Domaća književnost kao nepoznanica ili zašto vam u knjižnici ne treba lopata

Izbor prikladne knjige za čitanje vjerojatno je, ili bi to barem trebao biti, jedan od rijetkih prostora slobode i prostor bez računice, no s obzirom na to da ne stižemo pročitati baš sve što bismo htjeli, ipak smo prisiljeni na kalkuliranje i izbor. Knjižničari pritom dobro znaju da postoci čitanosti domaćim piscima u ovoj jednadžbi nisu naklonjeni – većina čitatelja odabire djela stranih autora, dok im domaća književnost ostaje nepoznanica, što je prava šteta, jer, kako su nas naučili gusarski zemljovidi, X uvijek označava mjesto gdje se krije blago…

Što je najbolje, u potrazi za domaćim književnim blagom ne trebate putovati na Južna mora oboružani lopatama, dovoljno je uputiti se u najbližu knjižnicu te, kao kad razgrćete nanose pijeska, prebirući među knjigama otkriti prave književne dragulje.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2020.

Među takvima su i dva sjajna romana koja tematski nemaju dodirnih točaka, dvoje autora čija proza nije usporediva ni stilski, ni generacijski, dok je ono što ih ipak povezuje vrlo pažljiv, gotovo minuciozan pristup jeziku. Nada Gašić i Darko Šeparović imena su koja vrijedi uvrstiti na čitateljski provjerni popis (iliti check-listu).

Sasvim pogrešno proživljen život

Nakon prethodna dva, hvaljena i nagrađivana romana Nade Gašić (Mirna ulica, drvored i Voda, paučina), autorica nas u romanu Devet života gospođe Adele još jednom vodi u Zagreb, i to Zagreb obilježen epidemijom koronavirusa i tragičnim potresom u ožujku 2020, a glavna je junakinja iritantna ostarjela dobrostojeća udovica gospođa Adela Premec. U svom potresom neoštećenu stanu u Bauerovoj ulici, u jednom od za život najpoželjnijih zagrebačkih kvartova, Adela provodi dane u izolaciji zbog koronavirusa, a osamu krati gledanjem televizijskih izvještaja o rastućoj epidemiji i zaljubljivanjem u ministra Vilija Beroša. Voli i zaviriti u čašicu konjaka za kojim sve češće poseže, uvijek u posve razumnim količinama jer ona je ipak dama, ali i te razumne količine ponekad se pokažu prekomjernima. Upoznajemo je baš u trenutku uoči proslave njezina osamdesetog rođendana, koja je otkazana zbog epidemioloških mjera i socijalnog distanciranja, što, ubrzo saznajemo, nije baš teško palo njezinim nećacima, odnosno nećacima njezina pokojnog supruga, Vesni i Tomici, čiju pažnju i brigu duguje jedino njihovoj nadi u oporučno dobivanje njezina nasljedstva. Kako je navedeno na koricama, Adela je lik koji nećete zaboraviti. Zbog njezine ćete se što sitnije, što krupnije zlobe često razljutiti, ali i njezina će vas nemoć u starosti, prije svega spoznaja da je prekasno sada mijenjati neke odnose, na momente silno rastužiti. Pitat ćete se kako suosjećati s osobom koja je očito čitav život zagorčavala živote drugima, kako sada suosjećati s njezinom osamljenošću i neopravdanim razočaranjem, smije li starost i nemoć sama po sebi zahtijevati samilost i empatiju? A gorčina starosti nakon jednog sasvim pogrešno proživljena života, kada čovjek pogleda oko sebe, ali i samom sebi u lice, zaista je gorka. Bez obzira pronašli vi čitajući opravdanja za Adelu i njezine nećake, uživat ćete u stilski savršeno izbrušenim rečenicama Nade Gašić, a uz gospođu Adelu prisjetit ćete se i jednog starog građanskog Zagreba kojeg ćemo se uskoro moći još samo sjećati. U odnosu na prethodna dva romana ove „zagrebačke trilogije“, ovaj stilski pomalo odudara te samo pripovijedanje ponekad prelazi u grotesku i fantastiku, pa oni koji su od Nade Gašić očekivali čistu proznu klasiku, pomalo će se iznenaditi, no ne nužno i razočarati.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Zaplet kao u uvrnutom trileru

Darka Šeparovića opravdano nazivaju „pjesnikom u proznim cipelama“. Nakon književnih početaka u poeziji taj arhitekt 2018. objavio je prvi roman Krvotok, nagrađen nagradom Drago Gervais koju dodjeljuje Grad Rijeka, a roman Pristanište objavljen je dvije godine poslije te se našao u užem izboru za Književnu nagradu tportala za najbolji hrvatski roman u 2020. Apsolutno namjerno napisan poluodvojeno naslov prvog romana (krv otok), kao i naslovno pristanište iz najnovije knjige, sugeriraju da je Šeparovićevo pripovijedanje nerazdvojno od njegova pripadanja otoku, ne samo doslovno (rođen je u Veloj Luci na Korčuli) nego i metaforički, jer su kritičari njegov jedinstveni stil pripovijedanja već imenovali novokovanicom New Adriatic Weird zato što djeluje kao da je izmislio vlastiti žanr. Jednako kao i u prethodnom romanu na samom početku čitanja čini nam se da imamo posla s luđakom kao glavnim likom – i, vjerujte, nikada više na običan parket nećete gledati istim očima! – ali kako se priča razvija, junak nam postaje sve jasniji, no ne i razlozi njegovih sumanutih postupaka (o njima možemo tek nagađati). Dakle, na početku romana svjedočimo kraju jedne ljubavne veze, pripovjedač kojeg očito napušta djevojka postaje sve više opsjednut tajanstvenim šaputanjem koje dopire iz drvenog brodskog poda u maloj kući na otoku smještenoj u blizini pristaništa. Nakon djevojčina definitivnog odlaska dolazi na neobičnu zamisao, koju odmah počinje opsesivno ostvarivati: osloboditi i time utišati drvenu građu te od nje napraviti nešto što tek treba dobiti konačan oblik u njegovu umu… Do kojih će granica ići pripovjedačeva upornost da iz ruševina, svejedno veze ili kuće, napravi i uzdigne nešto novo, tek čitanjem treba otkriti, a prije konačnog zaokreta bit ćete prepušteni napetosti i neizvjesnosti do sama kraja priče, kad napokon sve postaje mnogo jasnije. Tako opisana radnja zvuči kao zaplet nekog uvrnutog trilera, ali roman je zapravo iznimno melankoličan. Užitak je čitati Šeparovićevu prozu na granici s poezijom, hvatati ono nešto toplo i nježno što prožima čitav tekst, zaista otok u moru domaće proze. Djelomično opravdano usporedili su ga i s talijanskim autorom Alessandrom Bariccom pa to navodimo i ovdje kako bi oni koji još nisu čitali Šeparovića, a Baricca jesu, otprilike znali što mogu očekivati.