Ivan Goran Kovačić – hrvatski domoljub

O Ivanu Goranu Kovačiću postoji vrlo opširna literatura i ona svjedoči da se o njemu pisalo mnogo više nego o drugim književnicima njegova naraštaja. Treba to zahvaliti više njegovoj legendarnoj smrti nego popularnosti njegova književnog djela. Osim Jame, druga Kovačićeva djela ne dopiru lako do čitalaca, a i što se same Jame tiče, nedostaje ozbiljne i kritički relevantne aksiološko-interpretativne literature.

 Vlatko Pavletić bio je prvi koji se ozbiljnije pozabavio Kovačićem, najprije u knjizi Goran njim samim iz 1963, u kojoj je pošavši od legende dopro do živog čovjeka, a zatim u cjelovitoj i opsežnoj monografskoj studiji Obuzdani gnjev iz 1978. kao pozivu na čitalački povratak Kovačićevu tekstu. Kovačića je naime zadesila kob revolucionarnog umjetnika: njegov odlazak u partizane koncem 1942. i tragična smrt odvedoše ga u legendu. Pojava Kovačićevih Sabranih djela u pet knjiga u redakciji Dragutina Tadijanovića iz 1983. omogućit će cjelovit uvid u njegovo ukupno književno stvaralaštvo, njegove političke poglede i poteze koji ga iz tipično građansko-patriotske pozicije odvedoše u poslijeratnu legendu velikoga revolucionara.

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, 21. ožujka 1913–okolica Foče, BiH, 1943)

Evo kako Kovačića ocrtava Pavletić: „On jest i za nas, s nama, koji ga nismo poznavali: Goran! Legendarna ličnost (…) Ne razaznajemo u cijelosti konture njegove fizionomije; zasljepljuje nas sjaj aureola. U tijeku vremena mnogo je činjenica zaboravljeno, još više poluistina izmišljeno. U verbalnoj magli zaslužene slave teško se orijentiramo: ništa se jasno ne vidi, pa nam se koješta priviđa. Simpatija stilizira, ljubav idealizira; uglavnom – valja uzeti da sve može biti istina i da ništa nije sigurno. Neki u njemu gledaju velikoga komunista i revolucionara. On bi to svakako postao, ali do pred rat bijaše samo građanski slobodar, rodoljub neko vrijeme vezan prijateljstvom za istaknute političare u HSS-u, a djelomice i za program stranke, dok nije prozreo put politikantstva na koji nije mogao zastraniti, jer je uvijek imao dublju, refleksno, socijalno-humanističku lijevu orijentaciju koja ga je napokon i dovela u redove boraca za slobodu naroda“ (Goran njim samim, 9–10).

Stjepan Radić vas je izgradio

Već u prvom pismu Dragutinu Tadijanoviću od 9. lipnja 1933. dolazi do izražaja Goranova socijalna osjetljivost i ranjivost: „Moja je mati momentano namještena služavka = 400 dinara. Podrumski stan, stan od jedne sobice, recimo da je tri puta veća od Vaše. Vlažna, mračna. Brat, mama i ja. Kako živimo, što radimo, što jedemo, što mislimo, držim da ću Vam najbolje rastumačiti ako Vam ponovim ono što sam već rekao: Želudac je vrlo borben!“, da bi ga zatim podsjetio da su seljaci u njegovu selu i otac umrli od tuberkuloze, da mu je mati sluškinja i da su gladni i prnjavi. U pismu od 15. kolovoza 1935. objašnjava Tadijanoviću: „U srijedu navečer došli su k meni seljaci. Stali su preda me i jedan od njih je rekao: Ivo, ti boš jutre nam divanil na crkvenom zidu potlje maše zadušnice za Radićom! Tako sam si sastavio u noći mali govor, provježbao ga i izgovorio ga sjutradan pred stotinama naših seljaka pod hrvatskim zastavama“, a svoj mu je govor priložio uz pismo. Dakle, 8. kolovoza 1935. Kovačić o sedmoj obljetnici Radićeve smrti drži u Lukovdolu govor, naglašavajući „težnje svih velikih hrvatskih sinova“, spominjući Matiju Gupca kao prototip osvješćivanja i „dostojanstva čovječje ličnosti“, a potom i Jurja Križanića; te su težnje najprije sumjerene na pravo udjela seljaka „u čitavom narodnom životu – i u političkom i društvenom i gospodarskome“. U zaključnim riječima Kovačić govori: „Stjepan Radić vas je izgradio, da danas stojite uspravne glave, otresavši sa sebe jaram – o da bistrim očima gledate naprijed i čeličnim mišicama krčite put k boljoj budućnosti vas kao seljačkog radnog naroda.“

Mladi student Kovačić nastoji iz posve etičkih i solidarnih pobuda proniknuti u značenje Radićeve mučeničke smrti, ne toliko u okviru pune samostalnosti i suverenosti hrvatskoga naroda o kojoj Radić govori u raspravi Hrvatski ideali iz 1897. i u kojoj poziva hrvatski narod da „počne misliti na državnu samostalnost“, da „traži svoju narodnu pravicu, svoju hrvatsku slobodu“, nastavljajući misao velikoga Starčevića, koliko u smislu postizanja seljačkih pravica. Kovačićev „javan govor političkog značaja bez odobrenja vlasti“ dobio je sudski epilog: osuđen je 31. kolovoza 1935. u Vrbovskom na novčanu kaznu od 500 din. u korist državne blagajne.

Imamo našu, radićevsku ideologiju

Kovačić je 18. svibnja 1936. predao Matici hrvatskoj rukopis svoje knjige novela Dani gnjeva, a ne posustaje ni nakon prvih političkih koraka. U pismu dr. Blažu Jurišiću, uredniku Hrvatske revije, od 15. lipnja 1936. piše: „Bio je u Vrbovskom veličanstven zbor Hrv. seljačke stranke. Hiljade ljudi bijaše u povorci. Povici, pjesme, kliktaji! Vjerujte, žmarci su me podilazili.“ U pismu od 22. srpnja izvješćuje: „Neki dan smo konačno organizirali ljude osnovavši Gospodarsku slogu u mome mjestu i u Severinu. U nedjelju idem sa seljacima u susjedna mjesta. Taj me rad najviše oduševljava“, dok 2. kolovoza opširnije govori o svojem političkom angažmanu: „Imam mnogo posla na osnivanju Gosp. Sloge. Postao sam pravi govornik – ali često osjetim u grčini svu divovsku snagu i golemost Stjepana Radića… (to se vrijeme podudara s nastankom pjesme Oči Stjepana Radića, o. p.) Slijedeću nedjelju imamo dvije skupštine: u Osojniku i Velikom Jadrču. Slijedeće opet u Plemenitašu – pa mi to oduzima mnogo vremena i energije, premda, zadaje mi često mnogo radosti i zadovoljstva. A kakav je začin, to je druga stvar. – Vi znate, da i mala neprilika i mali očaj i mali neuspjeh žalosti. Uza sve to – mnogo smo postigli! Ako nijedan tzv. komunista ne može da radi na gospodarskoj org. Sela, a brblja o promjeni poretka itd., o pomoći radnom narodu – onda je u najmanju ruku – nepravedan i neiskren. Koliko ih takvih imade, ali ne samo iz te grupe! Raduje me upoznavanje seljačke ideologije. Onaj Mačekov članak ‘Bit hrvatskog seljač. pokreta’ je tako silan, jezgrovit, jasan i ispravan, da sam poskočio od veselja pročitavši ga. Mnogo se njime služim. Kupit ću si sva djela braće Radić. Pa, mi imamo, zaista, tako snažnu, tako dobru, tako našu, najnaškiju ideologiju! A dužnost je, držim, najviše mladeži intelektualne, da je točno slijedi i ne da povrijediti ili izmijeniti savršeno ništa! Živila Hrvatska seljačka Država!“

Takav Kovačićev pozdrav nije samo plod običaja i aktualnih potreba hrvatskoga seljačkog pokreta. Kovačićeva gledišta neposredno izviru iz svih dostupnih Radićevih i Mačekovih tekstova. U prvom redu Radićevih, među kojima je svakako i Ustav Neutralne Seljačke Republike Hrvatske iz 1921, koji se temeljio na načelima parlamentarne ustavne demokracije, imajući u vidu savez država gdje se spominju Slovenija, Hrvatska, BiH i Srbija, ali se plebiscitom pod međunarodnim nadzorom priznaje pravo na narodno samoodređenje Crnoj Gori, Makedoniji, Bačkoj, Banatu i Baranji. Iste godine ozakonjen je Ustavom Kraljevine SHS monarhistički centralizam i velikosrpski hegemonizam, pa su se ta dva posve oprečna politička programa – Radićev konfederalistički i vidovdanski centralističko-unitaristički ustav – međusobno sukobljavala. U Kovačićevoj je svijesti i realnoj spoznaji već ugrađena država, hrvatska državnost kao pretpostavka svakom boljitku, ali u uvjetima gotovo stoljetne borbe za obranu hrvatskih državnih prava. On je dakle posve zaokupljen Radićevim učenjem i političkim programom, ali i Mačekovim pragmatizmom, što će osobito doći do izražaja kasnih tridesetih godina.

Starčević kao hrvatski Luther

U jesen dobio je namještenje u listu Hrvatske seljačke stranke Hrvatski dnevnik, koji te godine počinje izlaziti, najprije kao korektor, pa suradnik i urednik kulturne rubrike i najposlije zabavne, sudske, filmske i drugih rubrika, gdje će se zadržati sve do ljeta 1940. U studenome Kovačić u Hrvatskoj reviji objavljuje prikaz dviju knjiga o Anti Starčeviću: Dr. Ante Starčević, 1936. O četrdesetoj godišnjici smrti; Dr. Mile Starčević: Dr. Ante Starčević i Srbi. Po Kovačićevu odnosu prema Starčeviću može se prosuditi da taj tekst piše čovjek koji poznaje ne samo Naputke za pristaše hrvatske stranke prava iz 1871, nego i samo značenje i važnost „velikog oca hrvatske državnopravnosti“. „‘Na nama je prokletstvo, da smo se pustili zanijeti na sanjarije; ostavili smo naš narod…’; opaža jasno svu tragičnost (iako krasnu) hrvatske ‘erazmovštine’ – u smislu koncilijancije, kozmopolitizma i evolucije. U našim sitnim prilikama nepopustljivi i tvrdoglavi, nepovjerljivi i oprezni seljak Ante Starčević je hrvatski Luther koji fanatičnom akcijom (nacionalan, pučki vehementan, strastan i elementaran) razara i smrskava nadnarodni idealistički san o ‘panslavenstvu’, ‘sveslavenstvu’, ‘ilirizmu’, ‘slovenstvu’, ‘slavenstvu’ – i obara šakom, pun bijesnih pogrda i termina, izvannarodnu laž i podvalu.“, spominjući ilirce i narodnjake, „našince“ i „mađarolce“, Gaja, Kukuljevića, Strossmayera, Mažuranića, Račkoga i Jelačića – „cvijet inteligencije“. Kovačić, svjestan hrvatske ‘erazmovštine’, u Starčeviću jasno prepoznaje „stopostotnoga sina svoga naroda, kao duhovnog vođu i čovjeka koji određuje putove za stoljeća unaprijed“, slažući se s ocjenama Mile Starčevića da u Starčevića „nema ‘ševrdanja’. Takve vođe obično slijede samo široki narodni redovi, jer instinktom pogađaju da je njihov, da je isto što i oni, i omladina koju još život nije pokvario, ali inteligencija mu pristupa većinom samo u namjeri da jednu, bilo koju, oštricu njegova programa otupi.’ Tu leži tragika dra Ante Starčevića za njegovo – i sva veličina i značajnost za naše vrijeme“, zaključuje Kovačić.

Taj famozni pojam „erazmovštine“ očito je u Kovačića prepoznat kao fenomen koji i u najplemenitijem, ali i najgorem obliku obilježava sam hrvatski narod. U plemenitom smislu otkriva se kao težnja za ostvarenjem općeljudskih zadaća, pa je po crti hrvatskoga karaktera često samouništavajući do te mjere da je u stanju zaboraviti vlastiti identitet i staviti ga na žrtvenik neke imaginarne čovječnosti. Često će više vjerovati tuđem mišljenju i prihvaćati tuđe kao spasonosno rješenje nego vlastito; dolazi li kakva sugestija od Nijemaca, Talijana, Engleza ili Francuza, prije će se prihvatiti od one koja je ponikla na hrvatskome tlu. Starčević je upozoravao, a upozorava i Kovačić, drugi tip „erazmovštine“, poguban i razoran, izrečen u pojmovima „proračunatost“, „zaplotnjaštvo“ i „beskičmenjaštvo“ također se prenosi s koljena na koljeno, bitno utječući na razvitak hrvatske „događajnice“ kroz grozne karijatide „pokvarene gospode“, umišljenih veličina i prodanih duša.

„Dušo, ne daj svoju grudu“

Njegova politička opredijeljenost doći će do izražaja i u noveli Probuđeni djedovi, objavljenoj prvi put u knjizi Dani gnjeva u liku bakice Ravnove kroz koji Kovačić izriče svu tragičnost položaja hrvatskoga naroda u okvirima Kraljevine Jugoslavije, ali i odlučnost da se održi duh hrvatstva, postojan i dostojanstven, neuništiv i stalan. Tješeći žene i djevojke jer im žandari odvedoše muževe, zaručnike i braću, ta bakica zbori: „Vidiš, dušo, ne daj svoju grudu, svoje pravo, svoju slobodičicu, svoje ime nikom… ni caru, ni kralju, ni banu! Ne daj se prevrnuti, nego ti prevjeri koga možeš! Sučeli se! Ne izmiči rogove, kada ih imadeš!“

Riječ je o noveli koja je 1946. izbačena iz knjige Dani gnjeva, a pojavila se tek u Sabranim djelima iz 1983. „Dominantna opsesija autora dok je pisao tu novelu bijaše nesumnjivo mržnja prema silnicima, duboka unutrašnja potreba da što djelotvornije osudi nasilje“, piše Pavletić i dodaje: „Probuđeni djedovi bjelodano pokazuju u kojoj se mjeri probudila Goranova netrpeljivost prema nasilju kao takvom.“ Dakako, Pavletić ne spominje izrijekom – kako u noveli stoji – tko su bili ti silnici i tko i zašto čini nasilje. Riječ je o žandarima koji u jeku izbora iz 1935. priječe seljacima izražavanje nacionalnih osjećaja, na njihov gnjev i dovitljiv otpor odgovaraju nasiljem i ubojstvom dječaka koji na vrh jele postavlja hrvatsku trobojnicu, navijestivši tim činom simbolično bolje dane za svoju ugnjetavanu domovinu. Riječ je o srbijanskim žandarima koji prijetnjama i grubošću nastoje ugušiti radost seljaka koji na vijest o Mačekovu izlasku iz tamnice pjevaju domoljubne pjesme. A kroz lik mudre, borbene, nepokolebljive i optimistične starice Ravnove sokoli politički i socijalno obespravljen narod, potiče na bunt i otpor. Iz sadržaja novele jasno je zašto je uklonjena iz izdanja Dana gnjeva iz 1946, ali i svih ostalih izdanja sve do 1983, kad je prvi put poslije Drugoga svjetskog rata bila objavljena u Kovačićevim Sabranim djelima.

Laude Mačeku

Ivan Goran Kovačić objavio je tri napisa o Vladku Mačeku. Prvi put u Narodnom kolu od 14. srpnja 1939, drugi put inačicu s istim povodom u listu Gorski Kotar od 16. srpnja i treći put u zagrebačkim Novostima od 21. srpnja 1940. Tekstovi su bili napisani u povodu Mačekova rođendana. U tekstu Narodni rođendan Kovačić tvrdi da Mačekov rođendan nije samo rođendan jednoga čovjeka, „to je dan rođenja najveće snage, svijesti i borbe čitavog naroda“, i, hvaleći hrvatskoga narodnog vođu, ističe: „U vremenima, kad slušamo oko sebe u čitavom svijetu laži najvećih ljudi koji ih još ističu kao svoje vrline, u času kad je poljuljan moral naroda i državnika, u času kad prijetnje znače snagu, a prevrtljivost i mučki napadaji mudrost – dr. Vladko Maček svojom ličnošću koja je slavenski široka, hrvatski topla i istinita, u punom smislu demokratska, jest jedan svijetao lik čitavog čovječanstva.“ Maček se svojim pragmatizmom uspio izboriti za Banovinu Hrvatsku. Čvrsti su stupovi na kojima počiva hrvatska narodna zgrada, ona „blista u ljepoti i prkosi u čvrstoći“, piše Kovačić. „Neka se obazru unatrag par godina i neka to sravne s današnjim stanjem, pa neka onda kušaju ne priznati da je svu tu pobjedu iznijela jedino Mačekova hrvatska istina, iskrenost i poštenje!“

U tekstu Naša slava, kako je riječ o regionalnom listu, Kovačić s ponosom ističe Gorane koji su znali u jakim značajima prepoznati njihove prave vrijednosti: „Gorski Kotar može da se ponosi (…): Zar nisu prvi Gorani izabrali Antu Starčevića u dva kotara? Zar nisu nosili na svojim plećima Supila, i to u vrijeme, kad su na nj drugi pljuvali – a Supilo se zato Goranima zahvalio bezbroj puta tvrdeći da goranski narod jedino misli svojom glavom? Zar nisu Gorani – rano zadojeni socijalnim mislima – odjednom moglo bi se kazati – na juriš prihvatili ideje braće Radić? (…) Stalnost i nepokolebivost vođe Hrvata (Vladka Mačeka, o. p.), njegova skromnost i jednostavnost, njegova otvorenost i iskrenost, njegova čvrstoća i hrabrost, njegova demokratičnost i dubok smisao za socijalnu pravdu – zar to nisu i naše goranske osobine?“

Naposljetku tekst Portrait vođe i predsjednika godinu dana poslije, 21. srpnja 1940. u Novostima. Kovačić je naime potkraj srpnja u Hrvatskom dnevniku dao otkaz te su mu Novosti 27. srpnja dale ugovor o postavljanju za urednika kulturne rubrike. Tu je razvio veliku djelatnost pišući o nizu pisaca i knjiga, polemizirajući s Ujevićem i drugima. Kad je 5. travnja 1941. izišao zadnji broj Novosti, Kovačić je ostao bez posla. Poslije par mjeseci postavljen je za upravitelja pošte u Foči, ali je, vrativši se u Zagreb, posredovanjem Mate Ujevića dobio namještenje u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu. S toga radnog mjesta 29. prosinca 1942. odlazi u podne iz svojeg stana u Mlinarskoj cesti s Vladimirom Nazorom u partizane.

Sabrana djela Ivana Gorana Kovačića

Goran i Krleža

Dok je još bio namješten u Hrvatskom dnevniku, negdje početkom ili u proljeće 1940, Kovačić je bio u posjetu Miroslavu Krleži i s njim je razgovarao o suradnji u Pečatu. To potvrđuje pismo koje je nakon toga posjeta pisao Krleži. Koncept pisma, bez nadnevka, pisan strojem, nađen je u Kovačićevoj ostavštini. Prvi ga je objavio Vlatko Pavletić. Iz pisma se može zaključiti da je bilo riječi i o nekim drugim pitanjima, pa i onima političkim jer, piše Kovačić, „Mnogo sam razmišljao o Vašim prijedlozima, da pođem gosp. K.-u i da mu sve onako razložim, kako ste me Vi ovlastili“. Po svoj prilici riječ je o Augustu Košutiću. Kovačić to ipak nije učinio. No dolazi do zaključka da mora s Krležom surađivati, što mu je kao književniku koji cijeni slobodu i poštuje Krležinu veličinu dužnost: „Činim to i zato, što su mladi hrvatski književnici obavezni kao Hrvati i kao umjetnici, izbrisati sve one nepravde, koje su Vam nanesene i stati uz Vas kao dokaz, da se ponose Vašim djelom i ljepotom Vašega karaktera, tako da ne trebate očajavati i tražiti srce izvan naših grudi.“ No do Kovačićeve suradnje nije došlo. Naime u travnju je izišao zadnji broj Pečata, a kako je osuda u članku Za boljševizaciju i čistoću Partije (Proleter, svibanj 1940) na Zemaljskoj konferenciji KPJ dobila snagu dokumenta i kako je sredinom kolovoza 1940. izišao partijski zbornik Književne sveske, Krleži ne preostaje ništa drugo nego šutnja i Pečat prestaje izlaziti. U svojem pismu Krleži Kovačić dalje piše: „Da znate kako je nama teško! Bar ja to duboko osjećam. Mi ne smijemo pljunuti, a tako nam je žuko u ustima. Mi ne smijemo kriknuti, jer treba da pjevamo.“ Kovačić, sam kaže, ne govori mozgom, nego srcem i piše dalje: „Možda ću stradati, – ali ja se smiješim. Jednom ću mirne savjesti gledati u Vaš bakreni spomenik (ako ne umrem prije Vas). Možda će reći, da sam izdao Radića i Hrvatsku. Bit ću – krležovac, a to znači: oh, Vi dobro znate… Računajte, dakle, na mene! Iako sada nemam ništa, ali napisat ću; imam dosta planova i dosta srca. Duboko Vas štuje G. K.“

Sigurno je da je to pismo napisano prije prestanka izlaženja Pečata jer Kovačić obećava svoju suradnju. Svjestan je što bi mogla značiti ta suradnja i da bi zbog nje mogao stradati, ponijeti atribut „krležovac“, odnosno krležijanac, što bi onda značilo da se odriče Radićevom politikom i HSS-om obilježene vlastite političke prošlosti. Kovačić je o Krleži dvaput pisao u Novostima: najprije objavljuje sintetski članak Hrvatski književnici i Dubrovnik. Od Iliraca do Krleže (1. II. 1941), a zatim veći rad o Krležinu romanu Na rubu pameti pod naslovom Najslobodoumnije Krležino književno djelo (16. II. 1941), doživjevši taj roman vrlo aktualnim, a osnovnu vrijednost vidi u autorovoj ideji da se suprotstavi zlu, laži, mraku i mlitavosti.

Hrvatski patriot

Kovačić je 1941. žestoko zamjerio Mačeku što je dopustio da ustaše preuzmu vlast u Hrvatskoj. S druge strane, bio je svjestan da će ustaški režim svojim postupcima uništiti hrvatsku državu. Vrlo brzo otvara se pitanje njegova odlaska u partizane. Odluka je brzo donesena, a potpomogla ju je Nazorova suglasnost. Stjepan Golubić, suradnik Hrvatske revije, objavljuje svoje sjećanje na Ivana Gorana Kovačića iz jeseni 1942. Radovan Žilić, sudac kotarskoga suda u Zagrebu, ali i pjesnik, pozvao ga je u svoj ured i izrazio bojazan da će Kovačić, koji je okupljao oko sebe mladiće iz HSS-a i brinuo se za mlade seljačke književnike, „otići u šumu“. Zamolio je Golubića da se nađe s Kovačićem u kavani Medulić i odgovori ga od njegova nauma. Našli su ga u društvu s Tinom Ujevićem. Kovačić se Golubiću obratio riječima: „Pepić, ti si vojnik, bio si na položajima, pošten si dečko, što misliš o nesreći koja je zadesila nas Hrvate? Vidiš, u kakvu smo situaciju došli. Što ti misliš, treba li ići u šumu?“ „Vidio sam, bio je uvjeren u svoje riječi, kad mi je stao tumačiti, da je preostala još samo komunistička partija, na kojoj je red, da spašava Hrvatsku. Ja sam mu na to rekao: ‘Dragi Ivo, ne poznamo se od jučer, pa ti mogu reći što ja mislim. Sam si to tražio. Ako veliš, da su ustaše zlo, onda su oni naše domaće zlo, kojemu treba tražiti lijeka. Ali ono, što se u šumi stvara, budi uvjeren, to je tuđe zlo, nama nabačeno i nametnuto, i od toga nemoj očekivati ništa dobra. Bio sam svuda u Bosni i u Lici, vidio sam i previše svojim očima, pa sad znam, da sva ta pobuna ide ne samo protiv ustaša, nego i protiv Hrvatskog naroda. I četnici i partizani rade na zatiranju svega, što je hrvatsko. Zato ti velim samo ovo: mi Hrvati, ako se i ne slažemo s ustašama, nemamo što tražiti u šumi kod partizana.“ Na to mu je Kovačić odgovorio: „Vidiš, sam veliš, da svi oni rade protiv Hrvatske. To znači, ako mi, pošteni Hrvati, ne bismo otišli u šumu, onda će nam poslije rata svi oni, koji su sad u šumi, zasjesti na šiju. I Srbi, i četnici, i komunisti…“ Kovačić se nije dao uvjeriti da je u krivu. Golubić pak zaključuje svoje sjećanje riječima: „Vjerovao je, da ide u borbu na korist Domovini, kao i toliki drugi, jedni na lijevo, drugi na desno, kako se to običaje govoriti. Išli su dati za Hrvatsku svoje živote. Njihova je i naša tragedija da su drugi, a ne hrvatski narod, brali plodove njihove krvi.“

Ne ulazeći u samu autentičnost Golubićevih sjećanja, iz navedenih Kovačićevih riječi mogu se pročitati njegove jasne nakane da odlazi u partizane iz patriotskih razloga, da nije mogao mirno i šutke čekati rasplet ratnih događaja, svjestan što bi se moglo dogoditi s Hrvatskom ne budu li u otvorenom otporu ustaškom režimu, dakle i odlaskom u partizane, Hrvati aktivno sudjelovali.

Posljednji Goranov tekst

Novu godinu dočekao je u Slunju, s partizanima. Početkom siječnja stigao je u Bihać, gdje je 5. siječnja priređena svečana akademija u čast Vladimira Nazora na kojoj je Kovačić održao govor i pročitao svoju pjesmu Leševi putuju, koju je napisao u Zagrebu. Obratio se prisutnima ovim riječima: „Ono, što su pjesnici čitavog svijeta sanjali, zašto su se umjetnici svih zemalja borili, iako ne s puškom u ruci, jer im ta sreća nije uvijek bila dana, ostvarujete danas vi, svojom, u punom smislu junačkom borbom za slobodu i najosnovnija prava čovjeka (…). Zaista, drugovi i drugarice, svi krikovi naših utamničenih boraca dozivaju slobodu, a krila njihovih uzdaha donose je svakim časom sve bliže. I zato čujte ovu možda vama danas malo tuđu reakciju na fašistička klanja, ali iskrenu i iz tamnice jedino moguću. Tada se ćutite samo čovjekom, sa svim njegovim animalnim i humanim svojstvima. Sjediti između zagrebačkih zidova, hodati kraj ustaških lešinara i slušati svakoga dana užase koji zvuče kao priča iz tisuću i jedne strašne noći, bila je naša sudbina.“

 Kovačićev govor šapirografiran je i kao letak umnožen i bio je to posljednji njegov tekst objavljen za života. Za svoje teške i mračne stihove iz pjesme Leševi putuju, koju je u toj prigodi pročitao, rekao je s nadom da će „ipak pokazati da su hrvatski pjesnici duboko osjećali i u zidinama tamnice strahote koje se vrše nad njihovim narodom, i da su na njih reagirali.“

 Iste godine Ivan Kovačić napisao je pjesme Komunističkoj partiji, Ognjeni vlak, Naša sloboda, Partizanka, Kukavice, Kljuse, Jutro, Proljeće, Mrzimo vas!, Naša pjesma, O teško je četnik biti, Partizanske noge te poemu Jama. Ako izuzmemo Jamu, sve druge pjesme mogli bismo svrstati u ono što se francuskim jezikom naziva la poésie de circonstance.

 Zaključujući Kovačićev politički profil, mogli bismo sumirati da se Kovačić u svojoj književnoj i ljudskoj zauzetosti jasno i otvoreno postavljao na stranu težnji svoga naroda, slijedeći njegove patnje i radosti, želje i nadanja da postane svoj i slobodan, pridruživši se nizu hrvatskih pjesnika i umjetnika koji su promicali živu svijest o hrvatskoj slobodi i samostalnosti.

Osim toga, osjetivši u goranskom selu u svome djetinjstvu glad i neimaštinu, rano spoznavši težak i okrutan život, smrt koja je u njegovoj obitelji bila česta pojava, u Kovačiću vrlo brzo niknuše klice velike socijalne osjetljivosti, osjećaj za pravdu, težnja za slobodom i životom dostojnim čovjeka, mržnja prema svakom nasilju, gnjev i gotovo stalni bunt koji se nije mogao zaustaviti samo na riječima, taj je bunt tražio djelovanje, spremnost na akciju. Bio je sastavni dio njegova karaktera, etički fundiran. Postupno je sazrijevao od bespomoćna gnjeva, preko velike želje za djelovanjem i elementarne mržnje na sve ono što ograničava, tlači i ranjava čovjeka u njegovu dostojanstvu, do pravoga revolucionarnog angažmana. Kao da su se u njemu stopili Starčevićeva državnopravnost, Radićeva težnja za hrvatskom suverenošću, Mačekov politički pragmatizam koji je doveo do Banovine Hrvatske i bljesak revolucionarne ideje o slobodi i državotvornosti dijela hrvatske ljevice. To neosporno svjedoči Kovačićev književni opus.