Poklonstvo Donatellu

Tri izložbe s naslovima u kojima su dvije zajedničke riječi: Donatello i renesansa, izvanredno su uspješan međunarodni projekt što su ga realizirale četiri institucije iz triju gradova u suradnji s muzejima, galerijama, povjesničarima umjetnosti i brojnim stručnjacima diljem svijeta. Voditelj je projekta Francesco Caglioti, povjesničar umjetnosti iz Pise koji je i urednik vodiča kataloga: Donatello u Toskani koji posjetitelje vodi izvan izložbe do više od pedeset Donatellovih umjetnina u gradovima Toskane. U organizaciji izložbi u Berlinu (Staatliche Museen, 2. rujna 2022–8. siječnja 2023) i Londonu (Victoria and Albert Museum, 11. veljače–11. lipnja 2023) Cagliotiju su se pridružili kustosi iz matičnih muzeja. Tiskana su tri zasebna kataloga u kojima su objavljena najnovija istraživanja Donatellova opusa i dodatne teme specifične za zbirke muzeja u kojima su postavljene izložbe.

Glavna kustosica londonske izložbe je Peta Motture, koja je i urednica opsežnog kataloga s 25 suradnika u izdanju Muzeja Viktorije i Alberta.

Iz postava izložbe Donatello: Sculpting the Renaissance
u Muzeju Viktorije i Alberta
u Londonu
(11. veljače–11. lipnja 2023); Donatello i Desiderio da Settignano, Sv. Ivan Krstitelj, mramor, oko 1454–1457. i u pozadini za usporedbu Juraj Ćulinović
Sv. Ivan Krstitelj, tempera na drvu, oko 1456–1458.

Inovativno oblikovanje materijala

Prva je izložba održana u Firenci, rodnom gradu slavnog umjetnika (Palazzo Strozzi i Musei del Bargello,19. ožujka–31. srpnja 2022).  Ne zna se točan datum, ali 1386. rođen je Donato di Niccolò di Betto Bardi, od milja zvan Donatello. Umro je u rodnom gradu 13. prosinca 1466. Od mladog naučnika u radionici u kojoj je izučio zlatarsko umijeće, zatim klesara i kipara u umjetničkoj radionici katedrale, gdje je 1408/09. izveo prvu narudžbu, mramorni kip Davida, razvio se u umjetnika bez kojeg je nezamisliv procvat renesanse u zlatnom dobu talijanske umjetnosti. Njegov jedinstveni talent očituje se u inovativnom oblikovanju materijala kojima se koristi u skulpturi i reljefu, u minucioznoj izvedbi detalja, što se pripisuje njegovu zlatarskom naukovanju, u pronalaženju novih tehnika obrade različitih materijala i u njihovim kombinacijama te inventivne ikonografije. Poigrava se i istražuje mogućnosti perspektive, iluzije prodora u prostor. On je umjetnik vrhunske senzibilnosti, čija figurativna skulptura izražava karakterne, duhovne vrijednosti prikazane osobe bilo da je riječ o portretu suvremenika, povijesnoj ličnosti ili svetačkom liku.

Njegova Marija Magdalena, skulptura koju je izdjeljao od polikromirana i djelomično pozlaćena drva za firentinsku katedralu, nije putena ljepotica duge kose, već životom iscrpljena, krezuba starica beživotna pogleda kojoj kosa pokriva koštunjavo tijelo, a ruke su zaustavljene u trenutku prije nego što će se ruke Magdalene pokajnice sklopiti u molitvi. Jedinstven je i nov način prikazivanja Bogorodice i djeteta, koji se ne obraćaju gledatelju kao što je bilo uobičajeno u gotici, već iz njihovih izraza lica i pokreta tijela zrači međusobna toplina i nježnost koja ih povezuje u zaštitničkom zagrljaju. U novom duhu renesanse Donatello nalazi nadahnuće u arhitekturi i skulpturi antike ili kasne antike, u čemu je ključnu ulogu odigrao posjet Rimu s prijateljem i mentorom Brunelleschijem. Pod patronatom Cosima Medicija i njegova sina Piera imao je slobodu stvaranja i kontinuirane narudžbe, a povezivalo ih je i veliko prijateljstvo sve do smrti, jer je i pokopan u kripti crkve San Lorenzo uz grobnicu Cosima, koji je umro dvije godine prije Donatella.

Mramorni kip Davida, 1408–1409; 1416.  / Ustupio Nacionalni muzej Bargello, Firenca, Italija, ljubaznošću Ministarstva kulture / Snimio BRUNO BRUCHI

Nije sačuvan nijedan sigurno atribuiran primjerak Donatellova zlatarskog umijeća, te su na izložbi u Muzeju Viktorije i Alberta izloženi pomno odabrani zlatarski radovi njegovih suvremenika i jedan mali srebrni reljef u duhu Donatellovih teatralnih, dinamičnih prizora. U prvom je planu Krist, koji pred apostolima iscjeljuje opsjednuta čovjeka. Zbog scenografije prizora, suvremene gradske arhitekture s detaljno graviranim kućama koje okružuju trg, reljef se pripisivao Filippu Brunelleschiju, Leonu Battisti Albertiju ili Filareteu, a za kompoziciju likova mogao se umjetnik ugledati u Massacia, njegovu fresku u kapeli Brancacci. Ne isključuje se ni atribucija Donatellu zbog tehnike bareljefa nazvane schiacciato ili stacciato kojom je izvedena figuralna grupa. To je tehnika koju je Donatello razvio do savršenstva, a možda i prvi umjetnik koji je postizao zadivljujuću iluziju dubine prostora, prodora u prostor gradacijom plitkog reljefa s milimetarskom razlikom među slojevima. Na londonskoj izložbi posjetitelji imaju prilike upoznati se s brojnim umjetninama rađenim tom tehnikom u mramoru, ali i u drugim materijalima.

Teško je u opisu izložbe izdvojiti pojedina djela među 130 eksponata, koji osim umjetnina iz stalnog postava muzeja uključuju i posudbe iz više od pedeset svjetskih muzeja, galerija i crkvenih zbirki. Možemo se složiti s brojnim kritičarima triju izložbi koji ocjenjuju da su „neponovljive“ i da se događaju „jednom u životu“.

U svakoj skulpturi, reljefu, cjelini ili fragmentu, crtežu i skici vidimo sve ono što su i suvremenici vidjeli u Donatellovim djelima, shvaćamo zbog čega su ga slijedili njegovi učenici i umjetnici novijih generacija. Stoljećima nakon Donatellove smrti još se možemo složiti s njegovim biografom Giorgijom Vasarijem, koji je prije gotovo pet stoljeća napisao: „Donato je bio toliko savršen u svakom radu da se može reći da je po iskustvu, promišljenosti i znanju bio među novim umjetnicima jedan od prvih koji je proslavio umjetnost skulpture radeći po dobrom crtežu.“

Majstor dočaravanja dinamike

Velika je povlastica moći izbliza usporediti remek-djela koja se inače nalaze u stalnom postavu muzeja koje dijele kontinenti, a na izložbi su udaljeni samo nekoliko koraka, kao što su na primjer Donatellova Madona od oblaka, ili točnije opisana kao Bogorodica s djetetom i anđelima među oblacima, posuđena iz muzeja u Bostonu, i mramorni reljef Uzašašće Kristovo i predaja ključeva svetom Petru (1428–30) iz stalnog postava V&AM. Tematski su potpuno različiti, ali u izvedbi vrlo slični, posebice u tretmanu pozadine: uskrsli Krist i Bogorodica okruženi su anđelima koji izviruju ili se propinju iz gustih oblaka. U prizoru Uzašašća pokreti tijela apostola i u vapaju uzdignute ruke zaustavljeni su na vrhuncu njihove emocionalne napetosti, kad se Krist uzdiže u nebo i oblak kao da im ga pred očima otima. Mogao bi to biti snimak dramatična trenutka u jednom od crkvenih prikazanja koja su bila popularna u to vrijeme, a slikari i arhitekti izrađivali su scenografiju i pokretne platforme. Zadivljuje kako je majstor uspio savršeno ilustrirati dinamiku događaja, bijeg prostora u realni krajolik u pozadini, teške oblake i anđele koji okružuju Krista i apostole u svjetlucavom mramoru kojeg je gravirao i polirao u dubini od samo dva do tri centimetra i stvorio minucioznu igru svjetla i sjene.

Kao kontrast tim bijelim, delikatnim, gotovo nadrealnim reljefima u slijedećoj je galeriji izložen Donatellov tamni, brončani raspeti Krist realistički oblikovan u prirodnoj veličini, koji od 1458. visi u Bazilici svetog Ante u Padovi. Ovo je iznimna prilika da je raspelo izloženo izvan bazilike i posjetitelji mogu vidjeti svaku žilu na raspetim rukama, uleknuti prsni koš i sklopljene kapke. Kristovi su uvojci tijesno priljubljeni uz glavu, natopljeni krvlju spuštaju se niz vrat, ne mrsi ih vjetar koji je od tijela uzdignuo samo perizomu i konop koji je jedva podržava.

U Muzeju Viktorije i Alberta izložena je i  Bogorodica s djetetom Jurja Ćulinovića iz
Musei Reali u Torinu, kao primjer djela umjetnika koji se nadahnuo Donatellovim reljefima, a vjerojatno i majstorovim crtežima za kojima je bila potražnja i u Dalmaciji

Utjecaj na Ćulinovića

Za vrijeme boravka u Padovi osim religioznih motiva u Donatellovoj produktivnoj radionici izveden je i brončani spomenik vojskovođe Erasma da Narni, poznatijeg pod imenom Gattamelata, prvi samostojeći spomenik konjanika nastao nakon antike. U Padovi, na vrhuncu karijere, tijekom deset godina napravio je i niz reljefa Bogorodice s djetetom koji su nadahnuli lokalne umjetnike okupljene oko umjetničke radionice slikara Francesca Squarconea, koji im je bio ne samo učitelj slikarstva nego su u njegovoj bogatoj zbirci antikviteta u kojoj je bilo originalnih antičkih skulptura i gipsanih odljeva usavršili svoje obrazovanje. Među Squarconeovim učenicima bio je i Juraj Ćulinović, u Italiji poznat kao Giorgio Schiavone (Skradin, 1433/6–Šibenik, 1504). Ćulinović je boravio u Padovi od 1456. do 1461, kada se vratio u Dalmaciju i nastanio u Zadru. U Muzeju Viktorije i Alberta izložena je njegova Bogorodica s djetetom, tempera na drvu iz galerije Sabauda, Musei Reali u Torinu, kao primjer djela umjetnika koji se nadahnuo Donatellovim reljefima, a vjerojatno i majstorovim crtežima za kojima je bila potražnja i u Dalmaciji. Bogorodica je smještena unutar okvira s elementima antičke arhitekture i s dodatkom bogatih girlanda i voća, okružena razigranim puttima, spiritellima, koje je kao i amfore na podnožju stupova Ćulinović mogao  vidjeti na Donatellovim radovima u Padovi. Svi Ćulinovićevi potpisani radovi nastali su u padovanskom razdoblju. Na slici iz galerije Sabauda potpisao se na iluzionistički slikanoj ceduljici: Opus Sclavoni dalmatici Squarzon S. (kratica za Scholaris). U sačuvanu Ćulinovićevu opusu pet je slika s njegovim potpisom kojim u različitim kombinacijama daje do znanja da je Squarconeov učenik i da je iz Dalmacije. Na izložbi u Firenci bila je izložena još jedna Ćulinovićeva slika Bogorodice s djetetom.

Madona od oblaka (oko 1425–1435), mramorni reljef / Ustupio Muzej lijepih umjetnosti, Boston

Druga Ćulinovićeva slika: Ivan Krstitelj, dio poliptiha iz crkve sv. Nikole u Padovi, a od 19. stoljeća u Nacionalnoj galeriji u Londonu, izložena je u odjelu pod naslovom Devotion and Emotion. Pobožnost i emociju uspio je Donatello pobuditi u vjernicima koji su stajali pred njegovim djelima u crkvenim, javnim ili privatnim prostorima, bez obzira bila riječ o monumentalnim skulpturama ili kućnim oltarićima.

No to je bio cilj i njegovih suvremenika, među kojima su u ovoj galeriji zastupljeni i Marco Zoppo i Andrea Mantegna. Ćulinović je naslikao sv. Ivana Krstitelja kao starijega bradatog isposnika s mršavim, žilavim nogama. Možemo ga usporediti s isposničkim likom Donatellove Marije Magdalene. A još više s mramornim kipom Donatellova Ivana Krstitelja, takozvanog Martelli Krstitelja iz Bargella. Razlikuju se jedino u godinama, jer ga je, neobično za svečev ikonografski prikaz, Donatello isklesao kao mladića. Ćulinović je za svog svetog Ivana odabrao sličan položaj tijela i ruku, obojica podržavaju plašt koji im je skliznuo s jednog ramena i spušta se do podnožja. Tunika im je od devina krzna, a na nogama sandale od konopa. U jednoj ruci drže križ, a u drugoj djelomično odvijen svitak s nepotpunim natpisom.

Među umjetnicima i suradnicima pod utjecajem Donatella uz mlade umjetnike kao što su Bartolomeo Bellano i Pietro Lombardo navodi se i Nikola Ivanov zvan Firentinac (Niccolò di Giovanni Fiorentino), koji je radio u Dalmaciji između 1464. i 1507. Povjesničar umjetnosti Adolfo Venturi već početkom dvadesetog stoljeća pisao je o Firentincu kao mogućem Donatellovu učeniku. Na izložbama u Firenci i Berlinu bio je izložen njegov kameni reljef: Polaganje u grob iz berlinskog muzeja Bode, koji nije izložen u Londonu. Da nisu dio unutrašnje arhitekture kapele blaženog Ivana Trogirskoga Firentinčevi bi putti ili spiritelli bili primjereni da ih se izloži uz Donatellove nestašne dječačiće koji izviruju iza stupova plešući i svirajući u skučenu prostoru između antiknih pilastara. Jedan od Firentinčevih spiritella koji se popeo na kapitel pa rukom podiže halju i otkriva spolovilo može se usporediti i sa zagonetnom Donatellovom brončanom, dijelom pozlaćenom skulpturom dječaka nazvana Attis-Amorrino koji spuštenih hlačica otkriva svoj spol. Uz njega je za usporedbu izložen mali antikni brončani kip Attisa iz 1–2. stoljeća, koji jednom rukom podiže odjeću, a drugu je podigao uvis baš kao i Nikolin puttino.

Bista San Rossore (1425–1427), pozlaćena bronca, Pisa / Ustupilo Ministarstvo kulture Italije – Regionalna uprava muzeja Toskane, Firenca

Izložba završava s temom specifičnom za londonsku izložbu pod naslovom Homage to Donatello. Izvan Italije Muzej Viktorije i Alberta ima najveću zbirku talijanske renesansne skulpture, većim dijelom nabavljene u 19. stoljeću. Zanimljivo je pratiti kako su se mijenjale atribucije nekih muzejskih akvizicija tijekom godina, a posebice u najnovije vrijeme za vrijeme pripreme iscrpnih tekstova za katalog izložbe. Vjerujem da će se i nakon ove izložbe, na kojoj su stručnjaci imali priliku još pomnije proučiti djela slavnoga majstora i ona njegovih sljedbenika, otvoriti nove rasprave. Na primjer, pitamo se jesu li djela nastala u stilu Donatella u 19. stoljeću rađena iz osjećaja divljenja i ljubavi prema velikom majstoru ili iz ljubavi prema novcu? Jesu li ih stvarali s iskrenom željom da se dokažu u vještini klesarskog umijeća ili da s užitkom muzejima i kolekcionarima podmetnu krivotvorinu?

U skladu s edukacijskom motivacijom osnivanja muzeja za umjetnost i obrt u Europi, kao što je i istoimeni u Zagrebu, u 19. stoljeću osim otkupa originalnih djela muzeji su nabavljali reprodukcije, legitimne kopije najvažnijih europskih umjetnina izvedene najsuvremenijim tehnikama.

U Muzeju Viktorije i Alberta impresivna je dvorana odljeva (Cast Court) iz koje je umjesto originalnog Donatellova brončanog Davida na kraju izložbe izložen njegov odljev. Danas nova tehnologija zamjenjuje dvoranu odljeva, no putovanje internetom ipak nije dostatno, jer ništa ne može zamijeniti susret s originalnim umjetninama.