Noć jednodnevnih leptira

SUNCE

Sunce sve niže pada, zaustavi ga, primi

u naručje ga svoje, ujutro sjetit ćeš se

svega što svake noći govorio sam tebi,

zato što ja se toga ne sjećam, možda nisam

ništa od toga nikada ni rekao u strahu

da mogao bih tvoje izreći ime; sunce

evo sve niže pada, zad`rži ga dok svane:

ujutro ničega se sjetiti nećeš moći.

OBLACI

Ne mogu ništa reći oblacima jer neće

vratiti se nikad više, a ipak mogao bih

reći im: vi ste vrlo opasni učitelji

i savjetnici! Šutim, šutjet naučio sam

od neba, njemu smiješna njihova prolaznost je;

lako je nebu biti nebo, ja gledam dim

koji iz dimnjaka se diže i nosi miris

usnulih roditelja i djece negdje gore

za uspomenu; volim ono što tek će doći

zato da ono jučer ne ugasi se nikad:

ne pada kiša zato da ne izgòri zemlja

i kamen; pada zato da nebo ne izgòri.

SAMOĆA

Samoćo, pozdravljam te, žena od svake žene

bolja si, ni na što se ne žališ, glava tebe

ne boli nikad, ni u one dane kad žene nisu

voljne, ti jesi, uvijek, u pustinji, u snijegu,

u hodu prema cilju i mogućem i posve

nemogućem, ja divim sposobnosti se tvojoj

čudesnoj da i usred najveće buke nađeš

za sebe i za mene mjesto, da budeš sa mnom

i onda kad sam sebe napustim, pozdravljam te

i zbilja ne znam čime da uzvratim ti, ptice

pjevaju svakog jutra, ali ja s time nemam

ništa, a ako imam, taj pjev je moj dar tebi.

RIJEČI

Previše riječi padne na usne, malo njih se

nađe u pjesmi, kao na brodu koji tone

onda kad najljepše je: koja je od njih ona

spasonosna? na kojoj doplivati se može

do obale gdje nema ljudoždera, gdje ptice

razumiju kad pitaš: čije je ovo nebo,

hoće li ga i zà nas dovoljno biti? ako

poljubim te, a znam da nikad te više neću,

istòdobno izbrisat sve riječi ću ih svojih

i tvojih usta: ne dam da me ni jedna òd njih

tumači, besmislen sam potpuno kao ptica

koja na sjever leti, a druge sve na jug.

PODSTANAR

Kad si ti tužna, to sam ja žalostan u tebi,

a ne znaš; kada osmijeh na licu ti procvjeta,

to sam ja što u tebi nečemu raduje se,

a nì sam ne zna čemu; posve nevidljiv ja sam

podstanar tvojih blagih misli u kasne sate

večernje, kada mrak se raduje svojoj noći

svilenoj kao tvoja haljina, ona duga,

nečujna, kad se ide negdje na bal gdje toče

zvijezde se u pjenušac i krv se nakon toga

slijeva iz mojih čaša u tvoje, a ti ne znaš

o tome ništa, niti moraš o tome išta

znati, ja moram: žívi, i neka bude tako!

BITI

Ako smo postojali to moralo je biti

u vrijeme kad su školjke tražile svoje mjesto

u kamenu, a zvijezde na nebu bile dugmad

na košulji što katkad otkopča se pa oči

ugledaju što ne bi smjele, a usne brzo

molitvu neku smisle da opravdaju drskost;

ako smo postojali, postojali smo zato

da dokažemo da je moguće biti ljeto

i proljeće i zima i jesen, snijeg i vreli

pijesak istòvremeno, da je moguće biti

ondje gdje nitko ne bi usudio se reći

ničije ime, svoje, ni božje, a mi jesmo.

CRNE MISLI

Sve svoje crne misli báci na bijele tipke

glasovira, jer crne s crnima su u rodu

oduvijek, poput bika razjari tada on se

i potkovama mrvi kamene grobne ploče

u klaustru gdje noću glasovi starih mrtvih

fratara miješaju se s ćukom što uzaludno

družicu sve do zore doziva: jasno čujem

kopita kentaurska Beethovenova, nisam

sretniji, ali jasno slutim zbog čega nisam;

sve crne tipke ponoć naniže oko vrata

Chopinu kao nokte crne pantere, zvijezde

Zveckati počnu, mislit ne moram više ništa.

NOĆ JEDNODNEVNIH LEPTIRA

Kad bi ti bila sa mnom, ja ne bih bio s tobom,

u tebi ja bih bio, stranac u stranoj zemlji

koji se divi njenim planinama i njenim

vodopadima čistim, gdje netko, poput mene

bezbožan, pravi vjernik postaje; nisi sa mnom

nego sam ja u tebi, žitelj što nema svoje

kuće ni domovine, ni zastave, ni himne:

tvoje je ime himna za mene, hipofiza;

kad bih ja bio s tobom, ti ne bi bila sa mnom,

u meni ti bi bila, strankinja što se divi

pustinji: nego, zbilja, znate li, ljubavnici,

koliko duga noć je jednodnevnih leptíra?

ŽELJE

Jesmo li mogli bolje u ova gola tijela

smjestiti želje svoje vlastite, a i druge

koje su nam odàsvud stizale, ne znam, nema

više ni jedne, sve su otišle tamo gdje će

netko ih ispuniti, ostale su nam samo

najbolje, one mudre, šutljive, osuđene

na doživotni zatvor i to je ono što ih

održava, ta kazna; njih ispuniti treba,

baš zato što su nalik na smokvu koja rodi

obilno u trenutku kad sjekira joj legne

na suhi korijen, nalik gluhonijemom kad klikne:

„To je Bach!“; nemoj željet, nemaš ti takvih želja.

KRUMPIR

Padaju carstva, krumpir ostaje, krumpir! Nema

bez njega vlasti, nema kuhinje, nema ručka

ni večere, ni gozbe, smežuran kao koža

na licu starca, mudar krumpir je, časni glavar

zabačenoga sela u koje vodu nosi

lisica a vuk zvoni podne i nitko ništa

ne pjeva, ništa osim žalopojki, on jastuk

trudnicama je mnogim i dokaz da se može

živjeti i pod zemljom, umirati pod nebom.

* * * * * * *

Beskonačna pjesma svijeta

Luko Paljetak ovogodišnji je dobitnik nagrade Iso Velikanović za životno djelo. Riječ je o najvećem priznanju za književnoprevodilački rad u Republici Hrvatskoj. To je još jedna u nizu važnih nagrada koje je zasluženo dobio veliki pjesnik, prevoditelj i intelektualac. Vijenac donosi nove pjesme autorove, i njihovu moguću interpretaciju. Luko Paljetak mag je koji uspijeva u zadanim metričkim formama, ovaj put s četrnaestercima u katrenama, ogoliti svoje biće, začuditi nas ekfrazama, zvučnošću, obiljem slika koje pozivaju na sam izvor života, pa se čitatelju čini da je na početku stvaranja svijeta, sudionik i svjedok kozmogonije. 

Pišući o pjesništvu Luke Paljetka, Tonko Maroević istaknuo je da je Paljetkovo pjesništvo autobiografska projekcija lirskog subjekta koji se ne štedi i ne skriva. Autor je to koji za sebe kaže da je „od rođenja gol“ i „u ljubavi do grla“, i maskira se u različite likove, preoblači se u šarene kostime te se metempsihotički uvlači u čitavo životinjstvo, ističe Maroević. U novim pjesmama nalazimo također panpsihizam. Lirski je subjekt onaj koji je u drugom biću: „to sam ja što u tebi nečemu raduje se, / a ni sam ne zna čemu: posve nevidljiv ja sam“. Taj nevidljivi ja, taj „podstanar“ ujedno je otkupitelj boli i patnje, za voljenu: „I krv se nakon toga / slijeva iz mojih čaša u tvoje, a ti ne znaš /o tome ništa, niti moraš o tome išta.“ U pjesmi Noć jednodnevnih leptira lirski subjekt zamišlja kako se naseljava u voljenoj: „Kad bi ti bila sa mnom, / ja ne bih bio s tobom“, „nisi sa mnom / nego sam ja u tebi, žitelj što nema svoje / kuće ni domovine, ni zastave, ni himne“. U toj igri ulaženja i izlaženja ljubavnici sele svoje duše iz jednog tijela u drugo. 

Pjesnik propituje mnoštvenost riječi, neke su tek za govor, druge za pjesmu, pisanje kao traganje za spasonosnom riječi, a ujedno potreba da se izbrišu sva značenja i da se bude izvan tumačenja: „besmislen sam potpuno kao ptica / koja na sjever leti, a druge sve na jug“ (pjesma Riječi). U želji da se bude ondje na početku mitskog začaravanja svijeta u vrijeme kad su „zvijezde na nebu bile dugmad / na košulji što katkad otkopča se“ (pjesma Biti). 

Uz bjelinu se, piše Maroević, veže možda najveći broj pojmova ili imenica / stvari iz autorova pjesništva. U pjesmi Crne misli prisutan je kontrapunkt crno-bijelo: „Sve svoje crne misli baci na bijele tipke / glasovira“. U spomenutoj pjesmi nižu se dramatski tenebrističke slike, odzvanjaju zvukovi kopita mitoloških bića, miješaju se glasovi živih i mrtvih u glazbenoj eufoniji koja čas miluje kao Chopin, a na tren donosi topot snažne Beethovenove muzike. Već je poznato da Paljetak umije napisati pjesmu o svemu, o duši, metafizici, ali isto tako i o svijetu odozdo, svemu onom naizgled nepoetičnom, čak i o zahodu. Pjesma o krumpiru ujedno je pohvala životu kao takvom, izvan velike povijesti: „Padaju carstva, krumpir ostaje, krumpir“, personificirani „časni glavar zabačenog sela“. I zanimljivo je poetiziranje neba u novim pjesmama. Pod nebom se umire, nebo nije prolazno poput oblaka, uči se od neba o šutnji, a kiša „pada zato da nebo ne izgori“. I ta nadmoć neba nad čovjekom ujedno je vječnost neba nad prolaznošću oblaka i čovjeka, no ono što nosi utjehu jest svijest o nastavljanju, kontinuitetu: „volim ono što tek će doći / zato da ono jučer ne ugasi se nikad“. Upravo ti trenuci, epifanije su ono što pjesnik želi zadržati, jer sjećanje hlapi, i nepouzdano je: „zato što ja se toga ne sjećam, možda nisam / ništa od toga nikada ni rekao u strahu / da mogao bih tvoje izreći ime: sunce“. Ne spominje se slučajno ni „noć jednodnevnih leptira“ zato što ta sintagma jest metafora za iznimnost kratkih, intenzivnih trenutaka ljubavi koji se ne daju usporediti ni sa čim, ni sa zastavom, ni s domovinom. I želje koje se neće ispuniti, i stanje bez želja, u trenu kad čine se neostvarivim, kad slijedi pad nakon ekstaze i ispunjenosti, baš savršeno prispodobljen slikom smokve koja rađa obilno u trenutku „kad sjekira joj legne / na suhi korijen“. I na kraju, riječ o pjesmi nad pjesmama, o Samoći. Da se radi izbor novijih pjesama Luke Paljetka, zasigurno bi ta pjesma našla svoje mjesto u njemu. Samoća je i žena i negacija žene, i praznina i punoća, ona se pojavljuje kada lirski subjekt sam sebe napusti, ona se ne žali, nije bolna kao stvarna žena, ona je izvor pjeva, ujedno dar, alegorija u pustinji i snijegu, utočište kad obuzmu crne misli, i kad se piše: „i zbilja ne znam čime da uzvratim ti, ptice / pjevaju svakog jutra, ali ja s time nemam / ništa, a ako imam, taj pjev je moj dar tebi“.

Treba podsjetiti da je temu samoće Paljetak već načeo u knjizi Dvoglasje za samoću iz 2021, koju je ispisao u dosluhu sa još jednim, nažalost tragično preminulim pjesnikom, Ivanom Kramarom. Knjige koja je nastala iz romantične pobude da pjesnici objedine pjesme koje su pisali „svaki u svojoj samoći“, a sve u namjeri da se napiše beskonačna pjesma svijeta u kojoj su obuhvaćene „sve ikad napisane pjesme“, a sve kako bi se postiglo zajedništvo. 

I, na kraju, neka taj pjev potraje, neka pjesnik još dugo piše i neka njegova čudesna poezija bude spas dušama koje se u mračnom vremenu gube i rasplinjuju i drže za smokvu stihovlja kao drvo obilja duhovne radosti. 

Darija Žilić