Kad god nešto nestaje, nastaje nešto novo

Senko Karuza, koji živi pomalo izoliranim životom, i to od plodova svojeg maslinika i vinograda u uvali na otoku Visu, cijenjeni je autor niza zbirki kratkih priča, od kojih je najpoznatija ona pod naslovom Vodič po otoku. Sam ističe da je od mladosti bio pjesnik, no tek je zadnjih godina objavio dvije pjesničke zbirke, a za onu prvu – Nestajanje (2020), u nakladi Meandarmedije, ovih mu je dana dodijeljena nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju hrvatsku zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju.

Izvor Goranovo proljeće

Gospodine Karuza, dosad ste bili poznati kao prozaik, kratkopričaš, a prvu književnu nagradu, i to vrlo uglednu – Ivan Goran Kovačić, dobili ste za poeziju. Je li i to svojevrsni životni paradoks koji vam nije stran u vašim poetskim i proznim temama?

Pa, u svakom slučaju recimo da se može govoriti o paradoksu pogotovo zato što 25 godina pišem prozu. Ali, eto, nagrada me iznenadila u prvom redu zato što nisam po vokaciji, u svojoj povijesti, pjesnik, makar u stvarnosti i jesam jer sam prije počeo pisati pjesme nego prozu, ali te pjesme nisu imale takvu sreću kao proza da su mi se dopale ili da sam mislio da su vrijedne da budu objavljene.

Znači, dugo vremena nisu se sviđale vama samima.

Zapravo sam sve vrijeme bio utopljen u potrazi za vrlo kratkim pričama i u čudima koja takva forma može proizvesti. Poezija je išla paralelno, ali vrlo sporo, objavljivano je nešto od tih radova u Quorumu, a neke koje su pisane za Goranovo proljeće da bih uopće kao kratkopričaš mogao tamo ponekad sudjelovati, prošvercale su se i u Nestajanju. Ali moj pravi fokus uvijek je bio na kratkoj priči, pa mi se tako ideja da sastavim knjigu pjesama od tog rasutog tereta od kojeg bi se možda i dalo nešto napraviti, a da ima glavu i rep, da ne izgleda kao neko osobno svođenje računa, činila nepoštenom.   

U kritici Krešimira Bagića o vašoj prvoj zbirci pjesama on je u Vijencu prepričao anegdotu kako ste mu malo zamjerili kad je svojevremeno posumnjao da ste ipak pjesnik jer tada još niste imali objavljenu zbirku pjesama.

Da, usprotivio sam se jer sam se na tim pjesničkim putovanjima i u tom okruženju sa sjajnim pjesnicima i sam smatrao pjesnikom, može se reći da me atmosfera ponijela, ali je očito da su užance malo drukčije naravi u svačijoj kulturi, ne samo hrvatskoj. Dakle, vi se dokazujete kao pjesnik, prozaik ili bilo što tek s objavljenom knjigom. E sad, ja nisam mogao glumiti Jamesa Joycea koji se hvalio da je najbolji pisac deset godina prije nego što je uopće počeo pisati. Takav kapacitet ipak nisam. Ali sam pisao pjesme već sa šesnaest, sedamnaest godina, a od njih nikada nije nastala knjiga. Tko zna da li bih se toga danas sramio ili žalio zbog toga, pogotovo ne mogu znati da li bi me drukčije odredilo. Mnogo je toga spaljeno, izgubljeno, nestalo. Naprosto je taj put prema kratkoj priči bio toliko jak da je sve drugo otišlo u drugi plan.

No i u vašim kratkim pričama vidjela se poetska dimenzija, kao da se poezija i u njih postupno uvlačila. No kako je zadnjih godina došlo do prevladavanja poezije nad kratkom pričom?

To se zapravo dogodilo mimo moje volje, došlo je igrom slučaja, kao što se i većina stvari u mojem životu zbiva igrom slučaja. Dogodilo se to u razdoblju korone, kad su me moji prijatelji Tomislav Kuzmanović i Miroslav Mićanović bombardirali tekstovima. Kuzmanović mi je tada svakodnevno slao po nekoliko pjesama Ann Dyffy koje je tada prevodio, a Mićanović je imao svoje radionice koje su se u koroni premjestile na internet – Put u središte kratke priče i Hod uz prugu, tako da sam imao uvid u sve to. I onda sam i ja imao potrebu da im se na neki način „osvetim“ istom formom. Dakle, tako sam se odlučio, ali to je krenulo nekako spontano.

Je li to onda bio i zametak knjige Nestajanje, za koju ste nagrađeni?

To je zapravo bila ta knjiga. Ona je nastala vrlo, vrlo brzo, ali ja ne bih bio ja kad ne bih sumnjao u vrijednost tih pjesama.

No žiri nagrade Ivan Goran Kovačić drukčije ih je ocijenio.

Mnogo je pjesama bilo napisano u tom kratkom razdoblju, ali sam ja odabrao tih sedamdesetak od kojih je onda nastala  knjiga. Dosta je toga otpalo jer sam to pisao kao u nekom bunilu, kaosu, kakvo je i bilo doba korone. Svi smo bili kao u nekom izvanvremenskom nestvarnom balonu. Nitko nije znao što nas čeka i što će se dogoditi, i svi su zapravo davali sve od sebe, mnogi i ono što nisu do toga trena znali da posjeduju.

Vi ipak kažete da ste u svojoj svojevrsnoj izolaciji, robinzonskom položaju na Visu, drukčije doživjeli pandemiju korone nego, primjerice, netko u Zagrebu.

Pa ja se uvijek volim hvaliti, to je možda malo i licemjerno, kako meni korona nije značila ništa jer u izolaciji živim cijeli život. Ali to nije istina. Kad je neka velika pandemija, kao što je bila korona, kao što su bila velika zla koja nam se događaju, ona se podjednako dotiču i ljudi koji su u gradu i onih koji su na selu. Tu nema selekcije, to je osjećaj koji podjednako dodiruje svakoga.

Moj je dojam da ste na Visu, u toj uvali u kojoj vodite konobu, ipak u svojevrsnoj izolaciji.

To je istina, ali to je i zbog prirode posla koji radim i za koji sam se opredijelio. Ne možete zemlju obrađivati iz Zagreba, Berlina ili bilo kojeg drugog grada, u kakvu bih ponekad volio živjeti, to bi mogli samo tajkuni ili biznismeni, što ja nisam niti me to ikada zanimalo. Volim biti slijepljen za stvari koje radim, ma kako to naporno bilo.

Iako u mnogim knjigama više pozornosti pridajete i tom ambijentu i tim detaljima okoliša (može se reći: „na osami blizu mora”, da citiramo Runjića, Zuppu, Olivera, Ferića te na kraju i vas u jednoj pjesmi) čini se da se u knjizi Nestajanje ipak više bavite vlastitom nutrinom i rutinom, svakodnevnim nezadovoljstvima, ali i rekapitulacijom života.

Tako je. Svaki se čovjek u mojim godinama, a možda i prije, a neki i cijeloga života, bave propitivanjem svojih odluka. Tako sam i ja propitivao, i još propitujem, odluku da živim na otoku i u nekoj izolaciji. To nije laka odluka, kao što nije laka ni odluka nekog otočanina da živi u gradu. U svakom slučaju morate se odreći nečega, kao što neki filozof kaže da imate onoliko mogućnosti života koliko vam ih mašta može priuštiti, ali samo je jedan stvaran, koji možete realizirati. I čim ga uzmete, čim se odlučite, automatski gubite sve druge. Tako da često kada su neke krizne situacije, kad smo u gustim, olovnim oblacima, volimo misliti da smo pogriješili, da bi nam bilo bolje na nekom drugom mjestu, na kojem bismo se bolje ostvarili.

Zato i knjiga Nestajanje ima raznolike tematike i motive jer je to knjiga i aktualnosti i prisjećanja, otoka i europskih putovanja, osamljenosti i odnosa s bliskim osobama ili turistima, pokušaja osmišljavanja života, ali i stalno prisutna besmisla. Dakle, to su vrlo kontradiktorne situacije.

 Jesu. Pa ja i živim kontradiktorni život. Živim na osami, a svaki dan razgovaram s dragim prijateljima koji žive većinom u Zagrebu, a i na nekim drugim mjestima, i to je moje živo tkivo. Dakle, moja osama je telefonski povezana sa svijetom. No time nije meni svijet na dlanu, to je samo neka iluzija i utjeha. Ne može ništa zamijeniti sat razgovora sa stvarnim prijateljem u stvarnom susretu.

Koje su još glavne tematske opsesije o kojima pišete u Nestajanju? Što sve nestaje?

Mnogo sam razmišljao o tom naslovu knjige, i mislim da je on nastavak mojih priča u knjizi Prsa o prsa. Kad god nešto nestaje, nastaje nešto novo. Dakle, nestajanje ne mora nužno biti tragedija i gubitak. Recimo, sad u ovom trenutku otočne stvarnosti turizam je ljudima donio najbolje moguće materijalno stanje koje su ikada imali. A i dalje se ljudi sele i napuštaju otok više nego što su to činili kad su bili materijalno ugroženi, kad su bili u potrazi za boljim životom, a često  i golim opstankom. Nestajanjem načina života u kojem smo bili socijalno povezani i upućeni jedni na druge nastala je praznina koju nudi turistička orijentacija u kojoj žrtvujemo svoje vrijeme  da bismo zaradili novac i opstali na otoku na kojem zimi ništa ne možemo kupiti, jer se novcem ne može kupiti ništa što je doista potrebno u životu. Pa eto, nestajanjem te kvalitetne socijalne zbijenosti nastaje nova potreba za odlascima i potragama boljeg života.

Osjeća li se u vašoj poeziji i određena rezignacija, koju vjerojatno nose i godine?

Mislim da godine ne nose nikakav smiraj. One nose možda još veću nervozu zato što vidite što ste mogli, a niste. Jako se teško svi mi, bez obzira u kojim smo godinama, mirimo sa svojim pogreškama i propustima, a pogotovo se teško mirimo s načinom života koji nam je sad na pladnju. Teško se pomiriti da je svijet sad ovakav kakav jest kad se on, realno gledajući, nikomu ne sviđa i ne nosi ništa dobro u budućnosti. Ničeg dobrog nema u toj budućnosti koja se posvetila proizvodnji oružja, ratovanju, uništenjima, najgorim mogućim oblicima kapitalističkih izgladnjivanja,  ponižavanja sve većeg broja običnih ljudi. Istovremeno je tehnologija stvorila uvjete od kojih bi svi, pravednom raspodjelom, mogli živjeti kao bubrezi u loju. Ali, govorim li ja to o Utopiji?

Mislim da se ta razočaranost osjeti i u intonaciji vaše poezije. Je li ona ironična, sarkastična, rezignirana, ludična, melankolična ili sve to zajedno?

Ne mislim da sam sarkastičan, nemam o sebi nikakvo mišljenje kad pišem pjesmu. Ne upotrebljavam svjesno ni sarkazam, ni ironiju, ni humor. Tek su čitatelji oni koji to mogu prepoznati i često to prepoznaju gdje ja nisam ni primijetio, takva je naprosto priroda moga unutarnjeg glasa.

Na jednom ste mjestu napisali da ste spalili svoje dnevnike jer bi netko iz njih mogao steći krivu sliku o vama. U kojoj ste mjeri vi sami slični ili različiti od subjekta koji se pojavljuje u vašim pjesmama?

Mislim da bih sada isto tako postupao, da bih isto tako u nekom trenutku ludila zapalio taj svoj dnevnik i poslije se kajao. Dakle, nikakvu mudrost meni godine nisu donijele, samo još veću izgubljenost, i još veću nesigurnost u to je li sve što radim ispravno. Nema ispravna puta. Jedino to znam, a to sam znao i s dvadeset godina. Kad sam, kao student filozofije, savladao sve dimenzije sumnje, svijet je počeo izgledati kao sumnjiva materija.

Zanimljivo mi je da u vašoj poeziji, slično kao i u kratkoj prozi, ima mikropriča, anegdota ili narativnog sjećanja na ljude i događaje. Jesu li u Nestajanju važniji ti narativni segmenti, neki doživljajni ili ugođajni obrisi ili onaj višak misli koji vam neprestano prolazi glavom? Što vam je dominantno?

Knjiga Nestajanje zbirka je pjesama, a za razliku od zbirke priča u kojoj postoji neki projekt koji pokušavate „isfurati“ pa onda manje ili više uspješno vladati tom materijom, u pjesmama se to događa – kod mene barem – gotovo stihijski. Nemam uvida niti sam gospodar svojih pjesama, one me drukčije uzimaju. Ne razmišljam o njima kao o formi kratke priče. Za neku kratku priču od pola kartice teksta znam se nekad mučiti po dva mjeseca, vraćajući se gotovo svakodnevno na taj tekst, razmišljajući je li zarez ili množina, jednina, ili je neka riječ kriva. Znači, sve ono što bi netko pomislio da pripada ritmu i poeziji. Mene je to mučilo u kratkoj priči, a u poeziji nije. To je naprosto teklo, nisam imao plan, projekt. Pišući te pjesme za vrijeme korone, bio sam dvostruko uronjen u osamljenost – osamljenost otoka i osamljenost korone. I to je naprosto iscurilo iz mene.

U kojoj je mjeri knjiga Nestajanje, kao i prethodne, i sama obojena vašim robinzonskim načinom života u uvali Molo Trovna na Visu? Vidi li se to i po motivima i po ugođaju te poezije?

Mislim da čitatelji, znajući koji je moj habitus, gdje je moje mjesto boravka, znaju prišiti neko značenje kojeg nema. Tako se događalo s nekim pričama koje su urbane, a opisane su kao ruralne. A nisu – događaju se ljudima u centru Zagreba ili u New Yorku podjednako kao i ljudima koji su na osami blizu mora.

Znači, ljudska su iskustva naprosto univerzalna i svaki vredniji književnik nečim „pogodi“ i ljude u drugim krajevima svijeta. A nakon Nestajanja nastala je i vaša recentnija knjiga Otimanje, koja još intenzivnije kombinira prozne i pjesničke dijelove. Po čemu se ona razlikuje od nagrađene zbirke i hoćete li i dalje ići tim hibridnim prozno-poetskim putem?

Ono što sam si u životu zadao, to je istraživanje. U kojem će me smjeru odvesti to istraživanje? Nisam nikad bio čovjek koji je napisao jednu knjigu pa nakon toga istu takvu zato što je ta doživjela uspjeh ili ne, pa je to trebalo popravljati, nego me naprosto zanima način na koji mogu izraziti sumnju ili svoje stanje u svijetu i da vidim što se događa sa mnom i oko mene. No sad mi je već u tisku i pred izlaskom nova knjiga pod naslovom Krađa. To je opet knjiga pjesama, njih šezdesetak, kojima osnova nije naš stvarni život, nego romani. Zato se knjiga i zove Krađa, jer kradem ideje ljudima koji su pisali romane. Što bi, na primjer, bilo kad bi Knausgård umjesto Moje borbe napisao pjesmu? A uz to mi je bila izazovna ideja da se uvučem u život romana i da se pravim kao da je to jedina stvarnost koju poznajem. 

Čini mi se da nerado izlazite iz svojeg robinzonskog načina života na Visu. No sada ćete morati odraditi obveze laureata nagrade Ivan Goran Kovačić u sklopu Goranova proljeća. Koliko će vam teško pasti takva intenzivna društvena i medijska aktivnost, a koliko se i veselite nagradi i tim događajima?

To mi je sve užasan napor, svako medijsko eksponiranje. Trideset godina pišem, nikad se nisam htio medijski eksponirati,  pobornik sam toga da treba govoriti knjiga, a ne čovjek. Više bih volio da ljudi pročitaju knjigu nego da čitaju što sad tamo neki pisac misli o toj knjizi. Ipak, jako mi je drago da sam dobio nagradu pogotovo zato što je pjesnička i posebno zbog toga što sam bio sudionik Goranova proljeća kad su još postojale karavane, putovanja po selima, po cijeloj Hrvatskoj, koje su bile nezaboravne i velikim dijelom učinile da se osjećam kao kod kuće u tom nesigurnom polju koje pokušavam obrađivati.