Musca depicta

Cvrčkovina, u usporedbi s teletinom, ima upola manje proteina, tri puta manje kalorija i četiri puta manje masti; za razliku od krava, cvrčcima ne trebaju golemi pašnjaci, a i iz štale cvrčaka ispusti se stotinu puta manje stakleničkih plinova nego da ondje držite goveda. Nikakvo čudo da od ove godine Europska komisija odobrava prodaju ljudske hrane od kukaca – em je ekološkije, em je zdravije. Možda nam je čak i prihvatljivije ubiti insekta nego sisavca koji nas gleda svojim pametnim i plemenitim očima, no ni tu se ne smije pretjerivati, kao što je prošlog ljeta naučio britanski umjetnik Damien Hirst, čiju su izložbu u Kunstmuseumu u Wolfsburgu omeli zaštitnici životinja. Slomilo se na njegovoj instalaciji Tisuću godina, a radi se o staklenoj kocki s goveđom glavom i svjetiljkom što ubija muhe; posjetitelji mogu promatrati kako se ta mala bića roje na trulom mesu da bi ubrzo potom bila ubijena. Priča se da je slikar Francis Bacon malo prije smrti vidio tu instalaciju i čitav sat bio prikovan uz nju, toliko mu se svidjela, što nas ne treba čuditi ako znamo koliko su mu djela morbidna.

U tri desetljeća koliko Hirst izlaže svoje instalacije s kukcima, izračunala je Caroline Goldstein iz Artnet Newsa, usmrtio je više od milijun kukaca i leptira, čemu je stala na kraj tek njemačka PETA: „Ubijanje životinja nema nikakve veze s umjetnošću, ono samo pokazuje bahatost ljudi koji ne staju ni pred čim zbog svojih interesa“, poručila je upravi muzeja, dodavši da prema njemačkom Zakonu o dobrobiti životinja nitko ne smije povrijediti ili ozlijediti ta stvorenja bez „razumna razloga“. Ravnatelj Andreas Beitin odmah je uklonio instalaciju, uz ispriku da su „mislili da muhe nisu obuhvaćene Zakonom o dobrobiti životinja“.

Petrus Christus oko 1446. izradio je portret nepoznatog kartuzijanca s muhom na rubu slike

Prošle je jeseni Rijksmuseum u Amsterdamu održao izložbu umjetničkih djela koja prikazuju kukce i druge puzeće stvorove, a čistačima je čak tri mjeseca prije bilo zabranjeno da uklanjaju paukove. Julia Kantelberg, pomoćnica kustosa, jednom je tjedno obilazila muzej i provjerava jesu li njihove mreže netaknute, pazeći na njih kao i na Rembrandtovu Noćnu stražu ili Vermeerovu Mljekaricu. Ona kaže da su u srednjem vijeku u europskoj kulturi gušteri, kukci i pauci bili povezivani sa smrću i vragom, ali da su „nakon otkrića mikroskopa znanstvenici i umjetnici bili fascinirani ljepotom i domišljatošću tih malih životinja“.

U Amsterdamu je bio izložen i crtež jelenka Albrechta Dürera iz 1505, što nije njegov najpoznatiji kukac. Oltarnu palu zvanu Rosenkranzfest, na kojoj su Bogorodica i dijete Isus, naslikao je 1506. u Veneciji, da bi se nakon seljenja i restauriranja skrasila u Nacionalnoj galeriji u Pragu; no prije restauracije, oko 1600, načinjena je kopija koju čuva Kunsthistorisches Museum u Beču – a na toj kopiji jasno se vidi muha na Marijinim skutima, koju je davno netko uklonio s originala. Prošle su godine obje slike bile izložene zajedno u Nacionalnoj galeriji u Londonu, a kustosica Susan Foister tada je ponudila dva moguća objašnjenja za muhu – da je simbol smrtnosti ili zla ili pak skreće pozornost na umjetnikovu vještinu. Da bi moglo biti ovo drugo, govori povijesna anegdota o mladom Giottu iz doba dok je naukovao kod Cimabuea. Iskoristivši to što su svi otišli na ručak, Giotto je na jednoj slici naslikao muhu, pa su se poslije svi smijali majstoru kad ju je pokušao otjerati; doduše, ista priča postoji i s Andreom Mantegnom i njegovim učiteljem Francescom Squarcioneom.

Čini se da se najstarija naslikana muha nalazi na portretu nepoznatoga kartuzijanca koji je oko 1446. izradio Petrus Christus, iz čega bi se moglo zaključiti da ona ima neke veze s grijehom i smrću. Veoma je uočljiva na bjelini redovnikova habita, no naslikana je tako da se čini da hoda po okviru, a ne kao da je dio slike, što ukazuje na to da je riječ o onom što se zove trompe-l’œil, iluzija. U lijepoj knjizi Musca depicta, to jest Naslikana muha, koju je 1984. objavio u Italiji Franco Maria Ricci, André Chastel sastavio je duhovitu antologiju tog motiva i u njoj argumentira da su te muhe bile „znak avangardnosti u slikanju“, dakle demonstracija vještine. Chastel je u 15. i 16. stoljeću pobrojao osam portreta, trinaest vjerskih minijatura i samo dva djela većeg formata na koja je sletjela muha – a onda se moda promijenila i muhe su odletjele sa slika.

No kukci su ostali i dalje umjetnička tema, a kako i ne bi kad su s nama već barem 14.000 godina, otkad je netko u južnoj Francuskoj izrezbario cvrčka u bizonovoj kosti. Skarabeji iz drevnog Egipta, rogata pčela od oniksa iz palače u Knosu, Cvijeće u vazi sa školjkama i kukcima slikara nizozemskog zlatnog doba Balthasara van der Asta, nezaobilazna vretenca art decoa – tema je beskrajna, odnosno bila bi, da me nije pri pisanju prekinula kći. Veoma je zabrinuta zbog novog američkog plana da se na Aljasci opet počne vaditi nafta, što će naškoditi i biljkama i životinjama, a i cijelom planetu jer će se emitirati milijuni tona stakleničkih plinova. „Piši o tome, tata“, rekla mi je, i bila veoma razočarana kad sam joj objasnio da ne mogu jer pišem o muhama. „Ti pišeš o muhama, a uništit ćemo svijet?“, rekla je zapanjeno i izašla iz sobe. Kako da joj kažem da smo i mi ljudi možda samo dosadna i gadna muha koja je sletjela na tren na divnu Božju sliku, i koju će potjerati lagani pokret njegove ruke…