Snovi kao stvarnost

Na pozornici požeškog kazališta 11. ožujka praizvedena je Sanjareva priča Borisa Senkera, u režiji Roberta Raponje. Dani od snova, život ispunjen snovima, umoran od snova, od snova se ne živi, samo su neke od sentencija o snovima od kojih mnogi žive. Katkad dobro, a češće promašeno. No predstava Sanjareva priča, od koje „građeni su snovi“, uvjerljivo je dočarala moć snova.

Osim što umjetničkim dojmom uvelike nadmašuje pretenciozne uratke hrvatskih kazališta, ta predstava-moralitet načinom na koji ju je realizirao autorski tim, a odigrali glumice i glumci, većinom studenti glume, pokazuje kako se u nas s velikim entuzijazmom, i kada se zna što se želi, može postići iznadprosječan umjetnički rezultat. Zajedništvo i energija, kakvu su demonstrirali glumci Sanjareve priče, pokazuje da hrvatsko kazalište ima budućnost bolju od kaotične sadašnjosti. Ima ga svaki put kada predstava, ova ili bilo koja, počiva na intrigantnom dramskom predlošku, na dobroj režiji i odličnoj izvedbi.

Sanjareva priča uvjerljivo je dočarala moć snova / Snimio Robert Demo

Sanjareva priča posljednji je dio trilogije Istarska prikazanja Borisa Senkera, koju su Senker, Raponja i skladatelj Massimo Brajković namijenili Istri, a, eto, praizvedena je u Požegi, daleko od mjesta gdje je trebala biti realizirana. Prva dva dijela trilogije praizvedena su na ljetnoj pozornici u tvrđavi Fort Forno nedaleko od Bala, Barbarige, Brijuna – u prostorima Istre, gdje je Senker Istarska prikazanja sadržajno i smjestio.

Po kazališnoj formi prikazanja, ne i Senkerova, pripadaju liturgijskoj drami koja je nastala iz pučkih pobožnosti, dijaloških napjeva i takozvanih religioznih plačeva. Sadržajno su podijeljena na mirakule, misterije i moralitete. Mirakuli obrađuju legende o svecima i čudesima, misteriji se bave mukom Isusa Krista i svetaca, a kršćansko moralno poučavanje sadržaj je moraliteta.

Prvi dio trilogije Istarske priče – „misterij“, u petnaest scena prikazuje povijest i arheologiju Istre; spominje se baljanski gmaz, odnosno dinosaur, čiji su ostaci pronađeni u obližnjem zaljevu, pa praljudi, zatim Iliri, Rimljani, Huni, Slaveni i ostali sve do 20. stoljeća i njegovih totalitarizama, koji su zorno dočarani pjevanjem fašističkih, nacističkih i komunističkih pjesama. Misterij je realiziran 2018.

Sljedeće, 2019. godine, praizveden je „mirakul“ Sanjari budućnosti. Realiziran je kao psihoanalitička seansa na Brijunima, gdje Doktoru – Freud je inače boravio na Brijunima – dolazi djevojka Histrija da joj protumači snove ljudi koji joj dolaze u san sa svojim snovima. Riječ je o ljudima koji su Pulu, od zapuštenoga i napuštenog venecijanskog gradića, u doba Austrije pretvorili u glavnu ratnu luku sa 60.000 stanovnika, Brijune od malarične močvare u elitno ljetovalište, izgradili kazalište…

Treći dio Sanjareva priča – „moralitet“, govori o čovjeku koji sanja grad, „ne samo za neke od nas, nego za sve koji jesu i koji će biti“. Njegov je sanjani grad – grad muza: Kaliope, Klio, Polihimnije, Euterpe, Terpsihore, Erato, Melpomene, Talije, Uranije. U početku je to Minervin grad – grad mudrosti, reda i ljepote, prototip Platonove države.

No sanjani idealni grad ne traje, nasljeđuju ga gradovi koji žive u srazu Vrline i Grijeha. Neprestance se smjenjuju: Skromnost i Oholost, Druželjubivost i Škrtost, Ljubav i Bludnost, Hvala i Zavist, Umjerenost i Proždrljivost, Blagost i Gnjev, Marljivost i Lijenost. Konačno, kao protivnik i destruktor svakog reda i lijepog sna, Sanjaru se suprotstavlja Kor, većina koja ne sanja nego sumnja i raspršuje snove i vizije. Od konačnog poraza spašava ga Anđeo čuvar.

Riječ je o tekstu i predstavi, koja u našem globalističko-konzumerističkom dobu upozorava da bi čovjek morao biti gospodar Vizija i Vrlina, a ne tek sluga Grijeha. Stalno preispitujući čovjekov život, Sanjar zapravo govori o nedjeljivosti čovjekova bića koje se bori s dobrom i zlom u sebi. Grad u kojemu živi i ljude s kojima živi on zamišlja drukčijima, boljima od stvarnosti koja mu se nameće i nudi. Njega zanimaju ideali koje nastoji ostvariti „usprkos trajnoj borbi između dobra i zla, hrabrosti i slabosti, upornosti i krhkosti, svetog i profanog, uzvišenog i banalnog“, piše u afiši predstave.

Senker i Raponja u Sanjaru vide čovjeka koji, koliko god maštao i ostvarivao se u snovima i vizijama, u sebi otkriva sjećanje i ljude koji su drukčiji i imaju drukčije snove, različite i kao snove i kao želje i kao vizije. Svjesni simboličkih, metaforičkih i metafizičkih čovjekovih esencijalnih pitanja, Sanjara provode kroz razna iskušenja i izazove – pa i kroz kazališnu povijest – a u „krizi njegova stvaralaštva suočavaju ga s bićem iz naše, ali i druge stvarnosti. Daju mu priliku da izoštri svoje stavove, da se očisti od oholosti, pohote, pohlepe, bijesa i zavisti, te da se vrati i ojača one ideje, zamisli i emocije koje su se zrcalile u njegovim mladenačkim vizijama mogućeg i željenog života.“ U tome mu pomažu i različiti jezici – hrvatski, engleski, talijanski, slovenski i njemački. Senkerova i Raponjina Sanjareva priča „nudi današnje odgovore na sutrašnja pitanja”.

Uz već spomenute odlične glumce studente ističu se glumci Josip Kučan (Sanjar) i Katica Šubarić (Anđeo), impresivni kostimi Nine Silobrčić, zanimljiva scenografija Breze Žižović, vrstan scenski pokret Sanele Janković Marušić i dojmljiva glazbena pratnja Davora Dedića.