Lica Ivana Gorana Kovačića

Tko ste? Odakle? Ne znam, al’ se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka…

(iz poeme Jama)

Ovih dana obilježena je 110. obljetnica rođenja Ivana Gorana Kovačića, jednoga od najvećih hrvatskih pjesnika, rođena 21. ožujka 1913. u Lukovdolu. Opća enciklopedijska natuknica u hrvatskim leksikonima glasi otprilike ovako: u Zagrebu je studirao slavistiku na Filozofskome fakultetu, no studij je prekinuo 1935. kako bi se posvetio književnome i novinarskome radu. Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika u razdoblju prije i tijekom II. svjetskog rata, pripovjedač, esejist i prevoditelj. Potkraj 1942. s prijateljem Vladimirom Nazorom otišao je u partizane, gdje mu život nasilnom smrću prekidaju četnici, nakon što se bolestan sklonio u istočnobosansko selo Vrbnicu.

Iako se o Goranovu liku i djelu dosta pisalo, Matica hrvatska organizirala je 14. ožujka Kolokvij o književnom stvaralaštvu Ivana Gorana Kovačića (1913–1943) kako bi se predstavila nova istraživanja i spoznaje. Skup je otvorio Božidar Petrač, književni tajnik Matice hrvatske, koji je iskazao potrebu da se u novom vremenu izrekne i protumači književni opus Ivana Gorana Kovačića. O pjesniku čiji je život nasilno završio u tridesetoj godini života, govorili su brojni okupljeni.

Izvor Vizual Goran za mlade pjesnike

Petrač je predstavio politički profil Ivana Gorana Kovačića (esej donosimo na sljedećim stranicama), a Tomislav Marijan Bilosnić govorom Jama – izlazak na svjetlo I.G. Kovačića naglasio je da je poema Jama pisana s izrazito protivničkim stavom umjetnosti spram postojećeg i s jasnim odnosom prema tradiciji, pisana je u duhu danteovske harmonije, naslonjena na mitološki simbolički leksik te da je energijom ispunjena savršenošću, no s distancom prema filozofsko-egzistencijalnom i političkom mišljenju.

Ivana Drenjančević istaknula je da je poema i danas, nakon 80 godina, aktualna i privlačna. Ponudila je dvije moguće interpretacije naslova poeme. S jedne strane naslov Jama može se čitati kao najava da će se govoriti o kakvu udubljenju, o rupi u koju se ubacuju izmučena ljudska tijela. S druge strane naslov Jama moguće je čitati kao auto-referencijalni iskaz u kojem sam tekst sebe naziva jamom, tj. predstavlja sebe sama. 

Nadalje je govorio Stijepo Mijović Kočan, a tema njegova govora je Jama ne imenuje ni zločince ni žrtvu – tko bi oni mogli biti. Mijović Kočan govorio je o prijateljstvu između Ivana Gorana Kovačića i Vladimira Nazora te je taj odnos opisao iz Kovačićeve perspektive: „Kud Nazor, tu i ja!“.

Antun Pavešković govorio je o prozama I. G. Kovačića, a naslov govora je Ivan Goran Kovačić između ideologije i empatije. Naglasio je da koncentracija metafora i usporedaba pridonosi poetizaciji proznoga teksta pod uvjetom da je prati odgovarajući intenzivitet.

Bruno Kragić govorio je o I. G. Kovačiću kao filmskom kritičaru. Sve tekstove i kritike objavio je Kovačić u Hrvatskome dnevniku. Kragić je iznio Kovačićevo mišljenje o svrsi filmova, a to je da film mora biti, ne otrov, nego lijek i sredstvo pogodno napretku. Kragić naglašava da je Kovačić sklon filmovima u kojima nalazi jedinstvo etičkog i estetičkog. 

Sanja Knežević  govorila je o simboličkim iskazima u pripovjednoj prozi I. G. Kovačića. Spominje tanatološki aspekt Kovačićevog opusa, no naglašava da smrt kod I. G. Kovačića nikada nije kraj. Detaljno je analizirala Kovačićevu zbirku Dani gnjeva, posebice pjesme Sedam zvonara Majke Marije i pjesmu Mrak na svijetlim stazama.

Ivo Pranjković naslovio je svoj govor Leksičke osobine novela I. G. Kovačića. Naglasio je da je brojne riječi upotrijebio samo Kovačić u svome opusu. Imenice koje koristi samo Kovačić su: bogonijekalac, zagrobje, svrakorebac, mrtvić, vraćalac i sl. Izbor leksika je, prema Pranjkoviću, nenametljiv, a opet svjež i inovativan.

Josip Lisac usporedio je Ivana Gorana Kovačića i Miroslava Krležu. Kovačićev književni, odnosno pjesnički opus uspoređuje s Krležinim Baladama Petrice Kerempuha i zbirkom pjesama Hrvatski bog Mars, dok je Josip Krajač govorio o Stilemima negacije u Goranovoj kajkavskoj lirici. Kovačićeva prva pjesma na kajkavskome je Sestrin grob, u kojemu grobni mrak otkriva prisustvo horibinalnog u Kovačićevom opusu.

Robert Bacalja fokusirao se na Kovačićev opus za djecu. Svoj govor je naslovio I. G. Kovačić kao pisac za djecu i mladež (s osvrtom na „Zgode i nezgode baruna Vrtirepa“ iz 1942.) Osim navedenog spomenuo je i zbirku dječjih pjesama Za našu djecu iz 1951.

Helena Peričić i Cvijeta Pavlović govorile su o Goranovim prepjevima britanskih romantičara i o prijevodu Rimbaudove „Ofelije“. Peričić je naglasila da su upravo romantičari najzastupljeniji u Kovačićevim prijevodima. Milan Bešlić je govorom Pricina i Murtićeva čitanja „Jame“ završio Kolokvij o književnom stvaralaštvu Ivana Gorana Kovačića.

Ivan Goran Kovačić napisao je sad tek živim, makar možda mrijem. Njegov književni opus je uistinu nadživio njegovu smrt te iako je ubijen, njegove riječi i dalje žive, a svake godine iznova ih oživljuju i pjesnici na Goranovu proljeću.