Prva dama hrvatskoga kiparstva

Trinaestog ožujka 2023. preminula je u devedesetoj godini života velika hrvatska akademska kiparica Marija Ujević-Galetović. Rođena je u Zagrebu 20. listopada 1933, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Godine 1953. upisuje zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, kiparski odsjek, te 1958. diplomira u klasi profesora Frane Kršinića. Nakon studija u Zagrebu otišla je u London. Usavršavala se na Central School of Art. U nekoliko navrata bila je na studijskim putovanjima u Italiji, Engleskoj i Francuskoj. Za dugogodišnji predan i izvrstan rad na skulpturi dobila je mnogobrojne nagrade i priznanja, među kojima i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 2012. Ostvarila je mnoge izložbe, prvu je imala 1960. Bila je i vrsna pedagoginja. Od godine 1987. profesorica je na ALU, a u najviše sveučilišno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju promovirana je 1995. Stečeni ugled okrunila je postavši redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) 1998. Otac Mate Ujević bio je profesor, prijatelj velikoga hrvatskog književnika Miroslava Krleže i s njim suosnivač Leksikografskog zavoda 1950. Nakon Krleže bio je dugogodišnji ravnatelj zavoda, a poslije pokretač Hrvatske enciklopedije i Pomorske enciklopedije.

Atelijer Marije Ujević-Galetović na Britancu desetljećima je bio okupljalište brojnih umjetnika i intelektualaca / Fotoarhiv Galerije Adris

Kipovi velikana

Majka Marija rođena Juras također je bila profesorica, matematike, fizike i kemije. Po očevoj liniji bila je u rodu s pjesnikom Tinom Ujevićem. Svi Ujevići podrijetlom su iz Krivodola, odnosno župe Poljica kod Imotskog. Kada je Tin bio bolestan, rođaku Mati, Marijinu ocu, dao je ključ od kuće. Tada dvadesetogodišnja Marija išla je u Tinovu kuću na Selskoj cesti po njegove stvari da mu ih odnese u bolnicu. Kiparica je odrastala u intelektualnoj, umjetničkoj i kulturnoj građanskoj sredini. Rado je isticala da je rođena Zagrepčanka i da voli rodni grad, govorila je da je zagrebački lokalpatriot, ali da je i Dalmatinka. Kiparicu Mariju Ujević znamo po brojnim skulpturama, a javnost po spomenicima zaslužnih muškaraca iz hrvatske povijesti, na gradskim ulicama i trgovima. To su spomenici Augustu Šenoi i Vlahu Paljetku te skulptura Trkač na savskom nasipu u Zagrebu, spomenik Miroslavu Krleži u Zagrebu i Opatiji, spomenik Frani Petriću u Cresu, spomenik Jakovu Gotovcu u Osoru, spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu, spomenik Don Boscu u Žepču, spomenik papi Ivanu Pavlu II. u kapeli kripte požeške katedrale i u Dubrovniku, spomenik Ivani Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu te spomenici Marku Maruliću i Mati Parlovu u Puli.

S akademikom Šimom Vulasom bila je autorica poprsja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana na njihovu grobu u zagrebačkoj katedrali. Među religioznim skulpturama ističu se Uzašašće u crkvi svetog Nikole u Rijeci, Sveti Franjo u Visokom, kip svetog Pavla u njegovoj crkvi u Zagrebu, vratnice katedrale u Požegi te 13. postaja Križnog puta u Mariji Bistrici (s Antom Orlićem). Spomenik Jurju Križaniću postavljen je u dvorištu dvora Kaptola 7 u Zagrebu, gdje je Križanić stanovao 1644–1645. Napokon, držim da je – uz Augusta Šenou na početku stare Vlaške ulice, kako ležerno stoji oslonjen o oglasni stup, spušten na tlo da bude u neposrednom dodiru s prolaznicima, a izveden u povodu 150. godišnjice piščeva rođenja – najbolji Marijin spomenik onaj posvećen hrvatskom srednjevjekovnom kralju Petru Krešimiru IV. u Šibeniku. Uzgred, uz nenadmašni, najbolji zagrebački spomenik, Antunu Gustavu Matošu koji ležerno sjedi na klupi na Strossmayerovu šetalištu na Gornjemu gradu Ivana Kožarića, Marijin spomenik Augustu Šenoi ide u red antologijskih spomenika. Marija Ujević Galetović autorica je i drugih brojnih radova na otvorenom ili unutar arhitektonskih sredina u Virovitici, Vrsaru, u crkvi sv. Pavla u Zagrebu, Mariji Bistrici, Sinju, Cresu, Rijeci, Osijeku, Labinu, Visokom, Bihaću i Novom Sadu.

Kip Augusta Šenoe u Vlaškoj ulici u Zagrebu

Najuspješnija hrvatska kiparica

Marija Ujević bila je jedna od rijetkih i malobrojnih žena koje su se probile u uglavnom muški kiparski svijet. Uz Kseniju Kantoci i Milenu Lah bila je najuglednija hrvatska kiparica u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata. Svakako je ostvarila najuspješniju karijeru od svih uglednih kiparica. Uspjela je osobnim kiparskim rukopisom steći takav status kakav je otprilike imala engleska kiparica Barbara Hepworth u Velikoj Britaniji i cijelom svijetu, smatrana najvećom kiparicom 20. stoljeća. Marija nije imala takav svjetski ugled jer je iz malene Hrvatske, koja i inače nigdje u svijetu nema baš uglednih umjetnika osim nekoliko časnih iznimaka (koje potvrđuju pravilo). Marija Ujević bila je jedna od najistaknutijih kiparica Mediterana, a i Europe. Bila je snažna osobnost, imala je hrabrosti, snage i pameti, energije i petlje, uz marljivost i neprestani rad na oblikovanju kiparskih formi, da se nametne i da u stvarnost provede sve što je zamislila. Vjerovala je u sebe, bila je samouvjerena i samopouzdana, nepokolebljiva i čvrsta kao stijena. Skulpture, izvanredne figure i portrete, oble ženske aktove, žene-mačke i impresivne spomenike radila je žena iznimna talenta, imaginacije i vještine.

Akademkinja Marija Ujević Galetović bila je jedan od glavnih nastavljača tradicije hrvatskoga figurativnog kiparstva, koje je povezala sa suvremenim i avangardnim shvaćanjima. Početkom 1960-ih približila se pop-artu i novoj figuraciji; pročišćavala je oblike i naglašavala izražajnost različitih materijala kao što su alabaster, porculan, bronca, poliester i aluminij. Portrete je oblikovala kao kiparske metafore oslonjene na prirodne oblike (Franz Kafka, 1979), a u volumenima oštrih bridova i osebujne stilizacije bila je bliska kubizmu (A. G. Matoš, 1979). Ritmičkim kontrastima svjetla i sjene postizala je ekspresivnost, a bojom metafizičko značenje kipa (Meta, 1979). U 1980-ima oblikovala je postmodernističke skulpture (Melanija, 1988; Čizma, 1989). U kasnijim radovima sintetizirala je svoja iskustva služeći se klasičnim i modernim asocijacijama (Trkač, 1995; Mačka, 2009). Smatrala je da umjetnost nije nikakva kopija prirode, već da je paralelni svijet koji živi uz život. Umjetnost je način mišljenja i način komunikacije.

Baka joj je bila sa Silbe, iz stare silbanske obitelji Lovrović. Voljela je Marija Ujević svoju Silbu, tamo je provodila ljetne mjesece. Vrata njezine kuće na Silbi uvijek su bila otvorena i često su je posjećivali svi kulturnjaci iz Zagreba koji su tamo ljetovali. Bila je vrlo gostoljubiva. Posluživala je crna vina, uvijek se tu našao i Bombay Sapphire, glasoviti džin u boci nebeskoplave boje. Voljela je družiti se, voditi glavnu riječ u društvu, zanimljiva, puna znanja i duhovita, šalila se, zafrkavala, bila puna ironije i dosjetki, katkada umjereno zajedljiva, kritična, nikada čangrizava ni nametljiva.

Skulptura Miroslava Krleže podno Krležina Gvozda / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

 Važnije joj je bilo da joj se hvali kulinarska vještina nego kiparstvo

Nije imala dlake na jeziku i govorila je ono što je mislila, što je za nju bilo istinito. Nije podnosila himbenost, licemjerje, ulizivanje, lažljivost, snobovštinu, pogotovo intelektualnu, i ljude s „figom u džepu“. Uvijek je bila otvorena, iskrena i poštena. Bila je dakako i jako tašta. Voljela je kuhati svojim gostima, znancima i prijateljima, i važnije joj je bilo da joj se hvali kulinarska vještina nego kiparstvo. Za Mariju kuhanje nije bila šala. Priređivala je finu hranu, ponosna da je kuhanje zamislila kao kreativan čin, kao umijeće koje se pretvara u specifičnu, svojevrsnu umjetnost. Nije se smatrala umjetnicom već kiparicom. Negirala je da je umjetnica, govoreći da bi bilo neumjesno i nepristojno da samu sebe proglašava i zove umjetnicom. Zato je u cijeloj svojoj dugogodišnjoj karijeri profesorice na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti uvijek predavala samo studentima prve godine. Nije htjela imati svoju klasu. Htjela je raditi s brucošima da ih nauči temelje i osnove zanata, a kada na trećoj godini odu u klasu nekog kolege kipara, neka si sami traže umjetnost. Njoj je bitno da osmero studenata kiparstva koji prođu prijemni ispit i upišu se od početka podučava modelaciji i zanatu, da budu sposobni poslije izvoditi što ih je volja, smatrajući da suvereno vladanje tehnikama mladim ljudima omogućuje da i oni, poput nje, i svih zapaženijih i uglednijih kipara, svaku ideju pretvore u formu kako i kada požele.

Na Silbi Marija je Ujević redovito išla u ribe, voljela je loviti ribu poput svojega oca i lovila ju je pedeset godina. Govorila je da točno zna gdje je koja riba. Lovila je na udicu i ješku, mamac. Tako je lovila i ribe koje se obično ne love na udicu: škarpine, raže i pse od sedam-osam kila. Rado je o tome razgovarala, a ne o umjetnosti i kiparstvu. Sa mnom svakako, osim što smo se informirali kratko o studentima, razgovarali smo upravo o Dalmaciji, moru i ribolovu, jer sam kao dijete i mladić plovio s ocem na našem brodu oko Brača i lovio istu vrstu ribe kao i Marija. Ja sam k tome lovio i kirnje podvodnom puškom. Marija ih je lovila da ih pripremi kao „plemenitu hranu“ i smijući se govorila da je u tome prva liga.

Osjećaj za cjelinu

U kiparstvu je znala razlikovati bitno od nebitnoga i imala je osjećaj za cjelinu. Svako dobro umjetničko djelo razlikuje bitno od nebitnoga. Loši „umjetnici“ gube se u banalnostima ili u krivim efektima, promašuju bît. Tu se javlja važnost talenta, inspiracije i inteligencije umjetničkog djela ili znanstvenog pronalaska. Zato je razvila i uspostavila prepoznatljiv, osobni, autentičan stil. Mislila je oblik u monolitnim volumenima, oblim i punim, ili pak razrađenim u rezanim kubnim (ne kubističkim!) plohama, ne bi li dobila osjećaj trodimenzionalne dinamike i karakter – u pasivnom stojećem stavu, kao na primjer na spomeniku dubrovačkom pjesniku i kantautoru Vlahi Paljetku, smještenu u prolazu Nebodera na glavnom zagrebačkom trgu, ili u pokretu, kao na spomeniku kralju Petru Krešimiru IV. u Šibeniku.

Radila je mnogo verzija Krleže. Imao je veliku društvenu, političku, kulturnu i književnu moć. Ljudi su mu se za života zato ulizivali, što Marija ne podnosi. Ali bio joj je intrigantan pa ga je portretirala da uđe u njegovu osobnost, u njegovu psihu. Nije mu pokazivala kako ga je modelirala. No kada je dobila natječaj za Krležin spomenik, vidio ga je i nije mu se svidio. Mnogi su ga, a vjerojatno u sebi i sâm osjetljivi Krleža, smatrali pomalo karikaturalnim, a kiparica ga je pokazala onako kako je smatrala bitnim u njegovoj pojavi i po svojemu doživljaju velikog pisca. Debeljuškasti Krleža u Marijinoj interpretaciji golemi je okrugli monolitni volumen, djeluje poput napuhanog balona koji samo što nije odlebdio, s valovitim naborima koji ga vizualno čine debljim nego što je bio. Bio je namijenjen da se smjesti na Gvozdu, gdje je Krleža sa suprugom Belom živio. No Krleža to nije dopustio pa je smješten ispod Gvozda na šetalištu Dubravkin put, gdje je i danas.

Kada je Marija Ujević-Galetović pozvana s drugim uglednim umjetnicima na Brijune predsjedniku Tuđmanu, proučila ga je, zaključila da je u prirodi „mekši“ nego kako se doima na televiziji, krut i tvrd. U poplavi natječaja za Tuđmanov spomenik Marija je svoj gipsani model razbila jer je smatrala da joj nije uspio, pa više nije pokušavala. Žiri je kao najbolje rješenje izabrao spomenik Kuzme Kovačića iz Splita.

Povjesničarka umjetnosti Željka Čorak u svojemu je eseju Urbani portreti Marije Ujević Galetović napisala: „Skulpturu Marije Ujević nikada nećemo moći samo tako definirati kao umjetnost otvorenu za iskustva tradicionalnog ili suvremenog. Ona od početka relativizira tu, s razlozima prenaglašenu, razdiobu krećući se unutar ‘polja mogućeg’, što će reći polja koje sažimlje povijest i iskustvo pojedinca u ‘jedinstveno polje mogućeg’.“

 * * * * * * * * * *

Ovako je govorila Marija Ujević-Galetović u Vijencu 2017.

Hrvate treba naučiti da rade

Najveći kompliment za rad dobila sam od učenika koji je pohađao stručnu srednju školu u Zagrebu i sjećao se svih mojih kipova s izložbe u galeriji Forum / Strpljivost je jedna od najljepših ljudskih osobina / Meni je Matoš najbolji naš književnik / Hrvatska mora
biti bogatstvo različitosti

Gledam vašu sliku mora, izvana bonaca, a unutra vrije, kao i vi!?

More je jako opasno, onaj tko ga ne poznaje strada. Prema moru čovjek mora imati rešpekt. Općenito čovjek mora imati rešpekt prema prirodi. A bahati smo. Dugo mi je trebalo da shvatim kako je bahatost nemoralna. Strpljivost je jedna od najljepših ljudskih osobina. Strpljivost je zapravo priča o Jobu. Na razini simbola, naravno. Ljudi iz Biblije nisu bili budale koje nisu znale što rade i o čemu govore. Poslije pameti strpljivost je druga bitna ljudska osobina. (…)

Nitko za sebe ne bi smio reći da je umjetnik. Ne mogu zamisliti da bi Tin Ujević za sebe rekao: ja sam umjetnik. A danas mnogi za sebe kažu da su umjetnici. (…)

Možda vam je On odozgor pomogao?

Ako si sam ne pomogneš, neće ti ni On, kaže narodna poslovica. Kad je vidio koliko radim, pomogao mi je. Ja to govorim kao zafrkanciju. Mnogo je bolje kada svemu pristupamo s humorom. Moramo ublažiti tegobe života koji se pokazuje u ljepoti, dobroti, životu i smrti... Moj je posao poziv, nije zvanje. Da sam se rodila u doba moje bake ili prabake, ne bih imala nikakve šanse biti kiparica. Moja mama, koja je bila talentiranija od mene, nije išla studirati slikarstvo jer to nije bilo uobičajeno pa je studirala matematiku, fiziku i kemiju.

(…) Danas se u umjetnosti cijeni samo novčana vrijednost. Ako u vas netko uloži milijun nečega ili za milijune otkupi vaš rad, tada vrijedite. Zato malotko može nabrojiti nečija tri dobra rada. Najveći kompliment za rad dobila sam od učenika koji je pohađao stručnu srednju školu u Zagrebu i sjećao se svih mojih kipova s izložbe u galeriji Forum. On je nabrojio sve moje radove koje ja nisam znala pobrojiti. To mi je najveći kompliment, uz lajanje psa na kip Mačke na ulazu u dvorište moje kuće.
(…)

Napravili ste jednog Krležu, jednog Šenou i više skulptura Matoša. Zašto toliko Matoša?

Zato što je meni Matoš najbolji naš književnik. Matoša bi trebalo popularizirati ne samo zbog hrvatstva nego i zbog europejstva. Sve što je Matoš napisao stoji i danas. I kao pjesnik mi se sviđa. Utjeha kose je osobito lijepa. Matoš je imao oštar jezik, jasnoću misli i čvrst stav o svemu. Nije lako podnositi takve ljude, njihovu pamet, znanje i mudrost. E, da nam je danas jedan Matoš.

Što bi bilo?

Imao bi tko reći ono o čemu manje-više svi šutimo. Sigurno bi pisao o našem sluganskom mentalitetu i vlasti koja ne zna vladati. Treba znati vladati, a ne samo služiti drugomu. Mi smo sluganski mentalitet i ne znamo vladati. Vlast mora biti pametna, mudra i dalekovidna; stroga prema sebi i pravedna prema narodu. (…)

Reformu školstva moraju raditi mudri ljudi, a ne učitelji i učiteljice koji su svima dijelili petice. Nama treba reforma bez ideologije.

Bez toga ne bismo mogli slaviti svoju „slavnu prošlost“?

Koju slavnu prošlost? Među našim veličinama imate tukce koji napuhuju svoju pamet kao što tukci napušu svoju resu. Hrvate treba naučiti da rade. Nama fali radne discipline.

Fali nama svašta.

Hrvatska mora biti bogatstvo različitosti. Studentima sam uvijek govorila da je sloboda mogućnost izbora, ali i da moraju znati što će izabrati. Bez znanja čovjek nije slobodan, on je žrtva navika, običaja... Bez slobode ni moj tata iz Imotske krajine ne bi mogao dosegnuti misao i spoznaju o sebi i svijetu oko sebe. Ali bilo je i ljudi koji su cijeli život živjeli u jednom mjestu, a bili su veliki.

Ulomci iz intervjua objavljena
u Vijencu broj  610–612 20. srpnja 2017. pod naslovom Umjetnost je mašta.
Integralna verzija intervjua dostupna je bez naknade u internetskoj arhivi Vijenca: www.matica.hr/vijenac.

Razgovarao Andrija Tunjić