Iz Virovitice u Križnicu

Baš sam se zalijepila za Virovitičko-podravsku županiju, ne znam zašto, ali dolazila sam ovamo više puta. Ja ne putujem poput današnjih novinarčića koji se najave lokalnim šerifima, pa ih ovi prebace podređenima u turističkim resorima i tako ih, uvijek s pićem i zakuskom, provedu kroz krajeve koje lokalci i žele predstaviti široj publici. Zato onda u medijima prevladava isto sivilo, po željama. Ja putujem o svojem trošku, pa mogu slobodno iznositi dojmove o bilo čemu jer nikomu ne dugujem ništa. Mjesta su mi uvijek povezana s ljudima, pa sam voljela čitati putopisne reportaže novinara Fra Ma Fua (Franje Fuisa), koje su 1934. izlazile u zagrebačkim Novostima. Fuis je rođen u Virovitici (Mikeši, starosjedioci, rekli bi u Virov’tici) 1908. (kao i moj tata), a na putovanja kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju odlazio je biciklom. U najzabačenije predjele, do kojih bi današnjim vlasnicima automobila bilo žao goniti svoje prijevozno sredstvo (jer bi s njega putem zbog treskanja i upadanja u rupe na cesti sigurno štošta popadalo), nisam ga pratila biciklom, jednostavno zato što ga ne znam voziti. No upravo način na koji je putovao pokazuje da njegove reportaže nikad nisu dojmovi o mjestima nego niz razgovora s tzv. malim ljudima, kakve srećemo kao krajputaše na putu. Iz njih saznajemo štošta o tome kako se živjelo u našim selima i malim mjestima prije stotinjak godina, ali – a to mene posebno zanima – i kako su Fuisovi sugovornici govorili. Dakle, njegove su reportaže za mene i jezična riznica. Fuisov je život naprasno prekinut 1943. usred partizanske akcije padom aviona kod Plitvičkih jezera. Njegova kći Dunja Fuis, nažalost i ona već pokojna, radila je u Croaticumu na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagreba, na kojem sam odsjeku radila i ja, samo što je ona učila hrvatski strance, a ja sam to pokušavala s izvornim hrvatskim studentima.

Virovitica je s obnovljenim Pejačevićevim dvorcem povezana i s Pejačevićima iz Našica, valjda se zato i glavna (dobra) slastičarnica na središnjem trgu zove Dora (po kćeri bana Teodora Pejačevića, koja ipak nije bila slastičarka nego skladateljica). U tom sam dvorcu držala nekoć predavanje u tako skučenim prostorijama knjižnice da sam do predavačkoga stola morala doslovno skakati preko hrpe tiskovina na podu. Danas je knjižnica smještena u novoj zgradi preko puta dvorca, pa je bio red da predavanje održim i u njoj. Nedavno i jesam.

Lijepo je hodati po urednoj Virovitici. Grad se očito želi svidjeti. Do Pejačevićeva dvorca usred grada dolazi se preko solidnih drvenih mostova iznad opkopa, nazvanih i hrvatskim i engleskim imenima: Most ljubavi, Glazbeni, Gimnazije itd. Preko puta dvorca, u fronti s knjižnicom, za jednu sam zgradu mislila po izgledu da je sinagoga, no prevarila sam se. Možda je nekoć i bila, o tome ne piše ništa, ali piše da je u njoj bila osnovana poznata muzička škola. Ipak, živimo u sadašnjosti, pa danas zgradom dominira China Shop.

Franjevački samostan i crkva svetog Roka u Virovitici / Snimio Igor Šeler / Izvor HTZ

U Virovitici ne manjka kulturnih zbivanja. Ona je među rjeđim manjim gradovima sa stalnim kazalištem (rođeni su Virovitičani književnik Miroslav Feldman i operni pjevač Franjo Paulik, nezaboravni Vašek u Prodanoj nevjesti i Sokolović u Zrinskom). Zgodno je posjetiti i željeznički muzej u zgradi kolodvora. Osim što sam zastala pred glasovitom glazbenom školom, rasadnikom vrsnih glazbenika, zašla sam i k uraru te kupila remen za sat, bez kojega sam bila mjesec dana. U Zagrebu odlazak u grad traži vremena, a ovdje ti je sve blizu, pa sam tu odgađanu kupovinu obavila ovdje brzo (i jeftinije). Bezbrižno sjedenje u Dori uz sladoled ipak nas je stajalo mnogo više od sladoleda. Muž nije uočio aparat za naplatu parkiranja, pa smo od policije dobili hitnu čestitku. Nikakvo čudo što su tako revni. Ipak je njihov sadašnji gradonačelnik bio ministar policije RH. Ime mu ne spominjem. Već bi i sada trebalo fusnotu.

U obližnjoj baroknoj crkvi sv. Roka vidjela sam nešto što nisam ni u jednoj drugoj: ispod jednog oltara gore u paklu goli muškarci, a na drugom preko puta u istom se kotlu pacaju i žene. Zorna opomena što će nas snaći ako ne budemo dobri.

I tako sam, podobrena, pošla prema jednom dragulju usred Drave, Križnici. Na putokazu u Pitomači ne piše Križnica, samo Drava, pa treba znati da je Križnica otok u Dravi. I to kakav! Razveden kao prsti na ruci, a među njima Drava zavija i sama kroji državnu granicu kako se njoj hoće. Stalno je naseljen, broj stanovnika u četrdesetak domaćinstava varira, a ima i vikendaša. Ljudi obrađuju polja i pecaju za svoj gušt, a plodove odnose u Pitomaču skelom (ako vodostaj dopušta) ili pješice preko visećega mosta (projektirao ga je Matej Meštrić, ujedno autor idejnog rješenja za vukovarski Vodotoranj). I na otok i s otoka može se autom, skela ih prima tri do četiri i vozi svaki puni sat. Vožnja traje pet minuta. Kad smo muž i ja bili nasred mosta, vidjeli smo da se skela otiskuje od križničke obale, pa je on pohitao do auta da ga ukrca na skelu, a ja produžila mostom do Križnice. Divan je tu mir za ptice i ljude i od buke i od mobitela, no čim se spomene ubrzani razvoj turizma (škola u prirodi, autobusi, vlakići i sl.), zazebe me oko srca, kao i ovdašnje stanovnike. Bojim se da će nestati mir, po čemu je Križnica i poznata, da će se sve pretvoriti u još jedan statističko-turistički cirkus pod geslom dao Bog veći kup. Ukusan ručak od riječne ribe u hiži preko puta kapelice sv. Antuna (izgradila obitelj Grgačić 1998), šetnja do druge kleti na kavu, gacanje po pješčanom sprudu (bilo je ljeto; kupanje), pa na skelu i kući. S još jednim nezaboravnim dravskim dojmom. Samo da potraje ovakav kakav jest!