Intelektualna arogancija dezorijentiranoga Sizifa

Ovaj nedavno otisnut roman ima jednu od najboljih naslovnica – u smislu vizualizacije sadržaja – koju sam vidio tijekom duljeg vremena. Na hladnoj, zelenkastoj, naslovnici tračnice su dječje željeznice koje se, na prvi pogled, spajaju i razdvajaju bez ikakva smisla, a kad se bolje pogleda, formiraju nekakvu nazubljenu petokraku. Kad se roman pročita, simbolika naslovnice postaje posve jasna. Koliko je taj grafički rad Ivana Stanišića uvjerljiv u svojoj jednostavnosti, toliko smeta preuzetnost naslova. Znam što je autor želio poručiti, no u kombinaciji s petokrakom u svemu tome ima nečeg odbojnog. Uvijek je rizično poigravanje simbolima koji bude vrlo različite asocijacije. Možda bi bolji naslov bio: Slaba svjetla i apsolutni mrak.

Knjiga je tehnički izvrsno napisana, discipliniranim i jednostavnim stilom, iza kojeg se spretno krije intelektualna arogancija: neobičan spoj kompleksa superiornosti i ideološke isključivosti. Kako autora znam desetljećima, pa i neke detalje iz biografije koji imaju elemente antičke tragedije, mogu precizno rekonstruirati mozaik.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022.

Da bi čitatelj zaista mogao shvatiti slojevitost teksta, njegovu odmjerenost, poman izbor riječi, njegovu distanciranost i neugodnu hladnoću, mora znati da je Vuk Perišić diplomirao pravo, da je bio (financijski) neuspješan odvjetnik, da je uspješan prevoditelj (uglavnom opsežnih knjiga o Prvom i Drugom svjetskom ratu) te da je bio čitan kolumnist na T-portalu, ali i u Jutarnjem listu i na beogradskom Peščaniku. Naslov je njegovih uknjiženih kolumni bizaran – Od Weimara do Vardara – ali i nadrealno precizan. I, znate već... odbojan.

On i ja smo ista generacija, živimo u istom gradu, ali jedva da se srećemo, jer živimo u različitim svjetovima. Godinama je imao velikih problema s novcem, no potom je vrlo uspješno (financijski!) postavio svoj život – što nije pomoglo discipliniranju njegova narasla ega.

Roman Signali i svjetionici mene asocira na poznati roman Kad su cvetale tikve srpskog akademika Dragoslava Mihailovića. Naime, Mihailović na spretan i jednostavan način, običnom beogradskom pričom o boksaču Ljubi Vrapčetu Šampionu, ruši Josipa Broza Tita i Jugoslaviju 1968. Već 1969. bili su zabranjeni i roman i predstava po njemu. Neki to smatraju najboljim jugoslavenskim romanom – a knjiga je duboko i iskreno antijugoslavenska. U Srbiji je prodano više od dvadeset izdanja knjige, neka i u nakladi od 20.000 primjeraka.

Vuk Perišić primjenjuje isti koncept, no s posve suprotnom osnovnom zamisli: sačuvati Tita i Jugoslaviju, čak i kao krhotine. Mihailović je bio arogantan i strastven, no imao je pokriće u užasima koje je preživio na Golom otoku, a Perišić je arogantan i leden – neovisno o Golom otoku.

Ključni razgovor u romanu Kad su cvetale tikve vodi se između Vrapčeta i staroga partizana Perišića (alegorija Tita!), kad mu Vrapče kaže: „Znaš šta, Stari: stariji si čovek, i voleo sam te i poštovao kao mog ćalca. Ali sad ću ti reći: ti si banda, Stari. Ništa nisi bolji od njih. Još si i gori!“ Za razliku od Mihailovićeve brutalne istine, napisane u vremenu kad je za to trebalo podosta hrabrosti, Vuk Perišić penje se na brdo unatrag, poput dezorijentirana Sizifa. „Broz se nasmije vlastitoj šali, ali Krleža je iz njegove nezgrapne aluzije shvatio da će razgovor biti mučan. Pored toga, sama pomisao da će usred Zagreba, na javnom mjestu, ručati s generalnim sekretarom ilegalne Komunističke partije Jugoslavije u Krleži je izazvala opću obamrlost. Kada su stigli do automobila, zastane u nedorečenoj gesti kao da će produljiti dalje, sam. Broz ga umiri: ‘Ne bih te izlagao da postoji i najmanja opasnost. Opusti se.’“ Problem je što Broz i Krleža nisu mogli biti u odnosu kakav je prikazan u romanu – iz banalna razloga što je Broz dugovao Krleži – odnosno njegovoj ljubavnici, Ruskinji Irini Aleksander, šefici Kominterne u Zagrebu – svoj ulazak u vrh Komunističke partije Jugoslavije. Pisac uvijek ima slobodu prilagoditi povijest svojoj moralnoj poruci – uz uvjet da baš ne ode predaleko od istine. Vuk Perišić opasno otklizava u skliskom zavoju povijesti preko riječi koje piše kao Krležine refleksije o Titu. „Ovaj je čovjek hazarder, on zapravo samodopadno uživa u ovom preferansu, on se narcisoidno kocka s vlastitom i s tko zna još koliko sudbina i tko zna s koliko još sudbina će se kockati u svojem opasnom, nepodnošljivom životu i s tim svojim stavom, s tom, hrabrošću, s tim instinktima, zasigurno ženama predstavlja neodoljiv erotički izazov.“

I eto nama, skok na skok, Jamesa Bonda! Problem je što nije Broz poslužio kao predložak za tog seksističkog tajnog agenta, nego barun Fitzroy MacLean, koji je bio Churchillov povjerljiv čovjek kod Broza tijekom rata. Fascinacija Vuka Perišića Titom i Jugoslavijom počiva na neobičnim postavkama. Glavni je lik romana Miloš Stojanović, pedantni željeznički službenik, koji se stjecajem okolnosti sreće s Brozom i Krležom prije Drugoga svjetskog rata i čini im male, u osnovi nevažne usluge, koje oni njemu vraćaju poslije rata. Tako ga je Krleža zaštitio 1971. od verbalnoga hrvatskog nacionalizma u Zagrebu, a Broz mu je dao nešto američkih dolara i veći stan no što mu je pripadao po pravilima Jugoslavenskih željeznica. Na kraju romana Miloš Stojanović zakvači se s četnicima u Beogradu, uoči konačnog raspada Jugoslavije, pa kaže: „Gubi se ti, govno četničko! Sve ste uništili! Nema bojlera, nema Zagreba, nema Ljubljane, nema ničega...“ Nato jedan iz skupine agresivno iskorači, ali ga vođa zaustavi hitrim pokretom ruke. „Smetaju ti četnici? Miliji su ti partizani? Vratiće se partizani da se vama i ustašama najebu majke!“ Dragoslav Mihailović završava svoj kratki, mračni, super-uspješni roman jednostavnom misli: „A vi, ako nekad dođete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat.“

Partizani, ustaše i četnici čekaju nove ratove. A Vuk Perišić izgubio se u svom malom, nadrealnom svijetu.