Sloboda plaši jer je neistražen prostor

Vid Bešlić 22-godišinji je dobitnik Gorana za mlade pjesnike. Student glume, pjesnik, glazbenik, Petrinjac, ove se godine pojavio na natječaju Goranova proljeća s rukopisom Ektoplazma koji na drukčiji način tematizira područje Banije nakon potresa, kao i postratnu stvarnost. Pjesme su to s pričama koje je moguće pratiti, nerijetko egzistencijalističke, pune života i onoga što taj prostor jest – suprotnosti: tuga susreće radost, smrt život. O počecima poezije, potresu, tom prostoru kao fenomenu i mogućnostima da ga možda napišemo ponovno razgovarala sam s mladim pjesnikom.

Izvor Goranovo proljeće

Upoznali smo se prije nekoliko godina, dok ste još bili u srednjoj školi. Tada ste se već bavili i glazbom, ali i glumom. Kako je u cijelu priču ušla i poezija? Kako je gledate s obzirom na ostale umjetnosti kojima se bavite?

Poezija je uvijek bila prisutna, odlazio bih susjedi koja bi mi satima čitala Jesenjina, Krležu, Vesnu Parun. U osnovnoj i srednjoj školi imao sam divne profesore koji su me poticali na pisanje, samim tim i promišljanje. Ne odvajam poeziju od ostalih umjetnosti, sve je to u jednu ruku isto, potrebno je prazno platno, prazan papir, prazna glava kako bih nešto naslikao, napisao, rekao ili odsvirao.

Studirate glumu. Koje su točke presijecanja poezije i glume? Dramskog teksta i poezije? Kojim se autorima hranite?

Osnovna i zajednička točka glume jest dopustiti sebi da budeš najgori u tome što radiš, dok u isto vrijeme težiš boljemu. Dramski tekst zahtijeva izravnost kako bi partner, a i publika u zadnjem redu, osjetila frekvencije, isto tako pišući pokušavam biti što čišći, izravniji i jednostavniji. Poezija stvara jezik, a gluma ga oživljuje. Autor koji je pobudio pisanje u meni jest Miroslav Kirin. Na prvoj godini studija bavili smo se tekstom Halila Džubrana koji me razoružao, nisam znao kako mu pristupiti, bio je toliko iznad svih nas da sam cijelo ljeto proveo u čitanju i dešifriranju njegovih knjiga. Slikovitost koja uzdiže život i istodobno ga slavi pomogla mi je da si objasnim religiozno učenje koje cijelo djetinjstvo biva usađeno odrastanjem u vjeri.

Banija i potres koji je rastvorio svu bijedu i siromaštvo toga kraja, ali i započeo možda neke bitne priče s umjetničke strane. Babanija Miroslava Kirina, Banijska književna antologija, a na kraju i vaš rukopis koji je smješten u taj ujedno mitski i stvaran prostor. Što je vama Banija? Jesmo li se raspravama o Baniji ili Banovini odvojili od bitnog problema – a to je potpuno zanemarivanje toga kraja? Kako ste pristupili pisanju toga prostora u Ektoplazmi?

Što je Banija? Banija je vraćanje u dom, pradjedov vinograd, susjedima, ljudima koje volim, siru i mlijeku sa sela, nasipu, razgovoru s rijekom Kupom, svakoj uspomeni na klupi u parku, mirisnim lipama koje grlim, ćoškovima grada, tajnim mjestima… iako je grad srušen, postoje elementi i kretanja koja nikada ne prestaju, sjećanja koja mogu iskoristiti. Svaka ideja o nekome ili nečemu, pa tako i o Baniji povređuje, zato rukopis i jest bolan.

U Ektoplazmi imam nešto nerazriješeno s gradom, želim ga stvoriti opet, vratiti sve pokojne i dopustiti si barem nakratko život između fantazije i stvarnosti. Banija ili Banovina vječno je pitanje. Upravo zbog pokušaja da se definira na taj način sputava se u razvoju. Žalosno, ali sve se svede na priču, a ne djela, pa eto i moja zbirka.

Vaš rukopis Ektoplazma dekonstruira Baniju kao fenomen, mjesto, kao čovjeka. Ona komunicira i ovu sadašnju traumu potresa, ali i povijest ovih prostora, ratnu traumu. Kako je nastajao rukopis? Je li vam otpočetka bio jasan koncept?

Nastao je u pokušaju objašnjavanja samu sebi što čini taj prostor tragičnim i slojevitim. Htio sam vidjeti dalje od nasilja, tragao sam za odgovorima i pitanjima – prenose li se traume s koljena na koljeno? Koncept od početka nije bio jasan. Događaji su slijedili jedan za drugim, a ja sam se pitao jesam li uistinu dio njih, pripadam li tom prostranstvu, tim vremenima i mogu li izbjeći sudbinu koja se ponavlja. Koncept se može iščitavati na više razina, ali svakako je antiputopis jer iako putujem u prijeratno, poslijeratno, prijepotresno i poslijepotresno vrijeme, zarobljen sam u međuprostoru i nisam prisutan u trenutku.

Rekla bih da je ovo poezija koja otvara sama sebi mnoge smjerove, poezija koja je pomalo neodrediva, koja se igra s različitim drugim žanrovima, a samim time osvojili ste novi prostor slobode. Koliko vam je sloboda bitna u pisanju? Čini mi da ovaj rukopis zaista nudi mnogo različitih mogućnosti.

Teško je govoriti o slobodi, definirati je i objasniti. Osjećati slobodu moguće je samo kada osvijestimo situacije u kojima nismo slobodni. Postoji materijalni svijet koji živimo, ali postoji i taj iracionalni svijet koji je svijet snova, fikcije te ako ga upoznamo više ga nikada ne možemo poništiti, jednako ni slobodu koju nam pruža. Ljude često plaši sloboda jer je neistražen prostor, ali kako me i gluma podučava – najbolje je baciti se na glavu i prepustiti.

Kako danas možemo gledati na Baniju? Možemo li, toliko dugo nakon potresa uz činjenicu da se tako malo napraviti, zadržati ikakav optimizam?

Kada razmišljam o Baniji, rijetko pomislim na kraj, područje s mnogo potencijala vidim kao priliku za izgradnju kvalitetnoga suvremenog života u suodnosu s prirodom. Baniju možemo gledati i kao prostor i kao ljude koji će zauvijek napustiti grad sjećanja i živjeti u novoj, možda boljoj verziji Petrinje. Pisanje rukopisa pomoglo mi je otresti se pesimizma, evo proljeća, sve se budi, sve ponovo raste pa tako i Petrinja. Optimizam nastaje kada vidim koliko jedni drugima pomažemo u gradu.

Ljudi u vašem rukopisu posebna su točka. Njihove priče, mitologije… Kako ste se okrenuli likovima unutar poezije?

Ljudi u rukopisu imaju važnu ulogu, mnogo vremena provodio sam s njima slušajući kako mi prepričavaju životne priče. Ljudi koji su meni pripovijedali sada su likovi o kojima ja pripovijedam. Ono što postanem kada se vratim srušenome gradu i tim ljudima jest upravo ono što me pokretalo u pisanju. Ideja likova nije proizlazila iz želje da postanu nadnaravna bića, već upravo ono što oni jesu i čega možda nisu ni sami svjesni te su zbog toga junaci, a u isto vrijeme i zatočenici vlastitih nesretnih sudbina. Znao sam snimati intervjue, kratke filmove, fotografije – sva ta proživljenost utjecala je na stvaralaštvo.

Često se vraćate u Petrinju, a samoj mi se događa da me taj kraj neprestano zove i da uvijek jedva čekam povratak. Što je to što nas stalno vraća?

Mjesta koja su nas stvarala stanuju u nama. Mi još živimo na istoj adresi, a naša je adresa naše tijelo, koje nikad ne zaboravlja.