Godišnja doba

Ako se nađete u društvu u kojemu razgovor zapinje, a vi izjavite kako vam se čini da ljeta više nisu prava ljeta, a zime da nisu prave zime. Odmah će svi živnuti i stat će navoditi primjere iz vlastitoga djetinjstva: kako je jedne zime snijeg prekrivao brijeg dva mjeseca, kako jednoga ljeta nije bilo kiše osam tjedana, i sve tako redom. Kažem, pokrenite tu temu jer je to dobro za konverzaciju, ali nemojte suviše vjerovati ni u ono što sami govorite ni u ono što govore drugi.

Savjetujem vam to zbog toga što imam prijatelja koji je uvjereni skeptik (čak možda i cinik), pa ga nervira kad se oko nečega ljudi previše slažu; zato je išao provjeriti kakva su ljeta i kakve zime bile u ono vrijeme o kojem su raspredali njegovi sugovornici. A to s današnjim stanjem meteorološke dokumentacije nije bilo ni teško, pa je moj prijatelj učas ustanovio kako ono što ljudi o vremenu pričaju nije drugo do nostalgična fikcija: nikada snijeg nije ostao dva mjeseca, nego tek možda petnaestak dana, i nikad ljeto nije trajalo onolike tjedne, nego je bilo prošarano kišnim razdobljima. I moj prijatelj skeptik bio je zadovoljan.

Izvor Pexels

Ali ja nisam. Meni naime nije bilo dovoljno da se dokaže kako oni ljudi zavaravaju sami sebe i druge, nego sam se upitao zašto to čine. Što im to treba? Zar samo radi konverzacije? Onda sam se sjetio da među tim nostalgičarima ima vrlo iskrenih, poštenih i savjesnih ljudi, iz čega slijedi da oni čvrsto vjeruju u ono što govore. Ali zašto vjeruju? Kako su dospjeli u zabludu?

Naravno, nisam bježao ni od introspektivne metode. Upitao sam se kako ja na to gledam i kako se sjećam davnih godina, i ustanovio sam da je moj osjećaj vrlo sličan osjećaju onih koji misle da je nekada sve bilo drukčije, to jest ljepše, i to zato što je dulje trajalo. I meni se čini da su ljeta bila beskrajna i da smo imali osjećaj kako nikad neće završiti, i meni se čini kako smo po cijele zime, od studenoga do ožujka, bili zatrpani snijegom, pa su nam sanjke i klizaljke bile jedino prijevozno sredstvo. A znam, dobro znam da to ne može biti istina, pa sam se tako – uz pomoć vlastitoga primjera – počeo pitati kako varka zapravo nastaje.

I brzo sam došao na misao da dječje vrijeme traje mnogo duže nego vrijeme odraslih ljudi, a da k tome još i teži da postane apsolutno. Znam da zvuči neobično što sam nagurao mnogo teških riječi na mali prostor, ali zapravo ne želim reći ništa veliko, nego tek upozoriti na neke obične stvari. A do njih nisam došao ni u kakvu nadahnuću, nego promatrajući svakodnevni život i prepuštajući se nizovima asocijacija koje su se, takoreći, same od sebe nametale.

Eto, recimo, činilo mi se da smo mi u tim zimskim mjesecima sa svim onim snijegom nalikovali na Eskime, pa smo sebe vidjeli kao junake iz romana Jacka Londona, gdje se ljudi voze saonicama koje vuku psi. Kod tih pasa sam malo zastao, jer oni su me na nešto podsjetili. Jer netko mi je nekada rekao da jedna pasja godina vrijedi kao sedam ljudskih, pa da je, dakle, pas star deset godina već pravi starkelja, jer ima sedamdeset. Pomislio sam tada da se možda nešto slično događa i kod čovjeka u raznim dijelovima života, pa da mu vrijeme teče različitom brzinom.

Uostalom, i za to sam imao neki pseudoznanstveni argument: u školi su nas učili evoluciju, i tamo su se vidjele zanimljive stvari. Vidjelo se, recimo, da je ontogeneza kratka rekapitulacija filogeneze, što znači da ljudski zametak u raznim svojim fazama bude riba, gmaz, ptica, sisavac i tako dalje. Ako je pak tako, zašto onda ne bi bilo moguće da to vrijedi i nakon rođenja, da, naime, čovjek razvijajući se nastavi sličiti svojim rođacima na raznim prečkama evolucijske ljestvice? A u tom slučaju, zašto onda ne bi bilo moguće da i dijete u prvim godinama nalikuje na kakva četveronošca (recimo na psa koji vuče saonice), pa da s njim dijeli, ako ništa drugo, barem doživljaj vremena i osjećaj za njega?

A to bi onda sve objasnilo, jer izlazilo bi da djetetu vrijeme teče drukčije nego odraslu čovjeku; njemu se za jednu godinu dogodi toliko toga koliko se odraslu čovjeku dogodi za šest i li sedam. Zato mu se činilo da ljeto traje bez kraja i konca, i zato mu se činilo da se kao petogodišnjak pola godine sanjkao i klizao.

Dakako, trebalo bi još uzeti u obzir i pretpostavku da se taj osjećaj za vrijeme pomalo mijenja, pa da zato i ljeta i zime postaju sve kraće i sve više nalik na ono kako se u zbilji doista smjenjuju. Uostalom, o svemu sam tome razmišljao kao mlad čovjek, pa sam pitao starije od sebe što im se čini, a oni bi mi uvijek odgovarali da im sada – u ozbiljnim godinama – vrijeme protječe znatno brže nego u djetinjstvu (što znači normalnije), pa više nema ni dugih ljeta ni dugih zima. A ipak, ni oni se nikako ne mogu otresti osjećaja da je u doba njihova djetinjstva sve trajalo duže, te ni sami sebe ne mogu uvjeriti da nije.

Što sve ta pojava podrazumijeva, ja nisam stigao ni domisliti. Znam, mnogi će ljudi na sve to jednostavno odmahnuti rukom i otpisati cijelu stvar na subjektivnost i varljivost naših sjećanja. Ali mene zabrinjava to što se ta pojava može zapaziti kod svih ljudi, i kod svih ima podjednak intenzitet, iz čega slijedi da nam je taj osjećaj vremena prirođen i da je zbog nečega potreban. A što bi to bilo? Ja ne vidim drugoga razloga do ovog: taj osjećaj ima zadaću da nas uvjeri kako smo proživjeli više života nego što doista jesmo i kako je sve to trajalo mnogo duže. A to ima dvije svrhe. Jedna je da nam djetinjstvo ostane izvor inspiracije o samorazumijevanju (dijete je otac odraslu čovjeku). A druga je svrha da manje žalimo kad jednom počnemo ozbiljno osjećati da nam se život bliži kraju.