Četiri jahača novog normalnog

Knjiga Anđelka Milardovića Pandemija COVID-19 i rat Rusije protiv Ukrajine predstavljena je 15. ožujka u Novinarskom domu u Zagrebu. Knjiga komparacijom sparuje dva dnevnopolitička fenomena koja dominiraju javnim prostorom posljednjih godina. Milardović u knjizi vješto upozorava da pandemije i ratovi ubrzavaju povijest. Osim autora knjige predstavljanju su kao govornici i recenzenti prisustvovali uvaženi gosti širokog spektra profesija, Mislav Vušković kao urednik knjige, stručnjak za demografiju Stjepan Šterc, bivši veleposlanik RH u Rusiji Božo Kovačević te bivši veleposlanik RH u Ukrajini Đuro Vidmarović. Predstavljanjem je, u razgovornom stilu, vješto upravljao povjesničar Josip Mihaljević.

Izd. Institut za europske i globalizacijske studije
i Institut za istraživanje migracija, Zagreb, 2023.

Pohod Putlera u novom normalnom

S obzirom da spomenuta knjiga u jednom dijelu koristi jahače apokalipse i mi ćemo se poslužiti knjigom Otkrivenja. Otvaranjem prvog pečata ugledat ćemo jahača na bijelome konju, osvajača s krunom na glavi. Pitanje glasi, tko je taj osvajač? Krist ili antikrist? Kao i kod mnogih stvari u životu, odgovor ovisi o tome koga pitate. S obzirom na rat u Ukrajini, za neke je Vladimir Putin Krist, za druge je antikrist. Isto vrijedi i za Volodimira Zelenskog. Obje se strane od početka rata časte epitetima prošlosti, jedni druge nazivaju nacistima, drugi druge komunistima, pa tako imamo duhove prošlosti upregnute u službu dnevnopolitičkih traženja moralne nadmoći u medijskoj prezentaciji sukoba.

Iz naše zapadocentrične, hrvatske perspektive, poglavito medijske, Putin je praktički postao „Putler“ – novokovanica koja bi trebala površnom promatraču simbolički reći sve što bi trebao znati o Putinu. Stapanjem njegova prezimena s Hitlerovim, Putin postaje megalomanski zločinac za svaku moralnu osudu. Medijski napadi u tom smislu kontinuirani su i nesmiljeni, no iza toga vreba opasno zamagljivanje i pojednostavnjivanje kompleksne geopolitičke stvarnosti sadašnjega dugog sukoba. Hrvatska po tome nije iznimka. Posvuda na Zapadu situacija je usporediva – mediji plasiraju isključivu priču, puk je pritom mnogo skeptičniji. Ne samo puk, već i službena politika. Kako smo došli do takva stanja i zašto se medijima ne vjeruje? Kakvu nam to uostalom sliku svijeta prezentiraju današnji mediji?

Albrecht Dürer, Četiri jahača apokalipse, 1498.  / Izvor Wikimedia

Za približavanje odgovoru na ta pitanja moramo otvoriti treći pečat i dobro promotriti jahača na crnome konju koji se krije iza njega. Neki ga tumače kao glad, neki kao općenitu pošast, bolest. S obzirom da ovdje Biblija spominje cijene hrane, možda je taj jahač Inflacija. Kao što svi znamo, našu stvarnost, u velikoj mjeri, od 2020. oblikuje virus korone, prateća bolest COVID-19, kao i političke odluke o pandemiji i lockdownu, maskama i cjepivima. Da citiramo autora knjige Anđelka Milardovića, „pandemija nas je natjerala na vrh vulkana da plešemo Ples smrti“. Danse macabre prigodno smo prozvali „novo normalno“. Ta sintagma, kao svojevrstan orvelovski novogovor, namijenjena lakšem prihvaćanju mjera koje opasno ljuljaju strukturu osnovnih ljudskih prava kojima se Zapad diči, nije jedini neologizam skovan u pandemijskom vremenu.

Kontrola nad jezikom znači
kontrolu nad umom

Koliko je svijet (bio) okupiran koronom i pandemijom pokazala je Riječ godine 2021, vax, cjepivo (vakcina). Bez ulaženja u cijeli postupak povezan s cjepivima, tzv. COVID-putovnicama, „vakserima“ i „antivakserima“ (koji samo pokazuju koliko je društvo u kojem živimo duboko podijeljeno, i koliko smo daleko od liberalne utopije/distopije Fukuyamina Kraja povijesti), i onoga čega se svi sjećamo, ovdje jezik, kojim se nešto oblikuje, nije nebitan. Kontrola nad jezikom znači kontrolu nad umom, u smislu da jezik oblikuje naš um, samim time i svijet koji nas okružuje. Sasvim je jasno: ukoliko ne možete artikulirati problem, ne možete ga ni riješiti. Jezik markira granice i konture naših misli, jezik jest granica naših misli i naše svijesti o tome kako percipiramo i usvajamo svijet oko sebe. Ne samo da određuje naše misli nego određuje granice onoga što možemo misliti.

I zato, da se vratimo na Putina, svoditi poteze ruskog lidera na one iracionalnog luđaka, kao što to čini gospodin Kovačević, zato što je Putin odbacio nametnuta mu pravila širenja utjecaja diplomatskim putem, ne dovodi nas ništa bliže shvaćanju situacije i služi tek mitskom nojevskom zabijanju glave u pijesak zbog (vojne) nemoći Europske Unije u cijelom pitanju. Naprotiv, ako se iole želimo približiti razumijevanju tog rata, potrebno je jasno artikulirati i proučiti povijest odnosa između Zapada i Rusije, ako ne dalje, onda barem od kraja Drugoga svjetskog rata. Kako zaključuje Milardović u svojoj knjizi, Putina valja gledati kao izraz velikoruske imperijalne ideje u njezinom cijelom povijesnom tijeku.

Mjesto za tišinu i kritičko promišljanje

No, zadržimo se još malo na pandemijskim mentalitetima. Kada Mislav Vušković na promociji Milardovićeve knjige kaže, „svi smo svjedočili poplavi promjenjivih podataka“, misleći pritom na izvještaje o novozaraženima s jedne, i o promjenama stanja na bojištu s druge strane, zapravo artikulira novu medijsku paradigmu, barem u našim demokratskim okvirima: „Jedan od etičkih problema današnjice s kojim se suočavamo jest kako se vratiti tišini.“ Buka prikriva, ne dopušta introspekciju, mori misli. Izvještavanje svakoga sata o pet, deset, stotinu novozaraženih govori o emocionalnoj mobilizaciji.

 Istoj medijskoj priči svjedočimo i u slučaju rusko-ukrajinskog rata. Prenose se dnevne vijesti o ofenzivama i borbenim linijama koje nakon nekoliko sati prestaju biti relevantne, no ono što ostaje jest emocionalni naboj koji bi te vijesti trebale izazvati. Pod izlikom sveopće sigurnosti, što je slabo definirana sintagma, pogotovo ako stavimo povijesne bolesti u statistički suodnos pa spoznamo da je prema najblažoj procjeni bubonska kuga ubila dvadeset posto tadašnjeg stanovništva svijeta, tzv. španjola, odnosno španjolska gripa, 1,1 posto, a od COVID-a, ili „s COVID-om“ umrlo je 0,086 posto stanovništva (6,87 milijuna, podaci WHO-a), bez dodatnog bilježenja psiholoških posljedica politike zatvaranja, uveden je monopol na Istinu.

Ukrajina kolateralna žrtva

Za kraj, vratimo se drugom pečatu i otkrijmo jahača na riđanu koji simbolizira rat. „I bijaše mu dan mač.“ U biti rusko-ukrajinski rat geopolitički je sukob između Rusije i NATO-a. Ako hoćete, nastavak Hladnog rata koji je samo prividno završio. Umberto Eco kaže: „Čini se da ne možemo bez neprijatelja. Njegova figura ne može biti prognana iz procesâ civilizacije. Ta potreba je svima pod kožom.“ Riječima Sartrea: „Prepoznajemo sebe samo u prisutnosti Drugoga i na tome se temelje pravila supostojanja i submisije. Ali je zato vjerojatnije da nam je Drugi nepodnošljiv upravo stoga što nije mi sami.“

Ekstatični George H. W. Bush skočio je pred metak i proglasio 1992. američku pobjedu u Hladnom ratu, a s njom i novi svjetski poredak. Tada je uistinu i započeo nastanak novoga svjetskog poretka u odnosu na svjetske temelje sazdane na Jalti i u Potsdamu u jeku i nakon Drugoga svjetskog rata. Novo je uvijek u suodnosu sa starim. Ali neprijatelj je ostao isti. S raspadom Sovjetskog Saveza i unutarnjim slabostima nove Rusije otvorena su vrata širenju NATO-saveza na istok na račun onoga što je po temeljima postavljenim Drugim svjetskim ratom pripadalo u rusku sferu utjecaja. Upravo se u tome krije izvor trenutnog ruskog „historicizma“ koji ne služi samo kao (kvazi)moralno opravdanje za pokretanje rata nego i kao odbacivanje sintagme Georgea H. W. Busha i, prema tumačenju Bože Kovačevića, kao svojevrstan „konzervativni zahtjev za priznanjem Rusiji statusa svjetske velesile i povratka na ‘stari’ svjetski poredak temeljen na Jalti“. A Ukrajina? Ukrajinci su ovdje tek kolateralna žrtva ili korisno oruđe u ideološkoj borbi, ovisi iz kojeg kuta gledate. No, prema profesoru Štercu, jedno je sigurno, Ukrajina će ući u demografski slom, u depopulaciju na krilima ovog rata i posljedičnog izbjeglištva te smrti. Na koncu ostaje tek nezasitni jahač na zelenku, jedini imenovan, Thanatos, kojeg prati „podzemni svijet“, a zadaća im je „da ubijaju mačem, glađu, kugom“.