Dnevnici pale tu vatru

Dnevnike Franza Kafke objavila je nakladnička kuća TIM press prošle godine u prijevodu filozofkinje i profesorice na Katedri za estetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nadežde Čačinovič i pod uredničkom palicom Dijane Bahtijari. Ovaj pozamašan rukopis – u dva sveska i na petstotinjak stranica – lijepo nadopunjava Kafkin opus te predstavlja specifikum dnevničkog žanra. Riječ je, naime, o tekstu koji pod diktatom naslova težimo čitati kao dnevnik, ali on, književnim tehnikama i kvalitetom, ovu formu nadilazi.

U tom smislu dobrodošao je uvod bilješka prevoditeljice: „u tekstu se dopuštaju ponavljanja, pogreške, nejasnoće, nelogičan kronološki slijed“, pa i izvorna, „neujednačena interpunkcija“. Navedeni momenti služe kao putokaz čitatelju, ali i gruba skica strukture: nelinearne i u srži literarne. Dnevnici su, štoviše, montaža različitih formi i registara; tekst koji meandrira između fakcije i fikcije, ostvarujući, u cjelini, ritam i atmosferu književnog odnosno rasutoga proznog teksta.

Izd. TIM press, Zagreb, 2022.
S njemačkoga prevela Nadežda Čačinović

Kronološki, Kafkin tekst obuhvaća razdoblje od četrnaest godina, izloženo na kraju teksta u glavnim točkama (ovdje se navode proizvoljno, s naglaskom na nekima od najdražih naslova čitateljice): putovanja s Maxom Brodom po Europi, poznanstvo s Felice Bauer, i nastanak kultne Preobrazbe (1909–1912, razdoblje koji obuhvaća Svezak 1); objavljivanje Kafkine prve knjige, zbirke kratkih priča Razmatranje, objava, a zatim i prekid zaruka s Felice Bauer (1912–1914, doba Sveska 2); nastanak glasovitog Procesa i pripovijetke U kažnjeničkoj koloniji, tuberkuloza pluća i, naposljetku, smrt (1914–1924; Svezak 3, koji očekujemo u izdanju TIM Pressa). No, između velikih stvari, kao neka vrsta pozadinskog šuma, smjestio se život: Kafkin posao u banci, posjeti kazalištima i bordelima, strahovi i snovi, pisanje.

Upravo taj život uzima se kao povod za (auto)refleksiju – upornu, nervoznu misao koja bilježi frekvenciju svijeta, ali i vlastitog bića (a ono najčešće titra upravo na slabosti).

Navedena misao pritom se ostvaruje, ne tek kao bilješka nego, uglavnom, kao punokrvna književnost. Paradoksalno (i, sasvim sigurno, posve svjesno): dok svjedoči o blokadi pisanja, tekst se uspostavlja kao njezina suprotnost, kao otvorenost i uspjelost jezika:

„Gotovo nijedna riječ koju pišem ne pristaje uz drugu, čujem kako suglasnici limeno udaraju jedan o drugi, a samoglasnici uz to pjevaju kao izložbeni crnci. (…) Kad sjednem za pisaći stol ne osjećam se bolje nego netko tko padne usred prometa na trgu Place del^, Opéra i slomi obje noge. Unatoč buci, sva kola prolaze šutke sa svih strana na sve strane, bol tog čovjeka uvodi više reda nego stražari, bol zbog koje on zatvara oči pa se trg i ulica isprazne, a kola se ne moraju okretati. Višak života ga boli, jer je sada zapreka za promet, no ni praznina nije manje strašna, jer oslobađa njegovu vlastitu bol.“

I dok se na ovom primjeru efekt postiže oštrom analogijom – u kojoj su podjednako zvučni pjesnička slika slovā i metafora blokade kao fizičkog prijeloma / boli – drugdje, kao što je naznačeno u uvodnom dijelu, dojam se postiže nekim drugim sredstvima odnosno registrom. Pamtljive su, primjerice, naturalističke opservacije kazališta („svoje je krivo zacrvenjelo lice, naduto (…) okrenuo desno prema pozornici“), poetični imperativi („Suprotstavi se kiši, neka te željezne zrake prožimaju“) i jezivi zameci zapleta („Kao mala sablast nahrupilo je dijete iz posve tamnog hodnika“). Ono što bi se iz navedenog dalo zaključiti jest: Kafka-pripovjedač / Kafka-protagonist svijet promatra kroz jezik/pripovijest pa ga, tom logikom, u jezik/pripovijest i prevodi; u njihove brojne, fine i kompleksne varijante.

Montaža se u Dnevnicima, dakako, odigrava i na planu forme; riječ je o nizu dužih i kraćih „klasičnijih“ dnevničkih bilješki, analiza knjiga i predstava, pisama, proznih fragmenata, kratkih priča i poglavlja iz romana, među ostalim. Zbog brze izmjene formi tekst je iznimno dinamičan. Fokus se neprestano mijenja, ali unutar prepoznatljive atmosfere. Tomu, dakako, pridonose momenti koje prevoditeljica Nadežda Čačinovič spominje: posebno je zanimljivo ponavljanje/variranje jednog proznog fragmenta, čime se uspostavlja ritam, ali i fina linija, ljepilo između tekstova.

Pišući o Goetheovim dnevnicima, Kafka navodi: „Udaljenost već smireno drži taj život, dnevnici pale tu vatru“. Isto se može reći za njegove Dnevnike, koji će u novom prijevodu potvrditi autorovo značenje i, sasvim sigurno, pobuditi interes šire publike.