Izniman doprinos hrvatskoj kulturi

Jedan od najvažnijih svećenika muzikologa, glazbenika, skladatelja i glazbenih povjesničara 20. i 21. stoljeća svakako je bio Miho Demović, svećenik Dubrovačke biskupije.

Rođen je 16. lipnja 1934. u Dubravki kraj Dubrovnika, od oca Ive i majke Jele rođ. Glavinić. Godine 1941. započeo je osnovnoškolsko obrazovanje, a nižu i višu gimnaziju nastavio je u Dubrovniku, dok je maturirao u Splitu 1953.
Na Visokoj bogoslovskoj školi u Splitu studirao je filozofiju i teologiju, koju je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1961. s radom Crkveni glazbenik Pavao Matijević (1867–1901). Tijekom studija pohađao je tečajeve iz glazbene harmonije, kontrapunkta i polifone kompozicije kod utemeljitelja Instituta za crkvenu glazbi, svećenika i skladatelja mo. Albe Vidakovića (1914–1964) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Također je o latinskoj i ćiriličkoj paleografiji i diplomatici učio kod Josipa Butorca i Vladimira Mošina, na Institutu za povijest tadašnje JAZU.

Tijekom 1960-ih Demović je organizirao nastupe crkvenih zborova, za što je trebala posebna odvažnost i hrabrost / Snimio Grgo Jelavić

Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1959. te je djelovao kao biskupski tajnik, katedralni orguljaš i nastavnik glazbe u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku. Uz to, vodio je i Mješoviti katedralni zbor, Zbor sjemeništaraca, Dječji pjevački zbor te Ženski crkveni zbor u crkvi sv. Vlaha, a treba istaknuti i organizaciju nastupa crkvenih zborova, što je tijekom 1960-ih značilo odvažnost i hrabrost, i za zborovođe i same pjevače.

Nakon smrti regens chori zagrebačke katedrale Albe Vidakovića 1964, na poziv zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera, Miho Demović došao je u Zagreb, naslijediti službu. Od 1965. do 1970. i 1980. do umirovljenja 2002. ravnao je Muškim koralnim zborom, Zborom koralista katedrale, Mješovitim katedralnim zborom, župnim zborovima crkve sv. Marka i župe sv. Marije na Dolcu.

U Zagrebu je završio studij crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu, na kojemu je diplomirao 1969. s temom Glazbena djelatnost Augustina Kažotića (1260? –1323). Istovremeno je studirao i potom 1970. diplomirao muzikologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a 1978. i magistrirao s temom Glazbena situacija Dubrovnika od druge polovine 16. stoljeća do uključivo početka 17. stoljeća s posebnim osvrtom na djelovanje Lamberta i Henrika Courtoysa. Studije je nastavio na Sveučilištu Albertus Magnus u Kölnu i teologiju na Teološkom fakultetu u Bonnu te je 1978. obranio doktorsku disertaciju s temom Musik und Musiker in der Republik Dubrovnik (Ragusa) vom Anfang des 11. Jahrhunderts bis zu Mitte des 17. Jahrhunderts.

Njegov doprinos otkrivanju nepoznate glazbene baštine, pronalazak nekoliko hrvatskih glazbenih liturgijskih rukopisa srednjega vijeka i 18. stoljeća objavljeni su u radovima kao što su Zagrebački sekvencijar (1994), Trogirski evanđelistar (1997), Dubrovački beneventanski priručnik legende i obreda sv. Nikole (1998), Liturgijski recitativi iz starih hrvatskih liturgijsko-glazbenih kodeksa 10–12. stoljeća (2000), Dubrovački beneventanski misal (2011, faksimilno izdanje) i Glazba i glazbenici na području bivše Dubrovačke Republike za vrijeme austrijske uprave (1814–1918.), objavljen 2015.

Posebnu zaslugu imao je kao ponovni pokretač izdavanja časopisa Sveta Cecilija, nakon zabrane poslije Drugoga svjetskog rata, te je uz fra Anđelka Milanovića i maestra Anđelka Klobučara, od 1969. pisao tekstove, stručne članke, o malo poznatim hrvatskim glazbenicima i glazbene priloge.

Demović je ukazao i na vrijednost i važnosti nepoznatih crkvenih pjesmarica: Osam hrvatskih misa (1996), Napivi Marijana Jaića (1997), Crkvena pjesmarica hrvatskog preporoditelja Pavla Štoosa (1998), Prva hrvatska školska crkvena pjesmarica (1999), Hrvatske pučke tiskane pjesmarice s napjevom (2001), faksimilno izdanje Pisni… Atanazija Jurjevića (2012).

Demovićev skladateljski opus, uz transkripcije, broji četrdesetak skladbi. Neke njegove liturgijske crkvene popijevke uvrštene su u aktualne crkvene pjesmarice i kantuale. Skladao je scensku glazbu za tragediju Elektra (1979), glazbu za crkveno prikazanje Ecce homo (izvedeno na 36. Dubrovačkim ljetnim igrama 1986), scensku glazbu za prikazanja Kako bratja prodaše Josipa Mavra Vetranovića, glazbu za prikazanje Sv. Margareta.

Potvrdio je i tezu o Atalanti, kao prvoj hrvatskoj operi (skladatelj Lambert Courtois mlađi, na libreto Junija Palmotića).

Prije nepuna dva mjeseca, 2. veljače 2023, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu predstavljen je VI. svezak Velike povijesti dubrovačke glazbe – Skladateljski opus dubrovačkog skladatelja iz razdoblja rane romantike Jurja Kraljića 1784–1850.

Za više od šest desetljeća djelovanja primio je nagradu Dragan Plamenac Hrvatskoga muzikološkog društva za životno djelo (2015) za izniman doprinos hrvatskoj kulturi, kao i Nagradu Grada Dubrovnik za životno djelo.

Umirovljeni zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić predvodio je u petak 17. ožujka 2023. u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu obred ispraćaja maestra don Mihe Demovića, a pokopan je 21. ožujka 2023. u Pičetama u Konavlima.