Glazbena drama bez završetka

Desetog ožujka oko devet sati navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu Terezija Kusanović pjevala je zanosnu Odu zemlji na stolu usred scene uokvirene dvama staklenim izlozima s etnografskim eksponatima. Mlaki aplauz koji je uslijedio bio je ujedno posljednji te večeri. Isprativši izvođače na stanku, nismo ni slutili da do drugoga dijela glazbene drame toga dana neće ni doći.

Mila Gojsalić junakinja je uz koju se spominje 1530. godina. Nikakvi arhivski tragovi nisu sačuvani. Ipak, njezin čin herojstva, bio mitski ili ne, ima dalekosežne utjecaje.

Jedan je od dalekih plodova Milina lika i djela i glazbena drama Jakova Gotovca. Gotovac je 1948. počeo raditi na povijesnoj glazbenoj drami pod naslovom Mila Gojsalića. Partituru je dovršio 1951, a libreto je tiskan u povodu prve izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 18. svibnja 1952. Dirigent i skladatelj Miro Belamarić, tijekom priprema za izvedbu 1995. u Zagrebu, s kolegama iz orkestra došao je do zaključka da je to djelo početak hrvatske avangarde. Tako su ga osjećali glazbenici koji su imali iskustvo drugih Gotovčevih djela i koji su jasno prepoznali previranja u Gotovčevu stilu te ih povezali s mogućim uzorima. I zbilja, kompleksnost žrtve Mile Gojsalić od Gotovca traži nov pristup skladanju, novi zvuk, drukčiju instrumentaciju i naposljetku poseban glazbenoscenski koncept – glazbenu dramu. Težište je na tekstu, a glazba nema kolorit ni melodiku karakteristične za ostala Gotovčeva djela. Fraze su kraće, dinamika naglija, a ugoda pri slušanju želi biti zamijenjena proživljavanjem nečeg unutarnjeg.

Scena „izgleda kao iz etnografskog muzeja” / Izvor HNK u Splitu

Oblikovanje djela u glazbenu dramu očituje se i u uporabi lajtmotiva. Gotovac nema gustu mrežu i ne traži koncentriranu publiku. Ipak, način na koji manevrira s motivom Ode zemlji pokazuje filigranski rad s prikazivanjem Milinih osjećaja. Motiv je ponovljen više desetaka puta, i to najčešće na početku arije.

Milin je lik kompleksan jer ona ne osjeća samo domoljublje nego i romantičnu ljubav. Intrinzičan poziv na djelovanje prevladao je nad osjećajem zaljubljenosti. Ipak, osjećaj ranjivosti nije izostao. Utoliko je Milin lik jedinstven u hrvatskoj opernoj literaturi jer zadržava žensku ranjivost usprkos kojoj se odlučuje za žrtvu.

Prva splitska izvedba nakon davne 1995. jest pod dirigentskom palicom Ive Lipanovića i u režiji Ozrena Prohića. Domagoj Dorotić i Stjepan Franetović kao Petar Kulišić, Ivica Šarić kao Milin otac i nacionalni prvak Ivica Čikeš kao Topan-paša te Terezija Kusanović i Irena Parlov u glavnim ulogama. Prvi zvuk i prizori koji su se rastvorili pred publikom upućivali su na ljepotu izvedbe. Scena „izgleda kao situacija iz etnografskog muzeja, da bi se stvar razlomila u niz psiholoških nijansi“. Koketiranje s tradicijom bilo je poprilično uspješno: nijedan tradicijski moment nije bio narušen već nadopunjen suvremenim pogledom. Kompozicija scene neodoljivo lijepa, dodana vrijednost bili su članovi baletnog ansambla koji su se izmjenjivali u statičnim pozama. Samo nekoliko boja: siva, crvena i bijela bilo je dovoljno da iz kostima evocira ono tradicijsko, ali i suvremenu estetiku. Scenski pokret upućivao je na dekonstrukciju, ali ne i raspad tradicije, pa je tako zborske pjevače osim dekonstruiranoga kola dopalo i tvist. Ipak, svi ti detalji promišljeno su proizlazili iz naravi djela. Režija nije ni na koji način uprljala i propitkivala uzvišenost epske priče. Štoviše, podcrtala ju je. I sam je redatelj kazao: „Gotovac za svoje vrijeme pokušava suvremeno scenski razmišljati. Pokušali smo pročitati sve te slojeve kroz elemente scenskog čina dominantno iz orkestracije.“ Orkestar se dobro nosio s važnom ulogom: maestro Lipanović inzistirao je na preciznim izmjenama dinamika koliko god da to bilo zahtjevno u gustoj instrumentaciji. I  još važnije: ni u jednom trenutku nije bio narušen balans između pjevača i orkestra. Zbor je kao važan akter radnje odlično funkcionirao – i vizualno i zvukovno. Ivica Šarić nije bio odveć raskošan, ali je bio točan i uvjerljiv. Domagoj Dorotić više se iskazao te je plijenio uživljenošću u ulogu. Glavni nedostatak izvedbe bila je Terezija Kusanović u glavnoj ulozi. Njezino iskustvo na sceni, izvrsna gluma, dobra dikcija i sveopće dobro razumijevanje uloge popravili su dojam. Ipak, loša kontrola u promjeni laga te nemogućnost da glasovno nijansira slojevitost uloge obilježili su dojam. Možda bismo dočekali i njezine bolje trenutke da se drugi dio glazbene drame dogodio. Kako bilo, nakon produžene pauze, saznali smo da je jednome od solista pozlilo te da se izvedba prekida. Ivicu Čikeša tako nismo čuli kao Mehmeda Topan-pašu te su zbog njegova stanja sve izvedbe otkazane i prolongirane. Uloga koju je trebao pjevati bila je poprilično zahtjevna jer je tražila baritonske visine s bojom basa pa je stoga bilo teško naći zamjenu. On sam u jednom je intervjuu rekao: „Pa vjerojatno ću umrijeti prije nego što shvatim što je to bas-bariton, to po meni ne postoji. Postoje bariton, basso cantabile i basso profondo.“ Kao da je proročki ukazao na poteškoću koja će perspektivnu produkciju koštati života. Je li ovaj nesretni incident osamljen ili je on produkt vodstva koje je trebalo hrabro inzistirati na svim detaljima koji bi onemogućili ovako tužan ishod? Budućnost će dati odgovore na pitanja, a nadamo se i cjelovitu izvedbu.