Neobično, ali ne i neočekivano

Ovogodišnja, 95. svečanost, održana 12. ožujka u dvorani Dolby Theatre u Los Angelesu, ponajviše će se pamtiti po samim rezultatima, po dobitnicima, olovorenicima, što i jest najprikladnije kad je riječ o još središnjoj i najvažnijoj godišnjoj dodjeli filmskih nagrada.

Prošlogodišnji šamar dobitnika Oscara za glavnu mušku ulogu, Willa Smitha – prezenteru Chrisu Rocku, koji se s pozornice neslano našalio na račun Smithove supruge Jade Pinkett Smith, još odzvanja medijskim prostorom, a njime se neugodno povlači i neprivlačan okus poneke nespretno organizirane dodjele (2021, u jeku pandemije COVID-a, na losangeleskoj željezničkoj postaji Union Station), neslavnih okušaja izvedbe bez voditelja i drugih posrtaja i pogrešnih procjena kojima se nastojalo osvježiti i inovirati, budući da opće zanimanje publike za dodjelu već neko vrijeme zabrinjavajuće pada. A sa smanjenim zanimanjem smanjuju se i prihodi, koji se ponajprije ostvaruju prodajom prava za televizijski prijenos. Naime, budući da prijenosom oskarovske priredbe privlače manje gledatelja, televizijske kuće, razumljivo, ne žele prava plaćati izdašno kao prije.

Umjesto crvenog,
ružičasti tepih

Gledanost je, dakle, u stalnu padu od 2015. Otkako se ona mjeri, od 1974, dodjela Oscara bila je najčešće druga najgledanija televizijska emisija godine, nakon prijenosa Super Bowla, velike završnice profesionalne lige američkog nogometa, najvažnijega sportskog događaja u SAD-u. Dodjelu Oscara uobičajeno je pratilo više od četrdeset milijuna gledatelja, s povremenim otkliznućima ispod toga, no nikad niže od trideset milijuna. Rekordnu gledanost dosegnula je 70. dodjela, 1998. godine, kad je osvajanjem jedanaest Oscara trijumfirao Titanic Jamesa Camerona, što je pred ekranima pratilo čak 55 milijuna. Priredbu je 2014. gledalo respektabilnih 43,7 milijuna, da bi se nakon toga srozavalo prema 30, 20 i, zasad najniže, do 10,4 milijuna gledatelja spomenutoga, kazat će tko i sramotna kolodvorsko-pandemijskog izdanja 2021. Prošle godine kakav-takav oporavak sa 16,2 milijuna, ove porast na 18,7 milijuna gledatelja. Bolje, ali u svemu ipak prilično loše, štoviše poprilično kritično u odnosu na standardne visine dugotrajnoga zlatnoga doba.

Sa sedam osvojenih zlatnih kipića na ovogodišnjoj, ponovno glamuroznoj, dodjeli Oscara trijumfirao je podosta neobičan film Sve u isto vrijeme (na fotografiji ekipa filma) / WALTER / BESTIMAGE / Propixo www.propixo.com / PIXSELL

U nedostatku znatnijeg incidenta poput prošlogodišnjeg Smithova, posebnostima 95. dodjele izdvojeni su prilici neprikladna odjeća nigerijske skladateljice i pjevačice Tems – suautorice nominirane pjesme Lift Me Up iz filma Crna pantera: Wakanda zauvijek (Black Panther: Wakanda Forever) Ryana Cooglera – njezin je ovelik modni dodatak iza i oko glave zaklanjao pogled svima u gledalištu koji su sjedili iza nje – te nevoljkost glumca Hugha Granta, uručitelja nagrade za produkcijski dizajn, da očekivano zaneseno odgovara na trivijalna celebrity pitanja prigodne novinarke, manekenke Ashley Graham. Nije se Grantu, eto, htjelo dati ključnu informaciju o tome kojeg je dizajnera njegovo odijelo te su mu zbog toga mnogi prišili da je bio bezobrazan. Uočljiva kozmetička novost ceremonije promjena je boje tzv. crvenog tepiha, koji je sad bio sivkasto-ružičast odnosno, kako rekoše znalci, dizajneri, boje šampanjca/šafrana/sijene izabrane, objasnili su, zato da bi se vanjski prostor vizualno bolje sljubio s unutrašnjim.

Te zapaženije zgode i crtice priredbe ovdje navodimo jer svečanost dodjele Oscara jest svjetska godišnja žarišna točka slavlja filmske umjetnosti i industrije, ali i popratnoga zvjezdanog blještavila sa samoga panteona koje pozornost javnosti privlači barem jednako kao i to koji će filmovi i umjetnici biti nagrađeni. Na polju što se prožima s politikom, zapaženo je da organizatori, američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS), kao ni prošle godine, nisu prihvatili prijedlog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, prethodno glumca, da se videovezom obrati kako bi pozvao na pomoć borbi Ukrajine protiv ruske vojne agresije i okupacije.

Ništa, međutim, od toga nije i neće zasjeniti središnje i najvažnije, a to su dobitnici Oscara u najistaknutijim kategorijama.

Trijumf neobičnog filma

Ove godine trijumfirao je podosta neobičan film, navedeni Sve u isto vrijeme. Istovremeno zabavno populistička akcijski komična razonoda i ambiciozno svjetonazorski mudroslovno ostvarenje što zahvaća i u fantastiku i u nadrealizam, očito teče toliko pitko da je naišlo na odličan odaziv kod tzv. široke publike i postalo jednom od uspješnica sezone (s prihodom od 106,7 mil. USD, 37. komercijalno najuspješniji film 2022) i najprofitabilnijim slikopisom nezavisne distribucijske tvrtke A24, a pritom je pripovjedno toliko zamršeno da će ga malo tko otprve posve bistro razumjeti. Uz to nudi stilske odmake i otklone kakve češće nalazimo u eksperimentalnim djelima namijenjenima zahtjevnijim filmoljupcima negoli u onima srednje struje – što računaju i na ozbiljnije prihode. Naizgled eklektično i anarhično trzajući i brzajući ovamo-onamo, Sve u isto vrijeme raznorodne, naoko nespojive i nepripadne čestice forme i sadržaja oblikuje u suvislu, sustavnu i zaokruženu cjelinu, uspijevajući u gledateljstva pobuditi osjećaj zadovoljstva time što oni sami, a da im filmaši zorno ne crtaju uzroke i posljedice, sastavljaju kaleidoskopski raspršene djeliće kolaža u storiju koja im se čini shvatljiva i zanimljiva.

Nakon medijski vrlo prisutne kampanje nezadovoljstva pod krilaticom #Oscari tako bijeli (#OscarsSoWhite), pokrenute 2015, u znak nezadovoljstva činjenicom da su svih dvadeset nominiranih za 87. Oscar za glumu bili bijelci, AMPAS je odlučio pomladiti i osvježiti glasačko tijelo, dotad pretežno sastavljeno od starijih muškaraca, bijelaca, što je do 2020. i učinjeno. Utoliko, posljednjih godina nominacije dobivaju i nagrade češće osvajaju filmovi i umjetnici koji se ne čine onime što smo naučili doživljavati tipično oskarovskima, već i oni koji su naoko bliže propitivačkim rubovima negoli solidnoj, utabanoj središnjici. Odličnim prihvaćanjem publike Sve u isto vrijeme već se, doduše, izborio, sam za sebe i pokazao da su njegovi autori pronašli odgovarajući, naširoko prihvatljiv izraz te nije riječ o kakvu oskarovskom otkriću. No izborom tog filma glasači ne samo da su nastojali biti u dosluhu sa suvremenim gibanjima – nasuprot priklanjanju tzv. tradicionalnim vrijednostima kakve, primjerice, među ovogodišnjim nominiranima predstavljahu Fabelmanovi (The Fabelmans) Stevena Spielberga – nego su čak odškrinuli vrata moguće, odnosno jedne od mogućih grana budućnosti kinematografskih kretanja. Sve u isto vrijeme, logično, iako u kontekstu Akademijinih nagrada ne i samorazumljivo, nagrađen je i za režiju. Od ukupno jedanaest nominacija potvrđeno ih je sedam: osvojili su ih Michelle Yeoh za glavnu žensku ulogu, Ke Huy Quan i Jamie Lee Curtis za sporednu mušku i žensku ulogu, redatelji i scenaristi Daniel Kwan i Daniel Scheinert za izvorni scenarij te Paul Rogers za montažu. Izbor najboljeg filma, obilno poduprt i nagradama mu u drugim kategorijama, iako u konačnici neobičan, nije bio neočekivan – većina tzv. prognozera, što ne prognoziraše intuicijom ili navijanjem, već temeljem matrica koje se u izborima ponavljaju, predvidjela je baš takav rasplet. Baš kao što ih je većina predmnijevala da će u kategoriji najbolje muške uloge biti izabran Brendan Fraser, za predano utjelovljenje pretiloga profesora engleskog jezika u komornoj psihološkoj drami Kit (The Whale) Darrena Aronofskog.

Bez obzira na to što i tko kojem gledatelju ili kritičaru bio miljenik, i bez obzira na to što bi i kakav drukčiji rezultat bio podjednako valjan, može se ustvrditi da je ovogodišnji Oscar ponudio vrlo kvalitetan i odgovarajuće raznovrstan izbor nominiranih te da završni ishod zavređuje pohvale.