Potraga za nitima bliskosti

Osamljenost je složena pojava, izmiče jednostavnim dijagnozama i određenjima. Dvoje bezimenih likova u predstavi I je i nije autorice Ksenije Zec i dramaturga Saše Božića potvrda je tog, za sve veći broj ljudi u suvremenom svijetu, bolno osobna uvida. Mali prostor Studija Exit u zagrebačkoj Gundulićevoj ispunjen je tek sporadično razmještenim stvarima koje ocrtavaju atmosferu doma (minimalistička scenografija Igora Rufa). U njemu dvoje svatkovića nalazi se u nizu naoko neobičnih, istovremeno pomalo infantilnih i simboličnih situacija. Najvažnija, provodna, jest odmatanje i namatanje crvenog klupka, čije se značenje samo objašnjava. Crvena nit, stalno prisutna, ali nikad uspostavljena, uvijek u mijeni, novom odmatanju i namatanju, simbol je povezanosti, iskidane, no željene. Slično je i s jezikom, njihov je govor tek polovično artikuliran, ponekad zapjevaju (signifikantno u jednom trenutku talijanski šlagerski refren morire per lei, tolika je njihova želja za bliskošću, temeljnom ljudskom emotivnom potrebom).

Način igre traži osobitu posvećenost,
preciznost i koncentraciju / Snimila A. Saška Mutić

Dirljiva je jednostavnost na koju su likovi, svakako odrasli ljudi, ogoljeni kako bi došli do daha bliskosti s nekim. Samoća njima nije stanje nad kojim bi osobito zdvajali, nisu oni očajnici ni depresivci, tek ponekad čangrizavci koji bi malo sebe uložili, a očekivali osobit emotivni dobitak. U kratkom opisu procesa u programskom letku, autori spominju klauneriju kao „regresivnu tehniku“ kojom su se koristili u oblikovanju predstave. Momenti poigravanja keksima, časopisima, stolcima, ljestvama često prelaze u ritmizirane pokrete, ali i postaju nalik na skeč. Nizanje situacija zanimljivo je, svaka donosi neki drugi moment zanimljive, lucidne odrasle infantilnosti. No značenjski u njima nema razvoja, kako predstava napreduje, perpetuira se isti dojam o osamljenicima i njihovim težnjama za bliskošću. Dorađenost pojedinih prizora tako ne može sasvim dokinuti gledateljski osjećaj kretanja predstave u krug, koji se pojačava.

Jelena Miholjević i Livio Badurina na sceni su, vjerojatno i izlazeći iz svoje zone komfora kao dramskih glumaca, ostvarili precizne uloge, koje istovremeno uspijevaju izgledati kao da su odigrane lako i bez naprezanja. Kombinirajući registre glumaca i klaunovskih artista, naglašenu mimiku i artificijelni pokret s glasom i iznošenjem na scenu čiste emocije, dvoje glumaca stvaraju osobitu, zanimljivu i pomaknutu suigru. Čas filozofiraju, u drugom se trenutku već dječje naivno smiju, u trećem namjerno loše pjevuše, a u sljedećem izvode neku pomaknutu vratolomiju kućanskim predmetima. Zasigurno, takav način igre traži osobitu posvećenost, preciznost i koncentraciju, što se ipak ne vidi kao napor tijekom izvedbe. I to je dobro, jer se gledateljska pažnja usmjerava na sam izvedbeni čin.

Studio Exit često je do sada bio poprište kazališnih uprizorenja samoće i potrebe za bliskošću (primjerice u predstavama Susjed, Voliš li me?, Tiha noć). To je razumljivo imajući u vidu odlike tog dvorišnog, minijaturnog prostora koji dobro može poslužiti za uspostavljanje (nedostatka) bliskosti kao dominantne komponente kazališne iluzije. Istodobno, nije riječ o ambijentu koji bi bio definiran nekom već zadanom intimom, kao što je često slučaj sa stanovima pretvorenima u izvedbene prostore. I je i nije tako se nastavlja na niz tematiziranja samoće, neostvarene potrebe za bliskošću i emocijom kojem je Studio Exit postao poprištem od otvaranja prije nekoliko godina. Unatoč repetitivnosti značenja, zbog koje predstava povremeno izgleda kao da u njoj nema pravog razvoja već se radi o nizu dorađenih skečeva, Jelena Miholjević i Livio Badurina ostvarili su zanimljive izvedbene pomake.