Pače za svako dijete

Tužno pače dječja je predstava koja naslovom može upućivati na još jednu varijaciju klasične Andersenove bajke o pačiću koji se ne uklapa u okolinu, ali to ovdje nije slučaj. Naime, riječ je o prvoj inkluzivnoj predstavi za djecu koja se simultano izvodi na govornom i znakovnom jeziku. Kako je istaknuto u programskoj knjižici, dosadašnje prilagodbe kazališnih predstava uglavnom se izvode uporabom titlova ili uz asistenciju vanjskog prevoditelja na znakovni jezik, ali obje su se metode pokazale nepogodnima zato što narušavaju neposrednu povezanost između glumaca i publike koja je, kako ističu, bit kazališnog čina. Predstava je nastala u koprodukciji udruge za djecu i mlade Novi svijet i Teatra na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka u okviru projekta Znak jednakosti. Predstavu igraju mladi glumci Tena Pataky i Filip Sever, kojima je osiguran tečaj znakovnog jezika u suradnji s udrugom DLAN. Autorica teksta je Simona Dimitrov Palatinuš, a režiju potpisuje Vedran Komerički.

Snimio Domagoj Kovačić Udruga Novi Svijet

Scena je prazna, osvijetljena reflektorima na stalku koji stoji na prosceniju. Pomalo neuobičajeno za dječje predstave koje uglavnom krasi šarenilo pozornice, ali autorica ovih redaka svjesna je da nije riječ o institucionalnom kazalištu s velikim produkcijskim mogućnostima pa ovu opasku ne valja uzeti k srcu. Zbog manjka scenografije sva je pozornost usmjerena na glumce i njihovu izvedbu. To se u jednu ruku pokazalo pogodnim jer moraju privlačiti pozornost na sebe zbog prevođenja predstave na znakovni jezik, zbog čega je poželjno da im scenski pokret bude jasan i precizan. Znakovni je jezik donekle prilagođen scenskoj izvedbi. Njihovi kostimi sastoje se od kombinacije narančaste, bijele i žute boje koje podsjećaju na tek izlegla pačića. Tena Pataky i Filip Sever na scenu ulaze živahno, igrajući se „tački“, uto primijete ispunjeno gledalište i započnu s pripovijedanjem. Kretnjama nam signaliziraju kako se trenutno nalaze u gradu koji karakterizira buka i smrad prometa pa publiku odvode na selo, gdje prevladavaju mir i ugodni mirisi prirode. Starica pronalazi jaje usred šume pored potoka i odnosi ga u svoje dvorište puno različitih životinja. Tijekom predstave više se puta spomene da su selo i dvorište mjesta gdje se ljudi (i životinje) brinu jedni o drugima, praveći tako antitezu s užurbanim i bučnim gradom. Starica jaje ostavlja koki koja se brine o njemu dok se iz njega ne izlegne naslovno pače. Osim kokoši, za pačića se brine i guska, koja ga uči plivati, vrabac letjeti, konj i krava jesti travu, a ovca i koza imaju ulogu teta pričalica koje ga trebaju naučiti govoriti. No pačić ih ne razumije, ne može se s njima sporazumijevati govorom, pa utučeno nestaje iz dvorišta. Zahvaljujući mudroj sovi, ostale životinje prepoznaju problem i nauče se s pačićem sporazumijevati na znakovnom jeziku.

Priča je jednostavna, ponavlja se motiv nestanka i potrage za pačićem kako bi se na kraju razotkrio problem s kojim se pačić suočava iako se njegovo nerazumijevanje nijednom ne pokazuje u sceni kada ga životinje podučavaju. Što se tiče izvedbe, fizički je prilično zahtjevna i dinamična, a glumci se dobro nose s tim ritmom i drže pozornost. Scenski pokret postaje naporan za gledanje jer se velikim dijelom sastoji od brojnih okretaja kojim ilustriraju skakanje i promjenu u druge likove iz priče. Također, imitacije životinja bile bi bolje da nisu popraćene zamornim kreštanjem. Valja pohvaliti jasnu artikulaciju i vještu simultanu izvedbu na govornom i znakovnom jeziku. Kako se naglašava u knjižici, simultane glumačke izvedbe gluhoj i nagluhoj djeci omogućavaju neometano potpuno kazališno iskustvo i osjećaj ravnopravnosti s ostatkom publike.

Veseli budući rad na ovakvim inkluzivnim predstavama, kvak!