Ljubavno pismo zvuku

Alex Ross glazbeni je kritičar novoga doba. „Pisati o glazbi nije osobito teško. Tko god da je smislio usporedbu ‘Pisati o glazbi je kao da plešete o arhitekturi’, želio je stvari prikazati složenijima nego što jesu“, tvrdi on, dodajući da se glazbom bavi kako bi u određenoj mjeri „demistificirao tu umjetnost i odagnao besmislice, pritom poštujući bezgraničnu ljudsku kompleksnost koja joj udahnjuje život“. Tragajući za odgovorom na pitanje zašto mnogi smatraju da je o glazbi tako teško pisati, Ross zaključuje da je možda stvar u nama, slušateljima, koji glazbu doživljavaju kao neku vrstu „sekularne religije ili duhovne politike pripisujući joj poruke koje su podjednako i gorljive i nejasne“.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2022.
S engleskoga preveo Vedran Pavlić

Navodeći primjere Beethovena (čije simfonije „obećavaju političku i osobnu slobodu“), Wagnerovih opera koje „bude maštu pjesnika i demagoga“, baleta Stravinskog („oslobađaju praiskonsku energiju“) ili Beatlesa koji dovode u pitanje društvene konvencije, Ross piše o tome da je svako povijesno razdoblje (bez obzira na žanr) obilježeno glazbenim kreativcima koji „kao da znaju tajne tog vremena“. Budući da se glazba teško može nositi s takvim teretom, ona je „teško iskaziva“ pri bilo kakvu pokušaju suvisle kritičke prosudbe.

Da bi riješio taj problem, Ross glazbi pristupa posve otvoreno, bez obzira na to proučava li Verdija, grupu Radiohead ili Boba Dylana, čiju estetiku zapanjujuće lucidno istražuje u eseju Ugledao sam svjetlo (Slušaj ovo). Premda su mu, dakle, ishodišta u klasičnoj glazbi, Ross pripada rijetkim kritičarskim autoritetima koji raznolike glazbene opuse slušaju i procjenjuju u širem i fleksibilnijem kontekstu, uzimajući u obzir njihovu društvenu podlogu – to je još razumljivije uzmemo li u obzir podatak da je nakon godina klasične naobrazbe Ross, pomalo neočekivano, prošao i radikalnu pankersku fazu te nastavio preslušavati i rock. Ili, kako je zgodno sročio, „budući da skladatelji prodiru u sve oblike suvremenog postojanja, njihov rad može biti prikazan samo na najvećem platnu“.

Njegova općenita promišljanja o kritičarskoj disciplini i o razlozima zbog kojih glazbenoj umjetnosti ne pristupa kao „nekom samodostatnom području, nego kao jednom od načina gledanja na svijet“, ugrađena su u predgovor knjige Slušaj ovo (izvorno Listen to This) koja je u izdanju Školske knjige, u prijevodu Vedrana Pavlića, dostupna i domaćem čitatelju. Ista nakladnička kuća objavila je i prvu, još utjecajniju i mnogostruko nagrađivanu knjigu The Rest Is Noise – Listening to the Twentieth Century (Ostalo je buka – slušanje 20. stoljeća, u prijevodu Vesne Orsag).

Alex Ross (1968) nakon završenoga studija na prestižnom Harvardu surađuje s mnogim časopisima i publikacijama – The New York Times i London Review of Books tek su neki od njih – a karijera mu nov zamah dobiva 1996, otkad je angažiran kao stalni kritičar časopisa The New Yorker. Knjiga Ostalo je buka izvorno je objavljena 2007. i do danas ostaje nenadmašnom i unikatnom studijom glazbe prošlog stoljeća. Četiri godine poslije, u knjizi Listen To This (Slušaj ovo), sakupio je probrane eseje, izvorno objavljivane u The New Yorkeru.

Zadržimo li se na razdoblju glazbe dvadesetog stoljeća, za koje Ross pokazuje osobit interes, mogli bismo ustvrditi da esencija njegova kritičarskog senzibiliteta izvire iz tvrdnje da se u toj epohi „glazbeni život raspao u nabujalo mnoštvo kultura i supkultura, od kojih je svaka imala vlastite kanone i vlastiti žargon“. Analitičan i sustavan, Ross je autor koji izmiče svim zamkama elitizma; zato će s jednakim angažmanom, posvećenošću i žarom pisati i raspravljati o Franzu Schubertu, Georgeu Gershwinu, kineskoj klasičnoj glazbi, operi, o Franku Sinatri i američkom folku; o free jazzu, minimalizmu i post-punku.

Kao „bijeli Amerikanac koji je do dvadesete godine slušao samo klasičnu glazbu“, a potom je „otkrio“ popularnu nimalo ne gubeći doticaj s klasikom, Ross je vlastitim primjerom pokazao da su međužanrovske granice nerijetko tek društveni konstrukt. Premda ističe da ne vjeruje u ideju glazbe kao „univerzalnog jezika“, njegov je analitički aparat smion koliko i neuobičajen: „Oduvijek sam želio o klasičnoj glazbi govoriti kao o popularnoj glazbi i obratno.“ No ako bi netko mogao pomisliti da je Ross sklon mehaničkom izjednačavanju različito uvjetovanih žanrova ili kultura, valja ga odmah demantirati – riječ je o kritičaru koji svakoj temi ili subjektu pristupa neopterećeno, ali s bezrezervnom posvećenošću, što se posebno jasno uočava u zbirci Slušaj ovo. Nije čudno da ga je u tolikoj mjeri fascinirala svestrana islandska umjetnica Björk, a njezin je rad temeljito obuhvatio u eseju Emocionalni krajolici: Björk i njezina saga. Ključna vrlina njezine glazbe očituje se u tome što se „vraća svojem prvotnom ushitu, oslobođena i straha od pretencioznosti koji sputava popularnu glazbu i straha od vulgarnosti koji sputava klasičnu glazbu. Kreativni umjetnici mogu se kretati duž neprekinutog kontinuuma, od pučke glazbe do umjetnosti i natrag.“

U jednome od svojih najboljih eseja Chaconna, Lamento, Walking Blues (napisanu posebno za knjigu Slušaj ovo) Ross dubinski istražuje ponavljajući obrazac „basovskih linija“, ugrađen u višestoljetni glazbeni DNK, počevši od chaconne, staroga plesnog glazbenog oblika trodobne mjere. „Kad bi neki vremenski stroj uspio na jednome mjestu okupiti španjolske glazbenike s kraja 16. stoljeća, continuo-sekciju predvođenu Bachom i svirače Ellingtonova benda iz 1940. te kad bi im se priključio John Paul Jones s basovskom linijom iz pjesme Led Zeppelina Dazed and Confused, mogli bi, nakon zbrke koja bi trajala minutu-dvije, pronaći zajednički jezik. Ples chaconne nema granica“, piše Ross. Rijetko je koji kritičar sposoban tako slikovito artikulirati spektakularnu moć transformacije glazbe (te „neukroćene umjetnosti“), u svim njezinim pojavnim oblicima.