Reagiranje na OGLAS Filantropsku donaciju treba izuzeti od poreza objavljen u Vijencu br. 757 od 9. ožujka 2023.

Poštovana redakcijo, kao redoviti čitatelj vašeg lista ostao sam zatečen sadržajem plaćenoga članka naslovljena Filantropsku donaciju treba izuzeti od poreza. U Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost, pročitati plaćeni samoreklamerski tekst „Anonimnog Filantropa“, kako sebe naziva taj lik, i to u formi intervjua održana na „tajnom“ mjestu sa sebi sličnom osobom, izaziva kod nekih podsmijeh, a kod upućenih i onih više od toga samo gnušanje. Kad čovjek, umjetnik, u ovom slučaju mlada umjetnica, digne na sebe ruku, kad smrt ima posljednju riječ, kad iza ostane tišina, onda jedan Svemir plače i to treba poštovati. Tada samo tišina čuva dostojanstvo, pa i eleganciju te ruke. Oni koji su u taj prostor ovako prostački nasrnuli, bukači su pokvarenih namjera. Oni su i paraziti. A paraziti su jednostavni organizmi koji žive na tuđem tijelu i tuđem djelu. Upravo je riječ o ovoj dvojici, Filantropu i Feđi Gavriloviću, kao i upravi HDLU-a, koji taj sramotno dugometražni film o filantropiji i nagradi mladim umjetnicima već godinama demonstriraju, a umjetnicu po imenu koje su nazvali nagradu nisu ni poznavali, ali su joj život činili gorkim. Ta svima znana uzurpatorska i okorjela uprava umjetničkog društva bezdušno je parazitsko tijelo koje prepoznaje samo sličnu supstanciju, biološki proizvod koji mutira, ali unatrag, i koji zbrinjava šireći svoju koloniju, svoj biološki neposredan okoliš. Sada već generacije umjetnika prepoznaju taj teflonski karakter. 

Svoje mišljenje o njima mlada nesretna umjetnica ostavila je na brojnim stranicama svog potresnog najintimnijeg zapisa, svog, nazovimo, dnevnika, koji oni nisu vidjeli, jer ga nisu dostojni. Jednako se i svojim likovnim djelima pozicionirala naspram toga svijeta, djelima za koja oni nisu bili zainteresirani jednako onda kao ni danas. Ne bi ih niti razumjeli. Na koncu, iz svijeta takvih je i pobjegla. I nisam jedini koji je imao nesreću susresti se s tim stranicama. A taj portret bez lica kojim se Anonimni Filantrop predstavio vašem Vijencu, u svom plaćenom članku crno-bijelom fotografijom raspete ili raskrečene figure sa šeširom koji ga čini anonimnim ali i prepoznatljivim, sigurno nije osoba s kojom bi samozatajna umjetnica ušla u dijalog o nebulozama o kojima on doslovno trabunja. Isto tako ni s njegovim sugovornikom s tajnog mjesta. Pet godina nakon umjetničina odlaska taj lik, takozvani prijatelj, o toj činjenici nije pojma imao. Umjetnica nije poznavala ni Vladimira Dodiga Trokuta, kojeg isto društvo također zlorabi. Dalje nema smisla prljati ruke i umakati ih u to gusto blato podmuklosti, karijerizma, uličarskih tričarija, popratne papazjanije koju izgovaraju laureati i sveg jada koji prije nisam imao prilike upoznati osim u fikciji, u literaturi.

Nisu li Vijenac novine koje su se predstavile zanimanjem za neke ljepše uzore? Jesu li u plaćenom tekstu drukčija slova? Kojim putem teče granica između istine i laži u umjetnosti, kulturi i znanosti? I da vas pitam: postaju li na ovaj način skupo plaćene laži čvršćom istinom? I još nešto: krije li se pod onim šeširom naš Veliki umjetnik Maximilian Pio Salvelli? Zemljo, otvori se! Znam da je ta plaćena stranica Vijenca tek točkica u današnjoj planetarnoj genskoj medijskoj slici svijeta, ali ja ne računam na prošlost kao da je nije bilo, a ni na život u kojemu nema nikakvih granica.

 Živimo ovdje i premda smo male točkice znamo da postoje granice u nama i pažljivo ih krojeći, stvaramo vidna polja, podnošljiva i nepodnošljiva. I zato ostavite na miru lijepu umjetnicu koju ćemo pamtiti  na mjestu gdje jest, jer se i svojim činom za njega izborila.