Landranja (ulomak iz rukopisa)

Noćne šetnje zimskim gradom
Nepomično vrijeme
Ostaju nedovršene naše vječne teme

Mutno svjetlo na raskršću
Pornografski kino
Sa strahom smo okusili i vodu i vino

Arsen Dedić, Amigo

Luxatio omeri lat. dex

Pao sam preko tri ili četiri naslagana plastična fasla s pivom u trgovini što mi se nalazi pedesetak metara od kuće. U njoj gotovo redovito kupujem kruh, mlijeko, pastu za zube i razne vrste alkohola, uglavnom jakog. Zapravo sve čega ima, ako ga ima, jer većine stvari zapravo i nema. A nema ih, zato što je u mojem sjevernozagrebačkom kvartu to jedina trgovina. Kad bi preko puta nje bio kakav Spar, Lidl, ili bar malena Prehrana, i moja bi trgovina imala konkurenciju te bi morala dobro promisliti o svom asortimanu, cijenama te nizu drugih pogodnosti što se u normalnim trgovinama nude kupcima.

– Imate li slučajno Cedevitu od bazge? – pitam ja trgovkinju, tradicionalno neljubaznu i osornu, a ona mi kaže, onako sugestivno:

– Vjerujte, nemamo!

Ali, mislim si, koga će mi vraga Cedevita od bazge? To ionako ne pijem nego samo provociram trgovkinju.

Nemaju dobar izbor piva, drže bijednu količinu raznih alkoholnih pića, par vrsti jogurta, nekoliko vrsta šampona čudnovata mirisa, te dvije vrste (često i nijednu) baterija. Žarulje što ih drže na polici koja je najviša u dućanu, i do koje gotovo da ne može dosegnuti nitko tko je niži od dva metra, ili ako nema priručne ljestve, inače su tako slabe da njima ne možete osvijetliti čak ni špajzu ili zidni ormar.

I u baš sam takvoj trgovini odabrao pasti preko jebenog piva i zaraditi dislokaciju, iščašenje i istegnuće zglobova i ligamenata ramenog pojasa. Kad me hitna odvezla do bolnice, ostavili su me u nekakvim kolicima, u kojima sam sjedio i trpio najteže bolove što sam ih upoznao u svom razmjerno dugom životu. Čekao sam tamo tri sata, znojeći se od boli, stisnut u fetalni položaj, sve dok me nisu odgurali nekakvu tipu koji obavlja nešto što se zove repozicija ramena i podsjeća pomalo na veterinarski medicinski postupak. Taj vas snažni tip polegne na krevet, zgrabi vam ruku, nogom se upre o mjesto ispod vašeg pazuha i vuče iz sve snage dok vam se zglob ruke ne vrati u čašicu ramena, ako se to tako anatomski uopće zove. Mene je natezao kojih pola sata, sve dok nije htio odustati i prepustiti me kirurzima, da bi na koncu, sav znojan, ipak uspio vratiti rame u njegovo ležište. Potom su me imobilizirali, omotavši me s par kilometara zavoja i otputili me kući na trotjedno mirovanje.

Kako vam ne bih morao temeljito opisivati svoje jade, navest ću vam samo onaj dio postupaka koji ne možete, ili uglavnom ne možete, obavljati dok vam je desna ruka imobilizirana. Tako se primjerice ne možete počešljati, oprati zube, jesti žlicom ili vilicom, pogotovo ne nožem i vilicom, ne možete se obrijati, obrisati stražnjicu toaletnim papirom, spavati na strani na kojoj se nalazi ozlijeđeno rame, ne možete se obrijati, kartati se, otvoriti i zatvoriti kišobran, navući vunenu kapu na glavu i koješta drugo. Konačno, ne možete pošteno oprati ni ruke, jer vam za pravo pranje ruku trebaju i desna i lijeva.

Kad vas konačno oslobode svih tih povoja, koliko ih najvjerojatnije nemaju čak ni mumije, odjednom shvatite da vas ruka, koja je bila priljubljena uz vaše tijelo, uglavnom ne sluša. Možete njome manipulirati na stanovit način, ali daleko je to od savršenstva s kojim otvarate bocu viskija, munjevito ubijate komarca koji vam je sjeo na lijevo koljeno da vam se malko napije krvi, ili igrate ping-pong udarajući lopticu i forhendom i bekendom.

Inače, i prije no što vas vlastitom dobrotom pustim u ovaj mozaični tekst, moram vas upozoriti da je prepun razmjerno zbunjujućih analepsi ili, kako to običnim govorom nazivamo, promjenama vremenskog okvira. Zato vas molim da se već na početku pripremite na drski kaos, kojim je autor „komponirao“ ovu verbalnu zločestoću o vlastitim landranjima po svom gradu, bijelome svijetu, a možda ponajviše po svojim tajnim i interioriziranim područjima duše. Kako još uvijek nije baš jasno čime će se ovaj tekst baviti, pustimo ga da kao u kakvoj džezističkoj improvizaciji sam pokuša pronaći glavnu temu i njezine rukavce.

O udaljenosti zvijezda

Inače, ja sam u pravom smislu čovjek koji je oduvijek muku mučio s kretanjem i spretnošću uopće. Čim bih malo smetnuo s uma nepravilnosti stuba, zavojitost stubišnog rukohvata, ili mogućnost uleknuća četvrtastih pločica na pločniku, smjesta bih padao i slamao nešto na vlastitome tijelu. Ne samo odjeću, cipele ili kakav pribor što bi mi se našao u ruci, nego i nogu, ključnu kost, nos ili koju od dvije vilice kojima sam raspolagao. I sad sam, nakon lomova ramenog zgloba, i ozljede patele, postao redoviti i dugotrajni polaznik liječenja koje se službeno zove fizikalnom terapijom, a provodi se u ovećoj prostoriji, u bolnici ili na kakvoj privatnoj klinici punoj kreveta čija se visina dade mijenjati zupčastim regulatorom, kao i raznih drugih pomagala koja nam služe tomu da se brže vratimo svakodnevnome životu. Dakle, uz krevete tu su i razni maleni laseri, što podsjećaju na nahtkasn-lampe iz davno nestale sobe moje bake, zatim razni električni generatori, koji tko zna kako odašilju u tijelo električne impulse što smanjuju ili čak i uvećavaju bol, potom razne lopte, utezi, njihala, magneti, ultrazvuk i tko zna što sve ne.

Na ovakvu sam mjestu već treći put u životu i radim s terapeutom koji se zove Svemir Raukar. On neprekidno tvrdi kako je to ime sasvim zeznuto zbog čega ga svi pitaju tko li mu ga je dao. A ja ga uvjeravam kako je ime zapravo svemirsko, sveobuhvatno, kozmičko. Svemir ima zadatak da mi svija ruku, stavlja je u najrazličitije položaje i tumači mi kako i zašto radi baš to, a ne nešto drugo. Njegove su riječi pune latinskih izraza za razne anatomske dijelove moga izranjavanog tijela i ja ga slušam i mislim si svoje. Sve moje nevolje dolaze iz jednog jedinog centra koje se zove tako obično i nedužno – razdaljina. Kad ne bi bilo razdaljine, ne bi bilo ni putovanja, pa ni šetnji, konačno ne bi bilo ni strmoglavih padova, lomova kostiju i sličnih opakih ishoda što čovjeka uvijek iznova slamaju i unakazuju njegovo jedino zemaljsko tijelo. Ali kretati se mora jer je to imperativ; u protivnom bismo morali ostati u stacionaru kakva staračkog doma.

Stoga polako, ali sve sigurnije mrzim ono što se zove šetnjom, hodanjem, prostornim premještanjem i kako sve ne, nakon čega se uvijek vraćam u ovu, ili koju drugu bolnicu na fizikalnu terapiju i popravak onoga što sam već toliko puta slamao. Zapravo prostorne su razdaljine, koje nam omogućuju šetnje i kojekakva slična tumaranja beznačajne i prividne, tako da bismo ih odmah morali brisati iz obzora kojim promatramo i razumijevamo svijet. Ako recimo između točke A, koja je početak nečeg što zovemo glupim nazivom šetnja, i točke B, do koje bismo morali prijeći dva kilometra kako bismo okončali šetnju, onda takva razdaljina gubi na važnosti čim se izdignemo malo iznad trenutno odabrana očišta. A kad se izdignemo recimo kilometar uvis, razdaljina između te točke, bez obzira koliko kilometara iznosila, postaje sve beznačajnijom. Konačno kad bismo spomenuti razmak osmotrili recimo iz zrakoplova, koji se digao na osam kilometara visine, točke A i B nestale bi kao da nisu nikad ni postojale. Apsurd udaljenosti dvije točke ili, ako baš hoćete, prostora razvijen je do fantastičnog nazovisavršenstva radi kojeg sam prestao vjerovati u astronomske izračune. Kako si predočiti udaljenost od dvjesto tisuća svjetlosnih godina ili, pučki rečeno, udaljenost koju svjetlost prijeđe za jednak broj godina. Uzmimo ovako, otprilike prije baš toliko godina, neandertalci su negdje u Aziji i Africi za sobom ostavili zanimljive musterijanske artefakte. Recimo da je jedan od tih praljudi negdje na sjeveru Arapskog poluotoka, onako kako je već znao, užgao vatru čija je svjetlost sunula negdje ka košnici dalekih zvijezda te baš danas, za ovog odvratnog rata u Ukrajini, stiže do određenog planeta X. Vjerujete li u takvu sliku svemira, ili se i vama čini da je na djelu neki kobni zajeb koji nam je podmetnula vječno podrugljiva sudbina? A što kazati o udaljenoj galaksiji od koje nas dijeli milijarda i tristo milijuna svjetlosnih godina?

Zbog sveg tog, kao i zbog prečestih padova i lomova, zamrzio sam svako radikalnije premještanje s točke A prema točki B ili, narodski rečeno, zamrzio sam šetnje, pogotovo one plenerističke, odnosno one što nas vode kroz nazoviprirodu, koja nas privuče slikovitim kumulonimbusima, a potom nas prostrijeli i dotuče munjama. Iz istog tog kumulonimbusa.

Najiskrenije priznajem da nekoć, kao maleni školarac, pa i poslije u mladosti, nisam bio baš takav. Naravno, nisam bio neki revni i rasni šetač koji, čim se malo razvedri ili zatopli, krene van u prirodu kako bi se nadisao svježeg zraka i nauživao bogata kolorita što mu ga nudi priroda s pikturalnim bogatstvom cvijeća, šuma, mora, crne zemlje, plavog neba i prozračnih oblaka. Ali volio sam vrijeme provoditi igrajući nogomet, kupajući se po raznim periferijskim barama, što su ih za sobom ostavili ciglari i drugi kopači gline, kartao sam s dečkima po tavanima gdje nas starci nisu znali uočiti, i to za lovu, krao poluzrelo voće po tuđim voćnjacima, gađao barske žabe zračnom puškom i krao mladi kukuruz po kukuruzištima nedaleko od grada. Svatko će odmah shvatiti kako sam u prirodu odlazio radi određene funkcionalnosti, radi očekivanog užitka ili koristi što sam je naumio ostvariti. Gotovo nikad radi vizualnih ljepota i mirisnih užitaka, koje sam oduvijek držao čistim viškom u vlastitom životu. Po meni je, zapravo, i priroda mogla biti crno-bijela poput najranijih kaubojskih i kriminalističkih filmova. Koja bi budala uzdisala za bojom. I tako sam s odrastanjem polako postajao čovjekom sjenom ili crnom pticom gusta grmolika perja.

I zato su mi mnogo bližim postali intrinzični ili interiorizirani pomaci (čitaj šetnje) što nas vode kroz mračne labirinte maglovitih ulica, kroz zadimljene barove, sive periferije, kroz restorane pune mirisa podnih raskužnih sredstava i slične ambijente čiji nas neugodan vonj guši.

Svemir

Evo, i sada sam već četvrti ili peti tjedan na fizikalnoj terapiji na jednoj od privatnih fizijatrijskih klinika, gdje sam i upoznao Svemira Raukara. Nakon razmjerno kratka vremena, i posredstvom nekih srodnika koji se međusobno poznaju, premda uopće nismo vršnjaci, prešli smo spontano s „vi“ na „ti“, te vjerojatno i sami prilično iznenađeni osjetili prisnost koja naglo dođe s tim naoko nevinim gramatičkim, odnosno verbalnim promjenama. Počevši se obraćati s „ti“, veoma smo brzo prešli na razgovore koji su uglavnom sasvim delikatni, pokatkad i suspektni. Stali smo najprije rabiti uzrečice, potom uzrečice kombinirane s psovkama, potom i psovke same kao takve. Ubrzo smo nastavili s mnogo širim temama u koje su ulazile djevojke i žene, takozvane pičke, kao i opća pitanja seksualnosti ili, kako smo to jako brzo počeli zvati, „temama i pitanjima jebanja“. On je bio mnogo mlađi od mene, ali kad sam mu kazao kako je seks čulo za koje je ponajbolje da posljednje ode od kuće, vjerojatno sa zadnjim pokojnikom kojega pogrebnici odnesu, počeo me više cijeniti. Ostali razgovori, za koje sam kazao da su bili suspektni, ticali su se ogovaranja kolega, zavirivanja u privatnost i opće svjetonazore kolegica, kao i ogovaranje uprave, odnosno priproste nekulture samog vlasnika klinike, koji zapravo s fizijatrijom nije imao baš nikakve veze.

– Jebote, taj idiot s kamenjara može proizvesti više para nego spermatozoida – kazao mi je jednom prilikom Svemir, dok je ozloglašena persona provincijskog troglodita prolazila kroz novu, sjajno uglancanu i opremljenu dvoranu za terapiju. Konačno, na neki smo način bili u sasvim privatnu bordelu za bogate tipove s iščašenim ekstremitetima, operiranim lumbosakralnim područjima kralješnice, skrhanim patelama, išijasom i drugim sličnim degenerativnim procesima.

Svemir je u duši bio motorist, čovjek koji je zacijelo spavao s kacigom na glavi i motorom pokraj uzglavlja. Govorili su kako zna prašiti dvjesto na sat noću po jarunskom ringu i kako je pitanje dana kad će i sam skrhati nešto od skeletne opreme s pomoću koje se kreće po bijelom svijetu.

Jednog se jutra u prostoriji ispred garderobe, gdje su se ljudi presvlačili, pojavila nevjerojatno lijepa brineta s naglašenim jagodičnim kostima, napetim guzovima, fantastično uspravnim grudima i dugim lijepo oblikovanim nogama.

– Čisti Rodin – rekao sam Svemiru dok je izlazila iz garderobe, a on se samo nasmijao i odvratio mi:

– Ma kurac Rodin! Čista Scarlett Johansson. I to ne iz Izgubljeno u prijevodu, nego iz Match Pointa!

– Koji joj je kurac? – upitao sam Svemira potiho, a on mi je uzvratio:

– Što ja znam. Možda ima platfus.

– Ili kurje oko – dodao sam, a on se nasmijao i potjerao me najprije na laser, a potom na struju. I jedno i drugo držao sam mazanjem očiju pacijentima.

Bilo je to vrijeme nakon kraja pandemije kovida, kad su se u ljekarnama i medicinskim ustanovama morale nositi maske. Doduše, ja sam imao privilegij da ljepoticu smeđe kose vidim bez maske u onom međuprostoru garderobe i dvorane za vježbanje. Premda, ruku na srce, čak ni ta malena svijetlozelena maska nije mogla narušiti njezin savršen izgled.

Taj sam dan ostao na terapiji oko sat i pol, što se držalo prilično dugim vremenom. Zaboravivši već na curu s kojom sam zapravo stigao na kliniku, pošao sam prema garderobi i tamo naletio baš na nju. I premda sam mislio kako ćemo, kao dva anonimna stranca, sasvim mirno proći jedno pored drugoga, ona se nasmijala, pogledala me i kazala:

– Eto, vidite, zajedno smo došli, zajedno i odlazimo s vježbi.

Tad sam joj uzvratio pogled i s instinktom koji u mojim godinama već zamire, odvratio:

– Eto vidite! To bi bila itekako dobra prilika da koji put svratimo dolje u onaj birc i nešto popijemo.

– Ni to nije loša ideja – odvratila mi je i ja sam naprosto protrnuo.

– One of these days! – dodala je zafrkantski na engleskom.

Kad sam se vraćao kući, otišao sam posve sam u taj lokal, shvativši da sam po odlasku zaboravio skinuti svoju crnu masku i iznenada se uhvatio za glavu.

Kome se ja to uvaljujem, komadu za odlikaše, pitao sam se, sjetivši se kako sam tamo u dvorani, dok smo se pogledavali, bili pod maskama. Zapravo, što se nje tiče, bilo je sasvim svejedno nosi li masku ili ne nosi. Grudi i dupe djeluju jednako napeto i savršeno bez obzira koliko maski navukao na njih!

Sa mnom su stvari bile posve drukčije. Ona je u meni vidjela čovjeka u crnoj trenirci i crnoj majici, dakle osobu odjevenu u boje koje vas uvijek čine nešto mršavijim. Na licu sam, kao što sam rekao, imao crnu masku. A kosa, što sam je tko zna kakvom genetskom srećom uspio sačuvati, činila me mnogo mlađim no što je ona mogla i pomisliti.

Zapravo, u njezinim sam očima mogao izgledati, recimo, u najboljem slučaju, kao Alain Delon u nekom od svojih poznijih mačevalačkih filmova, ili kao osvetnik Zorro, čije početno slovo ne bi trebalo miješati s ruskim osvajačkim znakom što su ga upisali na svoje sve uništenije serije tenkova, helikoptera, kamiona i bojnih kola. Ali, vraga, pomislio sam, ona je zapravo svježa cura iz tekuće sadašnjosti i prije bi se reklo da je u meni mogla vidjeti Roberta Rattmana iz najnovijega filma o Batmanu, frajeru koji također slama ženska srca u posve crnoj ambalaži.

Drugi se dan nisam pojavio na fizikalnoj terapiji, kao što to nisam uradio ni treći, ni četvrti, ni peti... Jednostavno se nisam usudio skinuti masku pred brinetom i otkriti joj koliko mi je zapravo godina. Mnogi kažu da godine nisu važne i da ljubav zna buknuti bez obzira na razlike u godinama. Naravno, ti što tako govore su dobričine, filantropi, humanisti, široke duše i topla srca. No ponajčešće su i budale. Ja znam da nije tako, jer sam i sam imao iskustva s jebenim razlikama u godinama. Moj novi prijatelj, fizioterapeut s kozmičkim imenom, as jarunske motopiste, znatno mlađi od mene, sasvim mirno je kazao:

– Kurac nisu važne!

Kad sam se konačno vratio na fizioterapiju, kako sam već počeo razmišljati, u svoj vječni dom, brinete više nije bilo. Ili je otišla na neko bolje mjesto, ili je izliječila svoj problem s kralješnicom, o čemu je Svemir morao znati mnogo toga, ili je požalila što se časkom zagledala u idiota koji se bojao skinuti svoju masku kao da se našao u oblaku hiperzaraznih klica.

Šetnje profesora Lajtnera

Dok sam još bio školarac, a i dugo godina nakon toga, budući da mu se život sretno produžio zamalo do stote godine, naš gimnazijski profesor Lajtner hodao je popodnevima po gradu s nekakvim otvorenim udžbenikom pred nosom i francuskom kapom na glavi. U proljeće je bio odjeven klasično građanski, a ljeti bi se svukao u kratke hlače i treger-majicu te je tako s knjigom u ruci krstario gradom. Kako treger-majica slabo pokriva poprsje, i sprijeda i straga jasno se vidjelo da je sav zarastao u dlake, koje su mu nadilazile dužinu kose, jer je već bio poprilično ćelav. Pričalo se kako se, sad već u godinama, sprema za neki fakultet, ali nikako nismo mogli doznati za koji. Hodao je s rastvorenom knjigom, čije bi unutarnje margine zahvatio lijevim i desnim palcem te bi neprekidno (ili možda samo prividno) nešto čitao iz knjige od koje se nije odvajao.

Govorilo se da je učen čovjek koji dobro zna kako mudrost znanosti i ljepotu prirode valja spajati i udisati ih istovremeno.

Ja sam pak mislio kako je sve to morska glupost, dvostruka, a možda i trostruka. Prvo, čak i u našem malom gradu nikad nije bilo toliko mira, da bi se čovjek hodajući tek tako mogao udubiti u složenost znanosti ili umjetnosti, što ih je krio knjižuljak koji mu je vazda bio u rukama. Osim toga, osobno sumnjam u to da je zbog kratkovidnosti mogao jasno čitati ono što je pisalo u knjižici koja mu se treskala u rukama. No dobro, ako je i nešto nazirao među stranicama te knjige, teško da je istovremeno uspijevao uživati i u ljepotama prirode. Kako uopće pratiti, recimo, alineje novog zakona o braku, ili filozofski esej o misliocima predsokratovcima i istovremeno uživati u mladim konjima koji jurcaju po livadama što su se sterale dolje podno gradskoga groblja. Jednostavno, čovjek ima premalen broj osjetila, k tomu nesavršenih, da bi mogao percipirati stvari u količinama koje bi baš poželio.

Treća pak glupost možda je bila i najkrupnija. Ne znam čime se točno bavio i što je učio, ali ako je, primjerice, pokušavao ovladati čarima francuskog jezika, bio je već u dobi kad bi mu povratna karta za četverodnevni boravak u Parizu predstavljala povelik rizik. Kojeg li veselja, otići do Pariza, prošetati Louvreom, a onda u obližnjem lokalu umrijeti baš pred samim ručkom, nakon što si naručio juhu od luka, puževe u marinadi i neki bolji beaujolais, pritom se savršeno pridržavajući pravila takozvanoga concordance des temps.

Zli glasi pričali su naokolo kako zapravo on ništa i ne čita, niti uživa u prirodi, nego odlazi na livade, odakle s pristojne razdaljine gleda mlade razvratnike i razvratnice u njihovim razuzdanim igrama. Seksualnima naravno! Ne bih na tu kartu stavio neki veći novac, jer nije uza se imao dalekozor, tako da bi mu interesantniji dijelovi gradskih razbludnika morali djelovati tako nepronično kao da ih zapravo i nema. Ili kao da ih gleda s distance od dvije stotine tisuća svjetlosnih godina.

Inače, taj isti Lajtner vodio nas je u Italiju na maturalno putovanje, i to vlakom, koji je bio najjeftinije prijevozno sredstvo. Sjećam se tih zahuktalih noćnih lokomotiva, silne pare i vrućine u kupeima zbog kojih smo se skidali u gaće i tako odjeveni prolijetali kroz vagon prema zahodu, jureći kroz dio gdje su od iste vrućine skapavale djevojke. Putovali smo samo noću, jer su dani bili rezervirani za razgled muzeja, raznih palača i mostova, o kojima nisam znao baš ništa, niti sam imao namjeru išta doznati. U jednom od firentinskih muzeja penkalom sam se potpisao na neku klasičnu sliku Venere, ili nekog sličnog savršenog i posve nagog komada. Bio sam mladi razuzdani divljak pa sam napisao „dobra pička“, što je kao sintagma odgovaralo ljepoti slike, a istovremeno bilo i nekom vrstom pohvale autoru, koji teško da je u tim vremenima zahuktalih talijanskih lokomotiva uopće bio živ. U Napulju smo se naprosto izgubili u kompliciranim ulicama i ispričali se kako nas je tobože nekakva ustaška trojka htjela vrbovati u stanovitu paramilitarnu organizaciju. Naravno, mi smo im tobože odgovorili da ne prodajemo svoju komunističku mladost i zapjevali: druže Tito, mi ti se kunemo. Ta se izmišljena idiotarija prepričavala po gimnaziji godinama, gotovo do 1991, kad su i ustaše dobili par postotaka na svojim burzovnim akcijama.

Profesori dragi, dobro porazmislite kad organizirate ekskurzije te vrste. Imam osjećaj da je ugled talijanske renesanse, Veroneseova i Botticellijeva slikarstva još uvijek u nas na razmjerno niskom nivou, premda je elektronska zaštita slika zasigurno uznapredovala.