Oton Iveković – akademski slikar u neakademskim vremenima

Retrospektivne izložbe hrvatskih umjetnika uglavnom se održavaju s velikim vremenskim razmakom, pa je (ponovni) susret s djelima tim zanimljiviji, a novoj i mlađoj publici tim uzbudljiviji. Prva Ivekovićeva retrospektiva održana je u Umjetničkom paviljonu daleke 1996. i tada je izloženo 124 djela. Kontinuitet bavljenja slikarom i njegovim kompleksnim opusom nastavila je Snježana Pintarić, autorica prve i sadašnje izložbe, na kojoj je pokazano stotinjak djela više, ukupno 239 kataloških jedinica. Kako bi se što cjelovitije sagledao opus slikara Otona Ivekovića (Klanjec, 1869–1939), bilo je potrebno detektirati djela koja se nalaze u četrdesetak ustanova u Hrvatskoj i inozemstvu, privatnim zbirkama i u obiteljskom vlasništvu. Zbog nepostojanja kontinuirana bavljenja umjetnicima hrvatske moderne u okviru jedne mjerodavne stručne ustanove, što bi rezultiralo katalogom raisonné, mukotrpno je sastavljanje mozaika djela razasutih na često nepoznatim lokacijama, u lošem stanju, s krivim atribucijama… Retrospektive su zato prigoda da se napravi svojevrsna inventura opusa, istraže dosad nepoznati detalji iz života i rada, učine valorizacijski i interpretacijski pomaci te da se restauriraju ključna djela i tako pomogne opstanku nacionalne umjetničke baštine.

Iz postava izložbe u Klovićevim dvorima koja donosi 239 eksponata / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Pejzaž s makovima, 1923. / Snimio GORAN VRANIĆ

Oton Iveković pripada prvoj grupaciji umjetnika hrvatske moderne, koji su postavili temelje cjelokupnog umjetničkog razvoja narednih razdoblja. Mala, ali iznimno darovita „umjetnička kolonija“, koju čine Vlaho Bukovac, Robert Auer, Bela Čikoš Sesija, Ferdo Kovačević, Menci Clement Crnčić i Oton Iveković, te Rudolf Valdec i Robert Frangeš, uspjela je u svom naumu moderniziranja i institucionaliziranja likovnog života u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Zahvaljujući izložbama u Umjetničkom paviljonu, te poticaju za gradnju umjetničkih atelijera i pokretanju Više škole za umjetnost i umjetni obrt, tu generaciju umjetnika smatramo utemeljiteljskom. Riječ je ujedno o prvim školovanim slikarima i kiparima koji su nauke izučili na uglednim europskim likovnim akademijama te su stekli potrebnu samosvijest zahvaljujući stečenu znanju i vlastitim talentima. Njihovo okupljanje oko Bukovca i demonstriranje umjetničke slobode izdvajanjem/secesijom iz Društva umjetnosti Isidora Kršnjavog, omogućilo je priključenje hrvatske umjetnosti aktualnim (srednjo)europskim likovnim strujanjima fin de sìeclea. Njihovo je mjesto u novije doba potkrijepljeno i potvrđeno na velikim izložbenim projektima na kojima su parirali znamenitim umjetničkim veličinama Münchena i Beča: Die Kraftprobe. 200 Jahre Akademie der bildenden Künste in München, Haus der Kunst, München 2008; Zagreb–München. Hrvatsko slikarstvo i akademija likovnih umjetnosti u Münchenu, Umjetnički paviljon 2009/2010; Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900, Galerija Klovićevi dvori 2017. i Herausforderung Moderne: Wien – Zagreb um 1900, Belvedere, Beč 2017/2018.

Dvije su ustanove programski fokusirane na umjetnike prvog razdoblja hrvatske moderne, Umjetnički paviljon i Galerija Klovićevi dvori, koje su dosad priredile nekoliko antologijskih izložaba. Opuse Bukovca, Kovačevića i Medovića prva je temeljito obradila Vera Kružić-Uchytil, Čikošem se monografski bavio Vinko Zlamalik i u novije vrijeme Tonko Maroević, a Crnčićem su se bavile Božena Šurina i Petra Vugrinec, koja je zaslužna i za prvo retrospektivno predstavljanje Roberta Auera. Iveković je ostao u dubokoj sjeni koju su stvorila dvojica umjetničkih gorostasa, Bukovac i Medović, te se njegov opus najčešće svrstavao u ladicu historijskog slikarstva, dok je ostali dio opusa dugo ostao slabo poznat i nedovoljno valoriziran.

Oton Iveković, snimljeno u atelijeru Inkiostri, 1908. / Snimio GORAN VRANIĆ

Snježana Pintarić pristupila mu je s dozom opreza, obrađujući isprva manje segmente i posvetivši prve izložbe njegovim pejzažima (Klanjec, 1985) i portretima (Klanjec, 1995), da bi u Umjetničkom paviljonu 1996. autorski postavila prvu retrospektivu. Na tim je temeljima gradila poznavanje Ivekovićeva opusa sastavljajući mozaik od razasutih slika i sličica (formatom i kvalitetom), koje su sabrane za veliko predstavljanje na aktualnoj izložbi. Dionicu Ivekovićevih ilustracija i slika nastalih na temelju književnih predložaka autorski je obradila Danijela Markotić. Postav izložbe, koji slijedi kronološki niz s tematskim cjelinama po izložbenim dvoranama, a svojevrsnu kulminaciju izložbene inscenacije doživljavamo u velikoj dvorani s ključnim djelima historijskog slikarstva, kanonskim vrijednostima nacionalne umjetničke baštine, potpisuju Petra Vugrinec i Danijela Markotić.

Iznenađenje izložbe slika je Vivat rex iz 1911, dugo „zarolana“ u čuvaonici Moderne galerije (NMMU), a za ovu prigodu restaurirana. Slika prikazuje sklapanje saveza između Hrvatske i Austrije na Cetinskom saboru 1526.  / Snimio GORAN VRANIĆ

Atraktivna iznenađenja

Susret sa slikama Smrt Petra Svačića (1894), Dolazak Hrvata, Krunidba Tomislava (obje iz 1905), Pogibija Matije Gubca na Markovu trgu (1921) i Oproštaj Zrinskog od Katarine (1901. i 1921) kod brojne će (starije) publike izmamiti sjećanja na slike koje su zahvaljujući oleografskom umnažanju bile česta dekoracija u domoljubnim domovima, a pojavljivale su se i u najrazličitijim medijima, od ilustracija u školskim udžbenicima do ukrasnih kutija bombonijera. Zahvaljujući takvoj propagandi, Iveković je postao pojam za slikara povijesnih tema, te je ta dionica njegova stvaralaštva bila i ponajbolje obrađena u radovima Marijane Schneider i Marine Bregovac Pisk. Izložba nam upravo u tom segmentu nudi i najatraktivnija iznenađenja. Riječ je o za ovu prigodu restauriranoj slici Vivat rex iz 1911, dugo „zarolanoj“ u čuvaonici Moderne galerije (NMMU). Zanimljiva je povijest nastanka te slike velikog formata (250 x 500 cm) u doba nacionalnih previranja uoči Prvog svjetskog rata i raspada Monarhije, te svjedoči o još jednom dubokom raskolu hrvatskih umjetnika. Naime, kao reakciju na Internacionalnu izložbu u Rimu 1911, na kojoj su u paviljonu Kraljevine Srbije izlagali Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Ljubo Babić, Tomislav Krizman, Mirko Račić, Vladimir Becić i Jozo Kljaković, Kršnjavi u Zagrebu okuplja umjetnike na izložbi Vivat Habsburg u Umjetničkom paviljonu na kojoj su nastupili „lojalni monarhisti“, Robert Auer, Ivan Benković, Joso Bužan, Menci Clement Crnčić, Bela Čikoš Sesija, Robert Frangeš, Ferdo Kovačević, Miroslav Kraljević, Mato Celestin Medović i, dakako, Oton Iveković, koji po narudžbi slika prizor sklapanja saveza između Hrvatske i Austrije na Cetinskom saboru 1526. Uz slike Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu, koja prikazuje sklapanje saveza Pacta conventa s Ugarskom 1102, namijenjenu Odjelu za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10, i Bitku kod Gorjana, dopremljenu iz Gradske vijećnice u Đakovu, Vivat rex ponajbolje svjedoči o Ivekovićevu majstorstvu komponiranja složenih prizora s mnoštvom povijesnih likova u autentičnim kostimima.

Lovac sa psom, 1901. / Snimio GORAN VRANIĆ

Zanimljivo štivo, 1901. / Snimio GORAN VRANIĆ

Njegova je primarna umjetnička vokacija bilo upravo historijsko slikarstvo, zahvaljujući čemu se uputio na bečku likovnu akademiju, na kojoj je ubrzo bio prepoznat kao Zrinjimaler, a školovanje je nastavio na münchenskoj akademiji i umjetničkoj školi u Karlsruheu. Akademsku vještinu slikanja naučio je u klasama vrsnih profesora, Griepenkerla, Lindenschmidta i Kellera. Samouvjereno nastupa na Hrvatskom salonu 1898, na kojem izlaže najveći broj radova nakon Bukovca, a uslijedili su međunarodni uspjesi na izložbama u Budimpešti, Kopenhagenu, St. Peterburgu i Parizu, na kojima je uvršten u Zagrebačku školu, koja dobiva pohvale stranih kritičara.

Drukčiji Iveković

Domaće prilike u kojima će akademski umjetnici ovisiti o posustalim državnim narudžbama i sve veći pritisak vremena koji donosi umjetničke slobode izražavanja u pluralizmu stilova te kritiku akademizma, stjerat će brojne umjetnike u svojevrsnu izolaciju i nemogućnost aktivnoga umjetničkog djelovanja. Tražeći svoje mjesto u slikarstvu prvih desetljeća 20. stoljeća, Iveković se nastojao prilagoditi pojedinim trendovima, pa će napraviti pokoji iskorak u secesijsku stilizaciju i rasvjetljavanje palete (Naša gospa cvjetanjska, 1900, Zanimljivo štivo, 1902, Žetelice, 1902. i 1904), a u pejzažu će varirati zakašnjeli Stimmung-­-impresionizam na način austrijskog slikara Emila Jacoba Schindlera (Pejzaž, oko 1908, Šuma, 1900, Pejzaž, 1902, Jesenski pejzaž s djevojkom, 1903, Pejzaž, 1908). Vrlo uspjelima smatramo njegove zimske pejzaže, koji pripadaju visokim dosezima slikarskog umijeća (Lovac sa psom, 1901, U lovu, oko 1904, Zima, 1908, Okolica Velikog Tabora zimi, oko 1920). Kao vrstan animalist, posebice vičan slikanju konja, predstavljen je nizom slika (Na Kordunu, 1898, Trenkovi panduri, oko 1917. i dr.). Izložbeni kabinet akvarela donosi sjajne prikaze hrvatskih gradina izrađenih za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. i prikaze eksterijera i interijera zgrade Akademije znanosti i umjetnosti (JAZU/HAZU) za tzv. Parišku sobu na Svjetskoj izložbu u Parizu, 1900. Okušao se i u sakralnim temama te je sudjelovao u izradi fresaka s motivom sv. Ćirila i Metoda za istoimenu crkvu u Sarajevu i u oslikavanju crkve sv. Terezije Avilske u Požegi, od koje su izložene male skice evanđelista. Raspadu Monarhije Iveković je svjedočio na bojištu kao ratni slikar koji je realistički zabilježio scene i detalje vojničkog života, a svoje naknade traume izrazio na snažnoj simbolističkoj slici Pejzaž s makovima (1923). Dosad najcjelovitiji uvid u Ivekovićevo stvaralaštvo upotpunjuju brojni crteži i grafički prikazi, ilustracije, skice za plakate, diplome, akvarelirani crteži narodnih nošnji, historijskih kostima i sl.

Posljednji čuvar uspomena slavne hrvatske prošlosti

Umjetnik duboko uronjen u romansiranu prošlost i u latentnu sukobu s vlastitim vremenom i svojim suvremenicima, nije se, nakon odlaska iz Zagreba Bukovca i Medovića, koji su mu bili glavni konkurenti, uspio nametnuti u novonastalim okolnostima. Odabrao je vlastito izgnanstvo iz Zagreba u donkihotovskom nastojanju spašavanja dvorca Veliki Tabor, kao posljednji čuvar uspomena nekoć slavne hrvatske prošlosti. Premda pripada kasnoj, odnosno posljednjoj slikarevoj stvaralačkoj fazi, velikotaborski se ciklus odlikuje kvalitetnim intimističkim interijerima i krajolicima maloga formata.

Iveković je bio posvećen prosvjetnom radu kao nastavnik risanja na Realki i profesor na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. U zaborav je utonuo i slikarev brat, arhitekt Ćiril Metod Iveković (1864–1933), školovan u Beču i djelatan u Sarajevu i Zadru. S povratkom u Zagreb 1920. postaje profesor na Visokoj tehničkoj školi i projektira dogradnju zgrade umjetničkih atelijera u Ilici 85 za Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj je Oton umirovljen 1927.

Aktualna izložba daje dosad najpotpuniji uvid u Ivekovićev opus i sukladno s tim valorizira njegovo značenje u hrvatskoj povijesti umjetnosti s današnjih pozicija i poznavanja šireg konteksta (srednjo)europske umjetnosti njegove generacije, vremena prijelaza stoljeća kojemu on sa svim oscilacijama kvalitete i traženja novih stilskih izražajnih mogućnosti u potpunosti pripada.