Filozofsko-psihološki triler

U tonskom studiju zagrebačkoga HNK-a premijerno su izvedene Enigmatske varijacije Éric-Emmanuela Schmitta, u režiji Neve Rošić i prijevodu Lade Čale Feldman. Dinamičan, osebujan, komoran dramski tekst pisan za dva lica često je igran po europskim kazalištima, od praizvedbe 1996. u Parizu, u režiji Bernarda Murata uz velike glumačke zvijezde Alaina Delona i Francisa Hustera, dok je u Hrvatskoj praizveden, također u režiji Neve Rošić, 2001. u kazalištu Mala scena, gdje su glavne uloge tumačili Tonko Lonza i Boris Svrtan. Ova je predstava koprodukcija s Talijanskom dramom riječkog HNK Ivana pl. Zajca, gdje su Enigmatske varijacije premijerno izvedene 10. prosinca 2021. u istome sastavu autorskog tima, s razlikom autorice prijevoda te jedne od dviju uloga.

Riječ je o dijaloškom komadu punom obrata, naknadnih raspleta i razotkrivanja, vješto vođenu i još vještije psihološki nijansiranu. Susret je to dvojice muškaraca, starijeg, nobelovca Abela Znorka (Aleksandar Cvjetković), slavnoga pisca, mizantropa izolirana na udaljenom norveškom otoku, posvećena radu, te mlađeg, Erica Larsena (Luka Dragić), koji ga želi posjetiti, izdajući se za novinara, a zapravo je nešto sasvim drugo i do nobelovca ga ne vode profesionalni motivi. Izlika za posjet jest razgovor o Znorkovu novom i hvaljenom romanu ljubavne tematike, za razliku od dotadašnjih, koji su ga proslavili i definirali kao autora filozofskih romana.

I sam autor teksta, Schmitt, filozof je po obrazovanju, pa se sve vrijeme odigravanja radnje, kroz sve slojeve, isprepleće i potencijalna metarazina Schmittova autobiografskog udjela u kreiranju okosnice radnje. A možda je to samo namjerno bačena aluzija kojom se dodatno zapleće gledateljeva mašta, poput neuhvatljive melodije Elgarovih Enigma varijacija, često spominjanih i zvukom prisutnih u drami.

Predstava je ostvarena bez većih konceptualnih intervencija / Snimili Ines i Saša Novković

Redateljsko čitanje Neve Rošić koncentriralo se na rad s glumcima, bez većih mizanscenskih ili konceptualnih intervencija. U komornom, dobro odabranu ambijentu tonskog studija HNK-a, uz tekst koji apsolutno nosi izvedbu, neke vidljivije intervencije i nisu bile nužne. Ipak, motivi polarne svjetlosti i noći kao i detalji odnosa među licima mogli su na suptilan i nenametljiv način biti prisutniji i razrađeniji. No glumački rad Aleksandra Cvjetkovića i Luke Dragića bio je vješto vođen i uspio je postaviti djelo na scenu.

Aleksandar Cvjetković protagonist je u objema postavama ove koprodukcije, riječkoj i zagrebačkoj. Nedvojbena glumačka, k tome i dvojezična (hrvatska i talijanska) sposobnost, primarno psihološka i motivacijska, rezultirala je vrsnim portretom emotivno nedozrela uspješnog pisca, genija, kako čujemo u replikama, koji silom pokušava kontrolirati život i ljubav. Izolacija na otoku i mizantropija, a sve prema načelu ugode, odlična su pozornica za tipični narcizam uspješnih kreativaca. Cvjetković je pomno nijansirao odrasle i nedorasle elemente ličnosti književnog nobelovca, radeći pažljivo na svim slojevima i njihovim enigmatskim varijacijama, od nesvjesne sebičnosti do zaista duboke promišljenosti i filozofskog poniranja u nutrinu. Uvjerljivost u naglim i nepredvidivim obratima u radnji kao i njegovoj ličnosti koja ih je uzrokovala drži izvedbenu okosnicu psihološkog trilera, koji se stvara i rastvara upravo zbog (enigmatskih) varijacija unutar ličnosti svake od dviju dramskih osoba.

Luka Dragić kao Erik Larsen u nekim situacijama, prije konačnog odmotavanja zapleta, djeluje začudno, pomalo i nelogično u motivaciji, koja se tek nakon nekoliko scenskih obrata objašnjava. Tako uspijeva pokriti odnosno objasniti djelomičnu začudnost svoje izvedbe gabaritima same uloge. Njegova je plemenita, ljudska briga za Znorka, nastojanje da se prodre u njegovu bol i nemogućnosti nošenja s emocijama, naoko nedovoljno motivirana sve dok se ne sazna pozadina radnje, i zašto mladi, zapravo lažni, novinar tako dobro poznaje ostarjeloga književnika. Bez te naknadno objašnjene motivacije uloga Luke Dragića na trenutke je sasvim neočekivano obojena (uvjetno rečeno) ženskim rodnim odlikama unutar muško-ženskog odnosa, pogotovo ovakva, kada je na drugoj, muškoj strani, samodopadni genijalni narcis, centar radnje i pozornosti. No kako s vremenom doznajemo da je on (Erik Larsen odnosno Luka Dragić) pisao pisma u ime svoje pokojne supruge, stvar se objašnjava, a ta vrsta nedosljednosti unutar ličnosti Erika Larsena održava dramaturšku napetost ovog kazališnog psihološkog trilera.

U komornom ambijentu tonskog studija HNK-a u Zagrebu, prilagođenu intimnoj radnji komada, za što je zaslužna scenografkinja Aleksandra Ana Buković, uz karakterno intonirane kostime Sandre Dekanić te oblikovanje svjetla Marina Lukanovića i zvuka Nikoline Belan, premijerno smo gledali kvalitetno igran i nenametljivo režiran komad, u izvrsnu prijevodu, pa je sto minuta predstave zaista proletjelo, osobito publici koja nije imala prilike prije gledati predstavu ili čitati Schmittov tekst.