zezanje. I zato je to ono što možeš nazvati „pravim bendom“. Kao u košarci, naslijepo znaš da će lopta, kad je baciš, doći do suigrača. I zato me veseli što za svoj pedeseti rođendan mogu svirati upravo sa svojim Triom, kao što me raduje i koncert 29. ožujka, kada ćemo promovirati Tamarin novi album.

Naposljetku, pogled u budućnost...

Mislim da je ponovno vrijeme za projekt koji bi se mogao zvati Matija svira Matiju. Moje diskografsko izdanje Ligherian Rhapsody pijanističkih solo improvizacija iz 2015. na tome je tragu. S druge strane, prošle godine održao sam koncert i objavio limitirano izdanje, posvetu talijanskom kantautoru, Puležanu, kućnom prijatelju Sergiu Endrigu. To je projekt koji svakako u sljedećem razdoblju želim predstaviti široj publici. Mnogo je raznih planova i ideja. Radoholičar sam, čemu je dokaz i moja „prevelika“ diskografija. Činjenica je da često nešto planiram, a onda u samo 72 sata vjetar promijeni smjer. Ali i to je neki oblik spontanosti koju posjedujem.