Lažno lice hiperrealizma

Jedna od najposjećenijih izložbi u Parizu, naslovljena Hyperréalisme. Ceci n’est pas un corps, održavala se u Musée Maillol od 8. rujna 2022. do 5. ožujka ove godine. Ovaj zapis o izložbi više je razmišljanje o jednom fenomenu likovnosti potaknut njezinim konceptom nego standardna forma osvrta na izložene radove.

Nakon veoma uspješnih prezentacija u Bilbau, Rotterdamu, Canberri, Liégeu, Bruxelllesu i Lyonu, svoju je turneju, po tvrdnjama organizatora, izložba okrunila u Parizu. Bilo je moguće vidjeti četrdeset skulptura suvremenih kipara koji se smatraju majstorima hiperrealizma, pravca nastala u Sjedinjenim Državama kao reakcija na apstraktnu umjetnost. Ubrzo je dobio internacionalno značenje potaknuvši na stvaralaštvo umjetnike iz drugih dijelova svijeta. Trebalo je uvjerljivo prikazati stvarnost, podjednako u slikarstvu i skulpturi. Taj je način izražavanja pokazao ponovno da je ljudsko tijelo, bez obzira na različitosti prikazivanja odnosno interpretiranja, trajna tema i inspiracija umjetnicima.

Dojam „živog“

Na izložbi u muzeju Maillol djela su autora koji su se dokazali kao najizrazitiji predstavnici tog umjetničkog smjera: George Segal, Ron Mueck, Maurizio Cattelan, Berlinde De Bruyckere, Duane Hanson, Carole A. Feuerman, John DeAndrea... Ono što je fasciniralo posjetitelje izložbe, i osobno sam se osvjedočio, jest postignut visok stupanj realizma. Tomu je posebno pridonio koncept, postav izložbe. Eksponati su bili raspoređeni u tamnom prostoru, gotovo u mraku, osvijetljeni galerijskim spot-svjetlima, tako da su se skulpture činile živima. Poput bizarne kazališne scenografije s nijemim akterima koji međusobno ne komuniciraju. Dojam ,,živog“ bio je izrazito naglašen u figurama odjevenim u pravu, konfekcijsku odjeću. Ustrajavanjem na realnom s pomoću odjeće i popratnih predmeta, ovisno o prikazanom motivu, naročito u radovima Duanea Hansona, umjetnik postiže željeni cilj, dok njegovo umijeće ili vještinu izrade kipa (izložbu su pratili i dokumentarni filmovi o nastanku hiperrealističkih skulptura) nužno povezuje s realizmom voštanih figura slavnih osoba u muzeju Madame Tussauds u Londonu.

Brončana ženska tijela francuskog majstora Aristidea Maillola na pariškoj izložbi izgledala su življe i privlačnije od ,,stvarne“ hiperrealističke žene američkog kipara Johna DeAndree / Izvor: Muzej Maillol (Musée Maillol)

Tu se nameće pitanje gdje završava umjetnost, a počinje savršena zanatska vještina. Kakva je razlika između hiperrealističke skulpture anonimne osobe, radnika ili turista spomenutog američkog kipara i figure neke od slavnih osoba, Marilyn Monroe ili Elvisa Presleyja u spomenutom londonskom muzeju? To pitanje može biti tema za raspravu.

Realnost, umjetnost ili kopija?

Stupanj uvjerljivosti skulptura na pariškoj izložbi bio je tolik da se u naslovu izložbe naglasilo: ,,Ovo nisu tijela“. Time se nastojalo još više pojačati zanimanje publike i njezino afektivno percipiranje izložaka, premda posjetitelji unaprijed, po prirodi stvari, znaju što namjeravaju vidjeti. U popratnim informacijama o izložbi postavlja se također pitanje da li je riječ o ,,realnosti, umjetnosti ili kopiji“. Ako je cilj umjetničkog hiperrealističkog djela (a jest) dosegnuti dojam kao da je živo, a oblikovano je u vosku, poliesteru ili obojenoj bronci, onda se autorova kreativnost,  (izbor motiva, kompozicija…) ipak svodi na umijeće, umjetnost na zanat, vješto korištenje suvremenih tehnoloških postupaka. Stoga su navedene kategorije moguće u stanovitoj mjeri, posebno one koje se odnose na ,,realnost“ i na ,,umjetnost“ . S obzirom da je stvaralačka inventivnost svedena na realističku uvjerljivost, hijerarhija vrijednosti djela nužno se uspostavlja s uvjerljivošću hiperrealnog. Ali ono što želi imitirati život, dakle stvarnost, stavlja se u kontekst u kojem se nužno pravi razlika između stvarnog i onog što je zapravo obmana stvarnog. Kopija ima najmanje smisla jer je posrijedi ipak umjetnički rad.

Umjetnička stvarnost

Ono što se po mom mišljenju krivo navodilo u komentarima izložbe u muzeju Mailllol jest stavljanje izloženih skulptura u kontekst filozofsko-estetskih kategorija referirajući se pritom na Magritteovu slavnu sliku lule ispod koje, također oblikovano kistom, piše: ,,Ovo nije lula“. Dakle, problem prikazivanja realnog predmeta u slikarstvu nešto je drugo i funkcionira na način koji je nespojiv s medijem skulpture. Ako naslikana lula nije lula, ali ipak jest lula u svojoj slikarskoj iluziji ovog predmeta za pušenje u dvodimenzionalnom prostoru slikarskog platna, onda stvarnost slike naslikanog predmeta ima niječnu logiku. Naslikana lula nije lula nego slika lule. Ovako se nešto po prirodi samog medija skulpture ne može odnositi na trodimenzionalan, opipljiv predmet u hiperrealističkoj maniri. Živo tijelo ili ovo skulptorsko jest opipljivo i stvarno tijelo u svojoj konvencionalnoj ili umjetničkoj stvarnosti. 

Atraktivna izložba naglasila je problem koji bi je manje opterećivao da je bila postavljena u nekom drugom pariškom izložbenom prostoru, a ne u prostorima muzeja velikog kipara Aristidea Maillola. Jasna je namjera autora koncepta izložbe da se vidi, ako tako mogu reći u nedostatku prikladnije riječi, razvoj skulpture u jednoj od njezinih suvremenih dimenzija u odnosu na modernoga francuskog majstora i na kiparsku tradiciju uopće. Po mom mišljenju takav spoj više ide u korist Maillolovoj umjetnosti nego njegovim suvremenim kolegama i njihovim djelima koja je ugostio njegov muzej. Primjer za to je postavljanje jedne DeAndreine skulpture nagoga ženskog tijela u prostoriji s nekoliko Maillolovih aktova. Brončana ženska tijela zelenkaste patine francuskog majstora, pojednostavnjene kompaktne forme, izgledala su življe i privlačnije od ,,stvarne“ hiperrealističke žene američkog kipara. Corpus femininum na čijoj se umjetnoj puti naziru čak i pore, DeAndreina „žena“, među svojim umjetničkim prethodnicama djeluje banalno, kao kakva lutka, bez vitalnosti, bez emaniranja senzualnosti ili energije, bez nužne životnosti. A ona bi trebala ispunjavati djelo umjetnika kojemu u osnovi nije cilj realnost po sebi, stvarnost od koje polazi, nego kreativno izražen doživljaj te realnosti.

Zato mi se čini da je ovako koncipirana izložba skulptura zapravo pokazala realizam lažnoga lica hiperrealizma. Napominjem da se u spomenutoj komparaciji ta bitna razlika ne može osjetiti putem medija fotografije u katalozima, knjigama ili snimljenim filmovima. Jer stvarnost iluzije fotografske ili filmske slike daje također lažnu sliku stvari. Skulptura je umjetnički oblik koji se mora vidjeti i doživjeti u prostoru. Da sam kojim slučajem ovu izložbu vidio putem kataloga, ne bih imao potrebu napisati ovaj tekst. Na kraju realnost je ono što je u biti neprikazivo i za slikarstvo i za kiparstvo, iako u umjetnosti ta realnost permanentno egzistira u svoj različitosti svoje pojavnosti. To se potvrdilo i u slučaju hiperrealističke skulpture.